PDA

Pogledaj cijelu verziju : KOLIKO STE SE PROMJENILE



Betty
31.08.2007., 11:56
Hajmo malo novih tema , zasjele smo na odbrojavanju :mrgreen:

Da li vas je sve ovo promjenilo i koliko ?
Mene mnogo , priznajem . Prije sam bila brzator i planer , a inace mi je svaka briga trajala 2 dana , a onda udri Mujo u tepsiju . Imala sam visoko misljenje o sebi , mislila sam da nema toga sto ne mogu ostvariti . Prema preprekama sam trcala ..
Nisam imala bore .. :) Imala sam sjaj u oku .Bila sam razmazena . Nisam imala neko veliko postovanje prema MMu .Voljela sam ga ali sad vidim da nije bilo te povezanosti u kojoj sam ga smatrala jednakim sebi . Uvijek sam bila okruzena drustvom , nisam voljela da budem sama . Nisam vjerovala u Boga .

Sad?
Strah me bilo sta planirati jer se bojim izjalovice se . Svemu prilazim polako i beskrajno analiziram . Vise se ne radujem svojim uspjesima na bilo kojem podrucju .
Nista mi se neda . Pred svakom preprekom klonem .
Imam bore i nemam sjaj u oku .
Vise cak i ne placem i toga me najvise strah . Ojacala jesam .Sazrila jesam , ali mi je prag tolerancije sve manji i manji . Osjecam da sam postala zivcana . Na nepoznate ljude u prodavnici npr. banci ...nebitno ...lako planem , zbog sitnice .
Volim da budem sama .
Cesto ostanem radije sa knjigama nego da izadjem sa MM , a jos cesce se uhvatim kako razmisljam o Bogu .
Cesto se sjetim rijeci iz neke knjige , vise se i ne sjecam koje , u kojoj neko isto moli Boga da mu ostvari zelju jer ga ubija cekanje . I dobije odgovor " Zbog cega mislis da si vrijedniji od ostalih ljudi pa ne mozes da cekas . Zasto bas tebi prije svih drugih koji isto zele , da ostvarim zelju ? "
I tu se smirim ..

wonderwoman
31.08.2007., 13:22
Ne mislim da sam se ja promijenila puno (osim sto mi vise nije vazno koji ce horoskopski znak dijete biti :mrgreen: ), ali se odnos izmedju mene i MM znacajno promijenio. Ja sam shvatila da me on voli puno vise nego sto sam ikada mislila, a on je shvatio da sam ja puno osjetljivija i njeznija nego mu se cinilo....
Sve skupa, ako nam se ovo trebalo desiti da bismo nas dvoje bili ovdje gdje smo sada - neka je. Meni nije zao.

gejsha
31.08.2007., 13:40
Mislim da se nisam mnogo promjenila izuzev sto sam postala strpljivija nego prije ..
Ako me i promjenilo ,promjenilo me na bolje.
Ja i muz smo postali josh bliskiji ..uzivamo josh vishe ..izlazimo,zabavljamo se jer znamo da kad klinci dodju da toga nece biti ;)
Mislim da nitko netreba biti nesretan jer sad eto ovaj tren nema malog :saint: a zeli ga.
Treba uzivati u drugim stvarima, uzivati u sebi.. Biti sretan i zahvaljivati Bogu za svaki dan sto smo ga prozivjeli..
:saint: nema.. doći će kad mu bude vrijeme iz nekog razloga ga nema sad ali kad bude spreman na to da dodje na svijet doci ce.. :)

zelimo_bebu
31.08.2007., 14:14
Promjenilo se dosta toga oko mene i MM-a...postali smo svjesniji koliko ljubavi zapravo imamo za dati..postali pažljiviji jedno prema drugome, ali i prema drugim ljudima...sva ona nepostavljena pitanja drugima zašto nemaju djecu, što čekaju - upućena su nama od strane drugih ljudi i to je jaaako zamorno...tužno većinom jer nas sjeti koliko želimo dijete da to zaboli često...moja izražena nervoza prije svake M...hoće li ili neće....onda opet stanem i pogledam koliko u zadnje vrijeme ljudi je oko nas bolesno i onda je STOP!!! Zahvaljujemo Bogu što smo donekle zdravi i da će naš :saint: doći kada bude za to vrijeme!

wewa
31.08.2007., 14:31
Promijenio se nacin na koji dozivljavam ljude oko sebe - jako mi je bitno kakav je ko roditelj, cak i ako nije prijateljski nastrojen prema meni cijenim ga ako je dobar prema djeci. Prijatelji su mi uglavnom samo oni koji se znaju postaviti prema nasem "problemu" - sve mi je drugo preveliko opterecenje.
Promijenila sam se ja prema drugima - jako pazim koga sta pitam. Znalo mi je prije izletjeti: Pa sta cekaju s bebom? Kad ce drugo? Sad ZNAM sta takva pitanja mogu napraviti.
Nisam postala znacajno strpljivija, vise je stvar u tome da nemam izbora - kad nesto cekate 4.-tu godinu, a ne znate hoce li ikada stici, htjeli-ne htjeli doimate se strpljivim.
Brak nam je zreliji - ako mozemo ovo prezivjeti, onda sigurno mozemo naci snage i za sitnije probleme.
No, desava se i ponesto ne tako idilicno - ponekad se uhvatim u razmisljanjima o promjeni koju bi beba donijela - da se razumijemo, nema toga sto vise zelim od svog djeteta, ali bojim se siline te promjene, "gubitka komoditeta", novog izvora stresa - jer umorni smo vec...
Nije nuzno da su ove promjene rezultat predugog cekanja, dio je valjda i sazrijevanje.

Charlie
31.08.2007., 14:31
Volim misliti kako se nisam puno promijenila, ali činjenica je da sam sjetnija, više volim biti sama u svojim mislima i primjećujem da su mi se živci stanjili, osobito nekih dana u mjesecu. Svi se planovi vrte oko dc, O i dpo (iako to neću uvijek priznati). Na van se možda ne vidi puno, dnevni ritam mi je više-manje nepromijenjen, a u glavi mi cijeli jedan novi svemir...plus Roda i sve vi s kojima je ovo puno lakše :love:
A MM i ja smo oduvijek vrlo bliski :heart: i ne bih mogla reči da se zbog ovog volimo više, niti manje

Aurora*
31.08.2007., 15:09
Zanimljivo, mene je ova tema potaknula na razmisljanje, da je nakon toliko vremena provedenog bas na nacin koji je spomenula Charlie, dakle tako da su svi planovi podredjeni DC, O, i DPO, nuzno potrebno - promijeniti se.

Inace, svoje razdoblje od godinu i pol dana iscekivanja pozitivnog rezultata u vezi trudnoce, mogu opisati kao vrlo pasivno. Bojim se da sam na racun toga pustila zivot da prolazi pored mene...

Suncem.m.
31.08.2007., 15:30
Promijenio se nacin na koji dozivljavam ljude oko sebe - jako mi je bitno kakav je ko roditelj, cak i ako nije prijateljski nastrojen prema meni cijenim ga ako je dobar prema djeci. Prijatelji su mi uglavnom samo oni koji se znaju postaviti prema nasem "problemu" - sve mi je drugo preveliko opterecenje.
Promijenila sam se ja prema drugima - jako pazim koga sta pitam. Znalo mi je prije izletjeti: Pa sta cekaju s bebom? Kad ce drugo? Sad ZNAM sta takva pitanja mogu napraviti.
Nisam postala znacajno strpljivija, vise je stvar u tome da nemam izbora - kad nesto cekate 4.-tu godinu, a ne znate hoce li ikada stici, htjeli-ne htjeli doimate se strpljivim.
Brak nam je zreliji - ako mozemo ovo prezivjeti, onda sigurno mozemo naci snage i za sitnije probleme.
No, desava se i ponesto ne tako idilicno - ponekad se uhvatim u razmisljanjima o promjeni koju bi beba donijela - da se razumijemo, nema toga sto vise zelim od svog djeteta, ali bojim se siline te promjene, "gubitka komoditeta", novog izvora stresa - jer umorni smo vec...
Nije nuzno da su ove promjene rezultat predugog cekanja, dio je valjda i sazrijevanje.
Potpisujem wewu jer baš kao da je napisala moje misli. A i dodala bi još koju.
Jučer sam pričala sa MM kako koliko god želim djete skoro da se toliko i bojim ostvarenja te želje.
Bojim se ako ovo još malo potraje da ću se "potrošit".
Znam da je podizanje djeteta najteži i najodgovorniji "posao" na svijetu , a ja trošim snagu potrebnu za to na bezuspješne pokušaje.
I da, dobila sam koju nepredviđenu boricu, koju sijedu vlas prije vremena i onaj sjaju u očima jeste nešto blijeđi.
Ali isto tako, onaj tren kada promislim da smo možda uspjeli vrati se (makar na kratko) sjaj snažniji nego ikad prije.

A jedan konkretan primjer promjene: prije 4-5 godina sigurno ne bi skakutala ulicom od sreće jer sam
podigla "čiste" briseve sa higijenskog :lol:
Dakle svakako sam luđa nego prije :lol:

pujica
31.08.2007., 17:31
ja sam postala 8) i vise mi se nikakvi planovi ne vrte oko dc, O i dpo

prestala sam grcevito iscekivat jel bas ovaj mjesec, prepipavat cicke, analizirat sluz na wc papiru i gnjavit mm da obavezno uvijek mora kupit samo bijeli

bore nemam, sijede vec dugo uspjesno prekrivam pa ih ne vidjam bas i prestala sam se zivcirat

nekako sam se pomirila sa sudbinom - ne u smislu da nemam nade, nego da nije stvar u mojim rukama vec Bozjim (sto je za mene totalnog control freaka uzasan napredak)

eto, toliko sam se promijenila od pocetka svoje zelje za bebacem, a kako ce bit dalje vidjet cemo

Leni
31.08.2007., 21:24
Mislim da je ovo sve skupa poprilicno djelovalo na mene. Koliko god pokusavala se ne zivcirati svaki put se iznova razocaram!
Ja I MD smo prosle godine krenuli u to,I zaista nisam mislila da dosada necu biti T. Proslo je malo vise od godine dana! Cini se cijela vjecnost!
MD I ja se podosta udaljavamo jer je meni u glavi samo jel je O ili ne. Visim na forumu dosta I da nema vas cura na forumu mislim da bi izludila samu sebe.
Nemam bora niti sijedih(genetika) ali najgore je kad te ljudi pitaju sta se ceka,kad cete I sl.jednostavno kazes ima vremena a zelis to najvise na svijetu.
Uhvatim se u razmisljanju da mi mozda Bog nije namjenio ulogu majke..

e sad se rastuzih..
Utjece utjece,koliko god mi mislile da ne..

Ginger
01.09.2007., 09:09
e sad, promijenilo me vjerojatno jest, samo ne znam koliko....
nekako sam uvijek mislila da čim budemo htjeli bebu - to će biti to, dva, tri mjeseca i beba na putu.... je, rajt!
ono što sam naučila jest da ne ide uvijek sve po planu (a ja uvijek imam neki plan, i pop.... kad ne ispadne kako sam si zamislila). dakle, naučila sam da neke stvari, i to one koje jaaaako želiš, moraš i čekati.
i ono što se definitino promijenilo jest da se M više ne veselim (ko za studentskih dana :lol: ) nego sam prvih par mjeseci kad smo počeli raditi bebu po dolasku M bila tužna, a sad sam totalno ljuta kad dođe!!!!!!
i počela sam sama sebi ići na živce sa svim mogućim simptomima ovoga ili onoga! te ovulacija, te implantacija, te mučnine, umor......ah, sve i svašta uglavom....
nekad me malo ulovi sjeta jer ne ide svo kako smo MM i ja zamislili, a onda se sjetim svih onih koji se s tim bore puuuno duže i bude me sram zbog moje nestrpljivosti.

pirica
01.09.2007., 11:32
dobila sam sjede, manje se smijem, više plaćem, više sam tužna, strašno sam osjetljiva (na doslovno sve), pogađaju me stvari koje me nekad nisu pogađale, ništa ne planiram, MM je kraj mene ali mi fali :( , veselim se odlasku kod ginekologa :shock: , prije sam čekala a sad (ne) čekam M, manje se družim sa prijateljima, a i kad se družimo ja samo šutim, a pomisao na T i bebu i da bi se to meni moglo i desiti mi je ko SF film, nisam nesretna samo se više ne veselim svakoj gluposti u životu (najviše se veselim O), postala sam strpljiva

jabuka79
01.09.2007., 12:11
Promijenilo me sve ovo, jako.Postala sam osjetljivija, drugačija.Često plačem i volim biti sama,mada drugi tu promjenu možda i ne vide. Malo me i pročistilo, pa smatram da sam sad bolja osoba, pažljivija sam prema drugima i pazim koga ću šta pitati.Bolje razumijem druge ljude i njihove postupke.A da znanje iz ginekologije i ne spominjem, često mislim da znam mnogo više nego bih trebala. Znači promijenilo me mnogo, a često mislim da ću bebu, ako ikad dođe, razmaziti jako, jer pobogu, predugo je čekam.Svaku vijest o nečijoj trudnoći doživljavam kao sol na ranu, nije to ljubomora, ne , samo se pitam što mene sve to zaobilazi.Sad tek shvatam pravo značenje riječi nada, jer nadam se kao što se nikad ni za što nisam nadala, da će sva ova borba i meni i vama jednom biti samo uspomena koja je od nas učinila bolje ljude koji znaju uživati u blagoslovu roditeljstva.

Pliska
01.09.2007., 12:16
Možda se nebi smjela javiti ovdje jer smo mi svoj plusić nedavno dobili, ali imam potrebu nešto reći.

Ja sam uvijek dobivala u životu sve što želim i to iz prve, čak i prvog sina smo iz prve napravili. Isplanirala sam si drugo dijete tako da se rodi odmah poslije ljeta pa da mogu dva ljeta biti sa sinom kod kuće i cijelu prvu godinu u školi. Dala sam si fore 2 mjeseca da zatrudnim :roll: A jesam bila luda i naivna. Razočarenje kad nije uspjelo iz prve bilo je ogromno, pa drugi mjesec opet, pa treći i onda sam se skulirala i prihvatila činjenicu da ja nisam ta koja odlučuje kad če beba doći. To mi je bila dobra životna škola i koliko god zvučalo glupo sad mi je drago da nam nije uspjelo iz prve :)

Iako sam stalno razmišljala o bebi, nisam dopuštala da to bude centar mog svijeta. Pa imam puno drugih stvari, osoba, zanimacija u mom životu koje ne želim zanemariti zbog bebe koja ne dolazi.

Beba je došla nakon 8 mjeseci. Znam da je to ništa u usporedbi sa nekima od vas, ali meni je i to bilo puno.

Betty kad sam pročitala tvoj post između redova sam vidjela veliku tugu i depresiju. Moje je mišljenje da trebaš nešto poduzeti i ne dozvoliti da ti to pomalo jede izunutra. Imam u svojoj okolini nekoliko parova koji imaju sličnih problema i posebice kod jednih vidim da ona umire duhom iz mjeseca u mjesec. Glumi veseljaka, ali ustvari je jako tužna i depresivna. Stvarno ti želim sreću, kao i uostalom i svim curama na ovom pdf-u, i srce me boli kad ste tužne.

visibaba
01.09.2007., 12:24
promijenila sam se, nisam vise bezbrizna, vesela, spontana, nego mi cijelo vrijeme ta neplodnost i MPO visi nad glavom i u glavi.
a osobito me kriza drzih zadnjih tjedana, u smislu sto nemam mira, nervozna sam i nestrpljiva - ne toliko za samu T, koliko za svakodnevne sitnice. odgovara mi biti sama i sva sam cmoljava, mogla bi se rasplakati na svaku glupost :roll:.
trenutno me i malo brine sto mi se ne da druzit se s frendicama, a osobito mi idu na zivce susreti jedan-na-jedan jer ja obicno sutim (ovo s cim sam preokupirana stvarno mi se ne da pricat: o ovulacijama, spermicima, poliklinikama, postupcima itd.), pogotovo kad dva sata slusam o detaljima uredjenja stana ili planiranja proslave rodjendana (hm, kako su ljudi sretni i bezbrizni!).
u svakom slucaju vise mi odgovaraju veca drustva uz neobavezne razgovore i to je jedino sto me u zadnje vrijeme opusta.

sweet
01.09.2007., 20:35
E ova tema je super,
to da me nervira da uvijek dobijem iako stalno kao imam neke znakove trudnoce je vec stara vijest (skoro tri godine bezuspjesnih pokusaja). A najvise me smeta kao ne mogu nikome nista za dijete reci u obliku savjeta da ne dobijem onaj pogled ili cak da mi kazu ma vidjeces kada budes imala svoje dijete, nije to bas tako gr..................jezim se od te recenice.
A da ne pricam o onim silnim izbjegavanjima da odgovorim na pitanje kada cete raditi na djetetu............
ILI recimo kada prijatelji koji su iz prve uspjeli u nasoj blizini nikada ne propuste priliku da to i napomenu a ja bih iste sekunde htjela da nestanem z prostorije, a da i kada cujem koliko je bilo prekinutih trudnoca oko mene da poludis, svi hocemo djecu a neko tek tako odluci da ih ne zeli. Bez uvrede ikome naravno.
Hm cudno, ali lakse mi je sada kada sam to napisala

vjerujem u bolje sutra
02.09.2007., 09:14
Promijenila sam se najvise u tome da vise ne planiram nista daleko u buducnost....putovanja recimo.-..jel tko zna kada cu ostati trudna...u biti sve se planira i organizira prema O... ;)

Pepy
06.09.2007., 14:46
Mislim da sam se puno više promijenila otkako je došlo prvo dijete. To je istinska promjena. Tu sam definitivno prestala biti bezbrižna, blesava, neorganizirana, easy going, optimistična...

Nama je to bio šok od kojeg se oboje nismo dan danas oporavili. Mislim da zato i želim još jedno dijete, da prođem sve to još jednom, ali ovog puta opuštenije i normalnije. Kad se rodio bila sam luda prvih godinu dana, a onda sam se vratila na posao i odonda me muči grižnja savijest što nisam s njim dovoljno.

Ništa ne bih radije nego otišla na porodiljni i provodila vrijeme sa svojim djetetom. A valjda zbog tog stresa i silne želje i ne uspijevam. Ponekad mislim da mi Bog ne da jer zna nešto što ja ne znam. Da se možda ništa neće promijeniti na bolje, već da će biti još gore. Da ćemo drugo dijete još teže podnijeti od prvoga... i da ću imati još manje vremena i za jedno, i za drugo...

Promijenila sam se definitivno, puno sam depresivnija, nervoznija, neuračunljivija. Ne uživam ni u čemu i samo razmišljam o ovulaciji i porodiljnom.... Umornija u svakom slučaju.

Rominka
06.09.2007., 16:45
otkad je betty otvorila temu ja razmišljam o tome i u biti tek sam danas uočila glavnu promjenu, ali ne samo na sebi već i na md. naime, postala sam odgovornija prema sebi, svome tijelu, svojoj duši, prema svom čovjeku. ne uzimam više naša tijela,duh, život zdravo za gotovo već nastojim poboljšati svake trenutke. a sa svime time pod ruku ide i razočaranje, koje je sve jače, intezivnije...postavljam si više pitanja na koje želim odgovore i nije me više strah pitati, pa je moj doktor sav sretan kada počne objašnjavati a ja ga razumijem. i počela sam sve češće i češće sanjati malu doru koju držim na rukama....koju rađam...a onda se budim tužna i svako jutro nanovo odlučim biti sretna jer naša će dora biti željena, a toliko mališana ima kojima je uskraćeno baš to.
oprostite, zanijela sam se pa otvorila srce. ali betty, hvala ti, veliko hvala na ovoj temi jer smo, možda, po prvi puta sjeli i razmišljali, oboje, ozbiljno.betty :love:

Tayra
07.09.2007., 15:28
Dugo sam razmišljala o tome koliko sam se promijenila. Odnos MM i mene ostao je isti kao i prvoga dana, volimo se i postujemo beskrajno. Imamo divan brak, odlične poslove, krasne prijatelje. To što ni nakon sedam godina braka nemamo dijete nije umanjilo ljubav, bilo je trzavica s moje strane tipa nervoze, napada plača kad se vraćamo s dječijih rođendana, kad dobijem M. On je uvijek 8) . Volio bi dijete, al mi smo mu najvažniji.

Uhvatila sam sebe kako razmišljam o nastavku života bez djeteta. Kao da se polako mirim s tim. Ne razmišljam više o kupovini većeg stana jer što će nam...... Nekad shvatim da provodeći vrijeme s prijateljima i njihovom djecom polako tražim i nalazim razloge zašto je dobro nemati djecu, kako sve moraš podrediti njima, nemaš više vremena za sebe...... I toga me strah, mojih misli, činjenice da polako, nesvjesno odustajem, postajem sebična.....ili je to način na koji se branim....ne želim više plakati i odgađati planovo, putovanja......jer bih možda tada mogla biti trudna.....i tako već sedam godina. Čak nas više nitko ni ne pita "ima li šta novo?"

Voljela bih beskrajno bih voljela imati dijete, ali i ako ga ne budemo imali, nije kraj svijeta, neću pod noge baciti ostatak života, pored sebe imam najboljeg muža i prijatelja na svijetu i na tome sam dragom Bogu beskrajno zahvalna!

Tko zna, možda je naš zadatak upravo da usrećimo neko dijete koje njegovi roditelji nisu htjeli .

Joss
16.09.2007., 11:22
Dugo vremena sam bila ok puna nade i snage ali ovaj zadnji mjesec....

Za rodjendan sam si odlucila kupiti test iako ga vec mjesecima ne kupujem i pokloniti si par minuta nade da ću ugledati + a
bio je negativan, naravno... :cry: sretan mi rođendan.

Par dana nakon toga saznala sam da je žena od frenda trudna,i po prvi put pomislila sam " i ona " a ja nisam :cry:

Vracam se iz City Centra sinoć neki auto se zaustavio na semaforu s otvorenim prozorima i cujem oliverov glas " Novi život se rađa i sretne pjesme mi naviru zvuci "...i opet :cry:

Nije me promijenilo kao osobu ali mislim da me polako mijenjam prioritete...

strumpfeta
17.09.2007., 09:58
Tayra, Joss ... :heart: :heart:

Iskreno, ja sada nemam snage da pisem na ovu temu. Nekako se osjecam krhko i lomljivo po pitanju toga ... Moram priznati da sama sa sobom jos uvijek nisam sjela i porazgovarala i svoje bice okupala smirajem.

Molim se da sve bude u redu, nakraju ... :roll:

P.S. Sinoc sam sanjala kako svoju imaginarnu bebicu drzim u narucju i s njom dolazim na posao. Ne mogu vam opisati koliko me glupi san potresao i uznemirio...

mamaanita
17.09.2007., 10:03
previše

sonja3333
18.09.2007., 21:29
Promjena na loše-manje sam osjetljiva na tuđe probleme.
promjena na bolje-više volim sebe.

eris
27.09.2007., 12:10
A kako sam se ja tek promjenila!?
Dvoje zdrave djece, nijedno nije planirano ali rođeni i vođeni sa velikom ljubavlju....
Da, ja sam bila od onih koje misle da je to normalno da imaš dijete, da Bog to daje po svom nahođenju i da nema puno onih koji ne znaju šta znači kad te zovnu "mama"
A da ne kažem kako sam rijetkom koji nisu imali djecu a koje sam poznavala dijelila različite savjete, postavljala, sad vidim neumjesna pitanja, pametovala im i žalila ih.
Međutim, ne znaš da je vruće dok se ne opečeš :/ A mi nervozni, nestrpljivi, želimo naše treće dijete već pola godine(vjerovatno je to nekima od vas tek pola godine) i ništa
Zato IZVINITE, svi vi znani i neznani, za moju bahatost i moje neznanje.
pratim ovaj forum mjesecima,možete već pretpostaviti odkad,i danas se uključih dvam kažem da vas pratim, bodrim, slušam vaše priče i da drugim očima gledam na svijet oko sebe.
Hvala

Naomi
02.01.2008., 21:03
Bok cure, kasnim par mjeseci na ovom topicu, ali tema je prekrasna i nisam mogla odoljeti...
Kako sam/smo se promijenili?

Sada znam da zelim dijete vise nego ista na svijetu. Oduvijek sam znala da zelim biti mama, ali sada je to kristalno jasno i zacementirano u meni.
Sada vidim i znam koliko MM zeli postati tata i volim ga jos i vise zbog toga. Odnos izmedju mene i MM-a je dublji, kvalitetniji, lijepsi nego ikada. Jako samo se spojili kroz sve ovo.

Ponekad sam optimisticna, ponekad mi je jako tesko. Ponekad sam sretna sto sam ziva, zdrava, u sretnom braku, ponekad sam ljuta na sebe i svoje tijelo jer svaki mjesec iznova zakazuje u pokusajima da zacmemo bebu...ponekad si kazem 'sve ce biti u redu, vidjet ces' i u to cvrsto vjerujem, ponekad mislim da necu opet moci zatrudnjeti i placem kad svaki mjesec nepogresivo dolazi menstruacija...

Sada sam nekako vise povezana s mojom majkom, zelim nastaviti nasu obitelj, puno smo se povezale i kroz sve razgovore o njenim trudnocama i pobacajima i trenutku kada je rodila mene.

Promijenila sam se i u smislu da se osjecam dijelom velike grupe zena i muskaraca koji traze podrsku u pokusajima da postanu roditelji i taj osjecaj pripadnosti mi daje snagu.

ivanas
06.01.2008., 12:57
Promijenila sam se puuuuno. I mislim uglavnom na bolje
U godinu i tri mjeseca koliko pokusavamo dobiti bebu naucila sam puno o svom tijelu, o zdravoj prehrani, i sto je najvaznije postala sam puno strpljivija, i ne planiram nista puno unaprijed jer znam da na puno toga ne mozemo utjecati vec samo izabrati nacin na koji cemo se nositi s tim.
Mislim da je svaka prepreka prilika da se nauci nesto sto ne bismo mogli nauciti na drugi nacin.
Iako ne mozemo nista sigurno planirati imam nekoliko scenarija:

1. najidealniji scenarij bi bio ovakav: imat cu svoju biolosku djecu i posvojit cu jos jedno
2. necu moci roditi svoje djete ali cu posvojiti i voliti necije tuđe djete kao da je moje
3. posto je u Hrvatskoj malo tesko doci na red za posvajanje ako ni to ne uspije prijavit cu se da budem udomitelj, iako mi je to najteza opcija zbog straha da mi ne odnesu dijete nakon sto ga zavolim i da ono ne pati ali ako djetetu pruzimo ljubav i ucinimo ga sretnim makar i krace vrijeme to je vrijedno suza i tuge, a i moze u nekim slucajevima zauvijek ostati kod vas
4. ako se nista od toga ne ostvari volontirat cu i pomagati u udrugama i domovima za napustenu djecu i dijeliti svoju ljubav s puno djece koja ju trebaju


Želja za roditeljstvom je kod puno ljudi najjaca na svjetu i temelj je opstanka ali nije jedini razlog zasto postojimo. zato volite sebe, i druge, radujte se zivotu, placite kad ste tuzne ali ne dajte da vam vasa tuga unisti sve ostalo.

Najvaznije je biti dobar čovjek, a sreca dolazi dobrim ljudima, nekad kad joj se najmanje nadaju. Nadam se da ce nama svima uskoro stici jedan mali plackavi pokloncic.!!!!!
:heart:

ici
07.01.2008., 17:33
Promijenila sam se punnoooooo!!!!!
Postala sam nervoznija, zatvorenija, nepovjerljiva,nesigurna.

linolina
26.01.2008., 19:14
Ja ponekad pomislim da ću tu svoju želju pregoriti, od puste sreće da se može dogoditi, bojim se.
Neću pisati da sam prije bila bezbrižna,uzimala sve zdravo za gotovo, navikla na dobro, razmažena životom-jer nisam, ovo mi je neka kap za koju se bojim da kad prelije čašu da će mi sve biti svejedno. Nedavn sam počela razmišljati, kad se nešto loše dogodi ili se posvađamo-o.k., neka, još bolje, Božja volja očito... :/ ne sviđa mi se to

linolina
26.01.2008., 19:19
E i da, prije, kao curetak, sam se , naravno, bojala tih obaveza, žalila cure kojima se "dogodi"...sad se ne mogu suosjećati s prijateljicom koja mi se žali jer je beba "ovisna" o njoj.
Ma, da, razumijem nesanicu, umor, čak izolaciju-ali sve češće razmišljam iz dječije perspektive i bole me postupci nekih roditelja

ici
27.01.2008., 14:27
Naslov bi mogao biti:koje li ironije!!!!
Nikada nisam bila luda za djecom,ne smatram da su sve žene stvorene da budu majke(pogledajte samo koliko ima loših) i koje li ironije ja sad to želim a ne mogu tj idem težim putem. CIlo vrime sebi govorim kako nemam šta izgubiti sa MPO ali svaki neuspijeh me vrati unazad.Često mi padne na pamet da je to opomena za moja prijašnja razmišljanja i ne mogu se oteti dojmu da koliko sam mislila da i nije strašno ne imati djecu toliko mođžda čak i više sad ih želim

Ginger
27.01.2008., 16:45
ici :love: ne tako razmišljati
svi mi u životu prolazimo različite faze i želimo različite stvari u određenoj fazi života
to što u jednom trenutku nismo bile spremne postati majke, ne znači da sada to manje zaslužujuemo
:*

slavći
29.01.2008., 02:08
Mislila sam da ce napravit dijete bit cas posla ... da ce nam trebat koji mjesec. Od trenutka kada smo poceli aktivno na tome radit proslo je skoro dvi i po godine ... i jos nista.
Prvu godinu dana sam plakala svaki put kad bi dobila, a sol na ranu je bila cinjenica da je u tom razdoblju nekoliko mojih prijateljica saznalo da su trudne, a to nisu ni zelile. Nije mi bilo jasno zasto ja koja bebu tako puno zelim ne mogu zatrudnit.
Drugu godinu sam se pomirila sa cinjenicom da nam jos nije sudjeno i prestala trazit simptome kojih iz mjeseca u mjesec nema.
Ali iako se trudim biti cool, promijenila sam se na nacin da sam postala mnogo osjetljivija i nervoznija.
MM mi je velika potpora i ne znam sta bi bez njega. Ovo nas je jos vise zblizilo i postali smo zreliji.
Jednog dana kad na svijet donesemo malog :saint: sve ce se promijenit, ali mi cemo bit spremni na svaki izazov, jer nakon ovoga sve moze ici samo nabolje.

ofelija
29.01.2008., 12:47
Jos pre da se udam znala sam nekoliko parova koi su dobili bebeu nakon nekoliko godina.I svi ti parovi su bili mnogo opusteniji , zanli su da cene svaku sitnicu i nisu se lako lutili , skoro da nikad se nisu svadali.Nakratko uzivali su u svaki novi dan.Posle dve godine kako se ja i MM borimo za nasu bebu i mi smo bas takvi.Bar ja.Uzivam u svaki nov dan , sitnice koe su me uznemiravale pre vise i neprimetujem i postali smo mnogo bliski ( ja i MM ).Znam doci ce moja beba , doci ce.A ove dve godine nisu bili uzaludne , oni su me napravile onakvu kakvu jesam.COOL.

ici
02.02.2008., 21:00
Evo ja lipo svaki dan radim na sebi i nastojim uživati u malim stvarima.Mada je nekad teško sve to izdržati i biti fit za taj dan,samo jednu stvar nisam i neču moć prominit u sebi je doza ljubomore koja se javi svaki put kad saznam da je neko od mojih poznanica ili prijateljica trudan.

we&baby
08.02.2008., 19:49
cure, srce mi je zadrhtalo kad sam citala postove... :(

zelim vam Snagu i toliko zeljene :saint: , :saint: , :saint: , ...

:heart:

Joss
06.03.2008., 21:50
MM i ja smo povezani vise nego ikada i nikada se nismo bolje slagali.Cesto mislim da je to razlog ovog naseg dugog puta.
A opet ne mogu se ne pitati zasto ja,zasto neko tako lako primi taj blagoslov a ja ne???
Imam u neposrednoj blizini jos 3 frendice s istim problemom i dvije od njih i ja isti smo horoskopski znak( iako ne pratim te stvari i nista mi u zivotu ne znace).
Z :cekam: :cekam: a te tri cure mogu reci da su divne,drage,postene,vrijedne osobe pa ne vjerujem da je ovo neka kazna za tko zna sto...
Pokusavam sagledati sve to iz neke realne perspektive ali..nema tu niceg logicnog.Cekamo svoj trenutak"ravnoteze medju zvijezdama"...

tikica_69
11.03.2008., 10:29
I mene i MM je ovo jos vise zblizilo :love:
Mene je i kao osobu promijenilo. Vise ne zivim dan za dan....zivim sa vise razumijevanja za druge, smirenije, zrelije :)
Negativan dio toga je da trazim puno vise paznje, cendravija sam i sa sve manje fitilja :mrgreen:

anaira
25.03.2008., 13:00
Promjenila sam se...da!
Jutrom kada se probudim prvo pomislim kako će biti lijepo kada budem trudna.

Postala sam osjetljivija. Vidim svaku trudnicu koja prođe gradom, topim se nad svakom bebicom koju vidim.

Molim se da brzo dođe taj dan...

linolina
25.03.2008., 19:21
Ajme, super mi je šta čitam ovo, nemojte krivo shvatiti, ali sram me je priznati više koliko mislim o tome, jedino s jednom prijom mogu koja je u istoj situaciji, za ostale bi to bilo previše (pogotovo jer znam trudnice koje su upola manje informirane od mene i njima bi čak ove teme o djeci bile dosadne)...
Recimo ovo kad se probudim-evo, nikome to ne govorim...a tek koliko često sanjam to šta sanjam...i koju sreću osjećam u snu, ne želim se probuditi :mrgreen:

marti_sk
27.03.2008., 13:27
Kolku me je promenilo? Pa ne znam sta da odgovorim na ovo pitanje. Prije sam bila uverena da cu s jednim pokusajem ostati trudna cak i kad smo poceli raditi na slucaj uverila sam samu sebe da sam trudna imala sam sve trudnicke simptome :x i tako ja cvrsto uverena da sam trudna bila sam da vadim betu i normalno - velik kao ja. Razocarala sam i sam postala opsednuta sa trudnocom, plakala sam svaki put kaad sam dobila m. Najvise me je promenila moja zadnja dijagnoza kada sam otkrila da imam hipertireozu i da moram cekati min 6 meseca za bebu e tad sam pukla i rekla dosta je necu se vise zamarati sa trudnocom bicu optimisticnija i da cu gledati vedriju stranu zivota. Od tad mi je mnogo bolje cak mislim da moje pozitivno razmisljanje je pomoglo da reguliram tiroksin u rekordno vreme i dobijem zeleno svetlo za bebu, sad pokusavam misliti pozitivno da cu u najkratki moguci rok ostati u drugom stanju nadam se do maj :mrgreen:
iako u meni tinja mali strah i pomalo me hvata paniku ali stvarno trudim se, a vi mi u tom pomazete. Hvala vam
Samo zelim reci da budemo svi pozitivne i uverene da max. za 2 meseca budemo trudnice. Znam da sam luda ne zamerite mi

melanija_matic
02.04.2008., 23:47
nećete se ljutiti ako sam prizemna?

jel istina da ženama u trudnoći propadaju zubi i kosa... i ono... sve.

melanija_matic
02.04.2008., 23:49
o, to nije taj topic, isprika...
ovo je prije začeća.
svim budućim mamama pusa :heart:

linolina
03.04.2008., 00:39
Nema veze, shvatit ćemo kako nam odgovara :lol: :lol:

eniluma
15.05.2008., 11:13
Ovo je jedna od najljepših tema, čak se usuđujem reći najvažnija, mislim da je bit svakog čekanja naše bebice naša podsvjesna želja da se približimo nekim "višim razinama", jer svaki trenutak našeg razmišljanja nas vodi upravo tamo negdje u nedodirnute sfere.
Ja sam shvatila da stvarno želim imati djete i tek nakon 3 godine čekanja jedno jutro sam se probudila i prvi put u životu nisam imala ama baš nikakav drugi prioritet. Moje buduće dijete je bilo smisao ovog života.

lunjo
01.09.2008., 19:18
promijenila sam se, naravno. upravo sam isplakala more suza, i cesto je tako, i sjetim se kako mi kazu opusti se i ne misli o tome i beba ce doci. ali ne mogu, mislim na to svaki sekund svakog dana.

Joss
23.10.2008., 10:52
lunjo.. :heart: .(pitam se otkuda nik ali onda mi dođe na pamet"moj stari kofer opet miriše na sive ceste a tvoja soba na mandarine i pržen kesten..")zar ne...?

Prošlo je pola godine od kada sma napisala postove na ovu temu i iako nase zlato jos nije doslo osjećam se bolje.,pozitivnije,jače..
Imala sam doduse jedan trenutak bolje rečeno 2 i pol dana koja nisam prestala plakati,derala sam se iz glasa,govorila sam Bogu da nije fer i ponavljala-zašto??Milijun pitanja prošlo mi je kroz glavu-
je li krivo moje tijelo,ili glava ,način života ..što???
Nakon 3 dana prestale su suze,skupila sam komadiće i krenula dalje.
Duša mi je zacijelila dovoljno da se upustim u nove avanture.
I ja vjerujem da će doći taj dan(pjevam si u glavi onu "a kad mi dođeš ti i osmijeh vratiš mi")kada ću držati svoje dijete na rukama,pogledati u nebo i šapnuti..hvala..
U svom sam prvom IVF postupku i vraćena su mi 3 malca 20.10.pa sad odmaramo doma i lagano ih nagovaram da ostanu.
Cure..svima :*

ANKARA
23.10.2008., 15:24
Meni se čini da na meni evolucija ne prestaje. Mijenjam se iz ciklusa u ciklus i postajem sve tvrđa i zatvorenija. Prihvaćam stvari onakvima kakve mi dolaze i ne razmišljam previše o planovima za budućnost. (Barem ne što se novog djeteta tiče). I tako što sam ja sve hladnija prema tome hoću li ili neću ostati T, MD je sve zagriženiji i čini mi se da je sad sva ta silna nervoza i nestrpljivost prešla na njega.

sonata
24.10.2008., 20:35
Ne uklapam se u potpunosti u ovu temu jer imam bebu ali citajuci vase postove, suosjecam s vama jer se jako dobro sjecam kako sam se osjecala potpuno jednako kao i vi.
Znala sam u startu da cu imati problema jer imam policisticne jajnike, M malo dodje pa je nema par mjeseci i tako ali opet sam bila utucena, jadna, zivcana i sve najgore. "Pravljenje bebe" je postalo grozno jer sam samo razmisljala je li to taj dan D ili nije, kad M dodje ili uopce ne dodje a test je - onda sam totalno ljuta i bijesna i definitivno sam uzrokovala i mnogobrojne nepotrebne svadje sa MM. Da ne kazem da on ima dvoje djece iz 1.braka pa sam se time osjecala jos jadnije - jer s drugom ima djecu a sa mnom ne...? Uspjelo nam je nakon 10 mjeseci (znam da je to zapravo u normalnom vremenskom periodu ali znate i same kako je vec kad par mjeseci ne ide) i to u trenutku selidbe iz kuce u stan (o tome sam detaljno vec negdje pisala) dok smo zivjeli kod mog tate. To je bio prvi mjesec kada nisam razmisljala o T jer smo bili zaokupirani sredjivanjem kuce da mozemo useliti. I zato ja iskreno vjerujem da se covjek mora opustiti, zaokupiti drugim stvarima u zivotu jer ja sam se psihicki unistavala a unistavala sam i svoj brak.
Odgovor na pitanje je da sam se definitivno promijenila i prije svega se uvjerila u duboku ljubav MM prema meni a zatim i naucila cijeniti mnoge stvari u zivotu i zivot gledati drukcijim ocima.
Ne zelim ovom pricom nikome stavljati sol na ranu svojom T nego vam svima pruziti nadu da cete uspjeti i da cete dobiti svoje male :saint: Jer ni moje prognoze bas nisu bile sjajne ali evo, uspjelo je!

Lili75
28.10.2008., 21:49
Bok curke!
mislila sam da sam pisala svoje osjećaje na ovom topicu ali vidim da nisam pa da ih sad usporedim. Naime, osjećala sam se kao i sve vi, postala neka druga osoba. A nakon 3 god. borbe i silne želje za bebom (bili i na potpomognutoj 3 puta, napatili se dosta fiz. i psih.) sad smo trudni prirodnim putem i čekamo čudo naše malo.

Hoću vam dati snage da izdržite jer sve to vrijedi: sad ponovno imam sjaj u oku, vedrinu duha i lakoću postojanja, pozitivu po kojoj su me svi znali, sad sam opet ja ona stara! Tako ćete biti i vi.

Cure samo hrabro naprijed do cilja, nema odustajanja! :heart:

Demi
28.10.2008., 22:55
drago mi je da je ovaj topic podignut jer ga inace vjerovatno nebi vidjela a tema je odlicna kao i razmjena iskustava....tjesi me da nisam jedina koju je to iscekivanje promjenilo...i ja se manje smijem, sve mi je nekako ozbiljno, volim biti sama, brzo se izivciram,treba mi vise njeznosti i paznje od MM...kad cujem da mi je neko od frendica ili poznanica trudna nesto me presjece od tuge ali i ljubomore jer se osjecam preskoceno i pitam se nisam li sad ja bila na redu da ostanem trudna i javljam sretnu vijest?
Nervira me i zalosti kad neko mene ili MM pita dal imamo djece i zasto jos nemamo? Ma ocu malo sutra to objasnjavati poluznancima( koji ionako pitaju samo da bi imali o cemu razglabata na kavicama) kad one koje bi to trebalo zanimati i koji bi nam trebali biti podrska, makar da mozemo kome pricati sta nam se dogadja i kako sve to napreduje..mi zaista nemamo s kime to podjeliti...
pogotovo me nervira moja mama koja ni sama ne zna dal da me bodri i podrzava ili da suti i ne mjesa se ili da se nada da nikad necemo uspjeti jer joj se moj MM od pocetka ne svidja pa si valjda misli da sta ce nam dijete jer bez djeteta imamo vece sanse da se rastanemo..ma tocno ju kuzim kak razmislja i to me nervira.
Ali moram priznati i da koliko god zelim da napokon i mi dobimo svog bebaca ipak me strah i same trudnoce, poroda i svega sto donosi novi zivot i gubitak neovisnosti i mira tj komocije koju sada imamo.
Da nema ovog foruma i svih koji ovdje pisu iskreno svoja iskustva, mislim da bi bila zakinuta za puno vaznih informacija ali prije svega i za moralnu podrsku jer vidjeti da se i drugi slicno osjecaju, prolaze i razmisljaju zaista puno znaci. znaci da NISMO SAMI :heart:

hanumica fata
31.10.2008., 12:59
ma, promijenila sam se, kako da nisam...

prvo je godinama moj sexualni zivot bio podredjen paranoicnom pazenju da se NE zatrudni - bila sam od onih cura koje misle da se beba pravi i od sapuna...jos sa sedamnaest godina sam isla kod ginekologa po tablete jer sam se toliko bojala da moj PRVI odnos bude nezasticen :lol:

pa kad sam napokon (nakon puno, puno godina), stigla do tacke u zivotu gdje sam odlucila praviti bebu, mom cudjenju nije bilo kraja kad sam shvatila da to nije odmah uspjelo!?!

jao majko moja kakvo razocarenje, kakve suze, najstrasnije!! :shock:

tih dana sam bukvalno dozivjela mali nervni slom, a MM sa mnom takodje...

ne bih mogla reci da je narednih par mjeseci reakcija na dolazece M bila bolja...
pa je onda pocelo pracenje svih mogucih parametara - moj organizam se od zgodne cure pretvorio u high-teck laboratoriju...trakice, temperature, hormoni, caj, sluz, pipanje, analiza bubuljica...igre bez granica.
i jos kao ubjedjujem sebe da je sve to kao spontano i ne pratim ja nista (samo kad vodim EVIDENCIJU, onda se kao racuna :lol: :lol: )
ne mogu vise da se sjetim vremena kad su se dani zvali ponedeljak i utorak, sad se zovu peti pred M, drugi poslije O...
na poslu sam u fazi kad se moji muski kolege bore za jake menadzerske pozicije...a kako se upustiti u igre koje podrazumijevaju cesta putovanja, nesigurne ugovore, promjene poslova i sve ostalo sto bas i ne pomaze ovulaciju :lol:

i tako.
proslog mjeseca je bilo najludje: MM me vodio na produzeni vikend u inostranstvo - kao, hocemo da se sexamo, opustimo, uzivamo...taman sto sam stigla - stize preuranjena M, i to jos na moj rodjendan!!!

i tu mi pukne film. nisam vise mogla to sebi da radim.

ne mogu reci da sam od tada bas kao bogzna kako mirna (i dalje virim u temperaturu i zalim za time sto su se nekada normalni i fini ciklusi rasklimali skroz otkad je ovo ludilo pocelo..)
ali ne nerviram se vise ni u pola toliko...
skontala sam da sam toliko toga vec prosla u zivotu, izasla na kraj sa tolikim situacijama...e, pa ne dam da me maltretira BILO KO, a pogotovo ne jedna jedina jajna celija, i to jos moja vlastita!!

eto, to je moje iskustvo za sada...

xanax
01.11.2008., 01:39
moja prica ide nekako ovako
nakon 100 godina prekrasne predivne veze (nismo vjencani ali zivimo zajedno) odlucili smo imati bebu
i to je vise bilo kao "Bilo bi lijepo imati bebu" pa se nismo pazili....
nismo bas ni ganjali O, ali da je beba dosla bili bismo presretni

Danas se u meni preplice 100 osjecanja.
Posto jako puno vremena provodim sa prijateljicom koja je dosla ovdje biti sa muzem a ima kcerkicu od mjesec dana, a ona ima neke projekte da zavrsi ja bebu pripazim svaki dan par sati....
i nekako na svojoj kozi osjecam da to nije bas tako bajno i krasno kako sam zamisljala....
U smislu da sam ja recimo velika sapvalica i da sam vec sada pocela misliti kako cu ja to izdrzati???? Onda sam shvatila da moram staviti na stranu svoj egoizam, i posvetiti se bebi...
potom strah da li ce MM biti dovoljno jak da sve samnom prolazi, od zubica, prehlada, ma svega....
Onda me uhvati osjecaj da bih ja sad jednu bebu kad pomirisem ovu svoju sto je pripazim....

i tako u jednom danu prodje me 1000 misli, zelja, ali kad se moj dragi i ja skupimo i predjemo na stvar ja kazem, ma hajmo praviti bebu pa sta bude...

i mislimda je to sasvim normalno, jer covjek se najvise plasi onoga sto mu je nepoznato...

mene jos brine to sto mi je ostao diplomski i par ispita da budem s te strane mirna, pa ako ostanem trudna kako cu uciti bla bla bla....

mi i dalje prizeljkujemo jednu malu Lunu i naravno da joj se veselimo.... :heart:

sonata
01.11.2008., 09:59
Xanax, i ja sam tako razmisljala prije i za vrijeme trudnoce. Nisam tip koji voli biti zatvoren u 4 zida i u tom mi smislu tesko pada porodiljski. Naravno da idemo u setnje, nismo stalno unutra izmedju 4 zida ali nedostaju mi ljudi (radim u nastavi) i ta nekakva akcija. Ovako je svaki dan vrlo slican. Znam da ce mi biti lakse kad L. bude jos malo starija pa da mozemo busom do grada ili kod nekoga tj. da ne moram cekati da se MM vrati s posla pa da imam prijevoz. Ja i dan danas, bez obzira koliko ju obozavam, ponekad ceznem za danom kada sam mogla cijeli vikend provesti pred tv-om, u pidjami i bolila me briga za sve. Ali opet, toliko sam toga i dobila u tom malom tjelescu koje se tako lijepo nasmije kada me ugleda :heart: :heart: Sve ima svoje, i zato svaki period zivota treba u potpunosti iskoristiti. Ja jedva cekam da krenemo u zoloski, u djecje kazaliste i sl. jer znam koliko ce to nju veseliti a i ja cu tu imati neki svoj odusak (jer ce dan biti drugaciji).
Zapravo sam ti samo htjela reci da ne brines zbog svojih osjecaja, covjek si od krvi i mesa i normalno je da imas takve bojazni. I nedostajat ce ti puno stvari iz prijasnjeg zivota ali opet puno ces novoga nauciti i dozivjeti sasvim nove osjecaje. Mislim da puno pomaze da se covjek pomiri sto prije da je situacija takva, kakva je, kad jednom beba dodje. Da si umoran, neispavan ali sve se to stabilizira i ne traje to vjecno. A nakon toga imas malo stvorenjce koje te voli, treba i bez kojeg vise ne mozes zamisliti zivot :saint:
Zelim ti srecu da sto prije dobijes svog malog :saint:

xanax
01.11.2008., 21:18
hvala ti sonata, bas si to lijepo srocila
i ja jedva cekam svog malog andjela :heart: :saint:

hanumica fata
02.11.2008., 21:35
lili75, to je divna prica, neka ti je sa srecom!
mozda mozes da nam kazes sta je po tvom misljenju bilo presudno, nakon dosta vremena da se trudnoca napokon desi?
da li si imala nekih veci promjena u zivolu, poslu, glavi...
ili se vracamo na onu staru temu samo se treba opustiti :)
zivot je cudo i to je tako dobro

pikapolonca
02.11.2008., 22:18
mene je trudnoća. tj. roditeljstvo značajno promijenilo u smislu da sam više okrenuta obitelji i istinskim vrijednostima, znam razlučiti bitno od nebitnoga

AMELLIE
03.12.2009., 19:01
Promijenila sam se jako, potpuno, iz korijena što bi rekli stari naši...Nekad su me svi prepoznavali po optimizmu, zaraznom smijehu i veselju kojim sam zračila...sve sto sam radila...bio je niz uspjeha...drustvo...ples...faks....sve!!!


Danas: Nervozna, utopljena u svoje misli, bez osmijeha na licu, bez volje za bilo čim...jedino što uspijevam je dobro se sriktat i bit tip top svaki dan na putu na posao i natrag da nitko makar na prvu ne vidi ono sto nosim u sebi...prosla sam fazu izlazaka, tulumarenja sa MM jer sam shvatila da je to bio samo način da nemislimo o onom što nas oboje muči..najbolje se osjećam sama...i ovdje s vama.

zeljana02
03.12.2009., 22:24
odlicna tema...promijenila sam se definitvno...nikada u zivotu nisam osjecala toliku ceznju i zelju za necim... bas sam neki dan razmisljala kako zivot prolazi a mi samo nesto cekamo,zivciramo se, trudimo se i onda kada to postignemo ne mozemo se veseliti jer smo prazni i brzo to zaboravimo...cijeli zivot ispunjavamo necije zelje i zelimo da netko bude sretan: roditelji, prijatelji i sl,ali najteze je ispuniti vlastite zelje...ovo nase iscekivanje i zelja se jako oduzilo i za mene kao djevicu u horoskopu je ovo horor...uvijek je sve bilo isplanirano i organizirano, i onda u zivotu naiđes na prepreku koju ne mozes prijeci organizacijom i planiranjem i tu pocinju muke...godinu dana svaki dan se budim i lijezem sa istom zeljom, a sto je najgore osjecam se bespomocna, razocarana jer ne mogu utjecati na ishod...100 pitanja zasto?kako?kada? vrti mi se poglavi i pokusavam sakriti sve od okoline i glumiti da sam sretna,ali u sebi izgaram...najgore mi je kad kazu opusti se, ali KAKO???? sto vrijeme vise odmice meni je gore...molim Boga da blagoslovi nasu ljubav i uslisi nase molitve...uff...bas sam se malo ispuhala...hvala vam na ovoj temi...

zeljana02
24.12.2009., 09:24
odlicna tema...promijenila sam se definitvno...nikada u zivotu nisam osjecala toliku ceznju i zelju za necim... bas sam neki dan razmisljala kako zivot prolazi a mi samo nesto cekamo,zivciramo se, trudimo se i onda kada to postignemo ne mozemo se veseliti jer smo prazni i brzo to zaboravimo...cijeli zivot ispunjavamo necije zelje i zelimo da netko bude sretan: roditelji, prijatelji i sl,ali najteze je ispuniti vlastite zelje...ovo nase iscekivanje i zelja se jako oduzilo i za mene kao djevicu u horoskopu je ovo horor...uvijek je sve bilo isplanirano i organizirano, i onda u zivotu naiđes na prepreku koju ne mozes prijeci organizacijom i planiranjem i tu pocinju muke...godinu dana svaki dan se budim i lijezem sa istom zeljom, a sto je najgore osjecam se bespomocna, razocarana jer ne mogu utjecati na ishod...100 pitanja zasto?kako?kada? vrti mi se poglavi i pokusavam sakriti sve od okoline i glumiti da sam sretna,ali u sebi izgaram...najgore mi je kad kazu opusti se, ali KAKO???? sto vrijeme vise odmice meni je gore...molim Boga da blagoslovi nasu ljubav i uslisi nase molitve...uff...bas sam se malo ispuhala...hvala vam na ovoj temi...


eto drage moje dok sam pisala ovaj post bila sam T a da nisam ni znala...
:D :D ...sada ce se sve vratiti na staro i opet cu biti vesela i uvijek
nasmijana... :* :love:

Sumskovoce
15.06.2010., 14:19
ovo je krasna tema i pišem ovaj post da malo podignem....osjećaji su jaki, a povjeravanje pruža tako rijetki osjećaj olakšanja...
promjenila sam se i ja, drastično sam se promijenila...
više nisam oštra prema ljudima, ne istresam se na nikoga, već obazrivo pričam, pazim na tuđe osjećaje, pokušavam drugima uljepšati dan ne bi li se i meni uljepšao...ne bi li i drugi bili obazrivi i pažljivi prema meni...
dobro razmislim prije nego nešto napravim, dobila sam osjećaj za poslijedice i malenih djela, svakodnevne rutine, sve je postalo vrijedno pažnje
više ne plačem kad dobijem M, zahvalim Bogu što je došla, što je redovita i što je samnom sve u redu
više pazim muža, trudim se pokazati mu koliko mi je vrijedan, usprkos problemu kojeg imamo
skromnija sam, ponekad ponizna, spustila sam glavu i puštam Boga da mi podari toliko željenu djecu
više vjerujem, više molim, više se nadam...
ALI neke stvari se nisu promijenile: svaki mjesec se nadam da sam trudna, svaki mjesec tražim O, pa davim muža na akciju, i dalje me nerviraju pitanja o tome kad ćemo imat djecu, i dalje se uhvatim kako vrtim crne scenarije i gutam knedle i suze...
Ja sam ja i dalje, ali su mi krila skresana, više nisam uvjerena da sam rođeni pobjednik, više ne uzimam stvari zdravo za gotovo već cijenim ono što imam, više poštujem druge ljude i njihove osjećaje... Smatram da me problem sa začećem promijenio nabolje...
I dalje sanjam naše anđele, volim ih a da se nisu još ni rodili, a znam da će doći....