Da li vam se ikad javio strah od toga da vas bioloski roditelji nadu i pokusaju stupiti u kontakt s djetetom? Ako ste iz iste zupanije, mozda to i nebi bilo tako tesko saznati!
 |
|||
|
|
|||
Strah ....
Da li vam se ikad javio strah od toga da vas bioloski roditelji nadu i pokusaju stupiti u kontakt s djetetom? Ako ste iz iste zupanije, mozda to i nebi bilo tako tesko saznati!
Nisam još ni potencijalni posvojitelj pa ne mogu govoriti o strahu, ali razmišljam o takvim stvarima. U našem Centru su nam odmah rekli da djece nemaju pa sam ih upitala zar bi uopće dali dijete u isti grad, odgovorile su da to obično nije praksa. Ne bi mi bilo svejedno popiti kavu na korzu, uvijek bi mi u primozgu bilo ono "što ako" kada bi u pitanju bilo malo veće dijete.
Također se pitam bi li djetetu možda u nekoj pubertetskoj fazi palo na pamet potražiti biološku obitelj? Danas to nije teško, imamo društvene mreže i većina nas ima neki trag postojanja na internetu, a dijete zna ime, prezime i mjesto gdje živi biološka majka. Zanima me kako se mame nose s tim?
Ukoliko je odnos posvojitelja i djeteta dobar i otvoren u svakom smislu (i to iz oba kuta gledanja), onda dijete nece prije vremena traziti bioloske roditelje. Posvojitelji ce mu odgovoriti na sva pitanja i pomoći u razmišljanjima.
Zbog obrnute opasnosti, tj. kad biol.roditelji ili braća traže dijete, posvojenje se realizira u drugim županijama ili gradovima. Tu je odgovornost na posvojiteljima da ne istrčavaju s imenima i slikama friško posvojene djece.
mislim da su jako rijetke situacije u kojima biološki roditelji traže svoje dijete i žele ga "natrag".
mi se ne bojimo bioloških roditelja!
zapravo se veselimo trenutku kada će naša Mrvica biti dovoljno velika da možemo razgovarati o biološkim roditeljima, udomiteljima i cijeloj našoj prici.
Bila je lani jedna medijski poduprta potraga od strane braće i sestara, a i jedna je bivsa forumasica imala vrlo ruzno iskustvo prepoznavanja.
Nazalost javnost je uvijek na strani krv-nije-voda priča, vez obzira na proslost, a mediji jedva docekaju...
Moje iskustvo je da ima centara koji kad imaju jako malu djecu daju je svojim pot posvojiteljima. Oni su tada premali i izgled im se mijenja pa će ih biološki roditelji i teže prepoznati, tako mi se barem čini.
Problem je što profesionalna strana (CZSS, domovi itd.) ne smije u javnost s činjenicama pa takve stvari ostaju visiti.čokolada prvotno napisa
Ja sam svojevremeno zvala Centar koji nije moj matični, ali je u mojoj županiji, rekli su da nemaju djece, ali i da imaju da nebi dali na posvojenje u istu županiju...
Što se bio. roditelja tiče, ne vjerujem da bi išli tražiti djecu, a ako moja djeca jedan dan izraze želju upoznati bio roditelje, biti ćemo uz njih i pomoći u potrazi.
Ja znam za dva slučaja gdje su tražili. Jedan je ovaj kojeg čokolada navodi, a drugi je bio pred puno godina gdje su biološki roditelji pokušali ucijenjivati posvojitelje, tražili su ih novac. Ljudi su se odselili.
Za posvajanje u ili izvan županije, tu sigurno nema pravila. Kako koji centar. Ovo što mimi piše sam već čula za dalmatinsko područje.
Slažem se s Rebbecom, čak vidim da živimo u bliskim krajevima. Znamo kakva je bila situacija prije posvojenja tako da ne vjerujem da će ga tražiti, teško. Čak i ako ih ode tražiti nakon punoljetnosti, ne vjerujem da će s njima imati nekakav odnos, to me najmanje zabrinjava. Više me zabrinjavanja njegova ljutnja prema njima.
Ovo što mimi piše sam već čula za dalmatinsko područje.[/QUOTE]
Moje iskustvo je više za sjevernu Hrvatsku i Slavoniju, tamo su centri doslovno govorili da u takvim slučajevima brinu za svoje potencijalne posvojitelje, a što se Dalmacije tiče čini mi se da nema baš tako često posvojenja.
Da ja sam neki dan malo razmišljala o svemu.I palo mi je na pamet jednom kad ta njegova mama bude možda bila trudna imala dijete gradila svoju novu obitelj da li če se sjetit i njega?Imala sam čak nočne more sanjala sam da mi dolaze na vrata i odvode ga...grozno..znam da je pravno nemoguče ali nikad se nezna svijet je jako mali.Da ja se bojim al to nikom ne priznajem evo ovdje sam to prvi put rekla...
Mislim da se sve administrativno sredi u početku, tako da se zna šta bi se dogodilo. To je jedno, a drugo je moralna odgovornost, da li to dijete ipak treba jednog dana saznati za svoje biološke roditelje. Večina posvojitelja kaže djetetu kad dovoljno odraste, da je usvojeno. I ja osobno mislim da je najbolje pronaći najbolji trenutak i način i djetetu , kad dovoljno odraste, reći istinu.
Nema tu dobre volje roditelja, zakonska je obaveza reći djetetu da je posvojeno najkasnije do 7.g. Vjerujem da nitko pametan to ne zaboravi.
Zakonsko je pravo posvojenika da po punoljetnosti vidi svoj spis u CZSS pa time dozna tko su mu biološki roditelji (ako mu već to posvojitelji ranije ne kažu).
normalno je imati taj strah, ali treba uvijek imati na umu da je realna mogućnost da se uistinu desi neki nepovoljni scenarijo, vrlo mala.
kao prvo, mala je vjerojatnost da bio. roditelj uopće želi imati kontakt sa djetetom,
a kamoli tražiti nešto više.
kao drugo, posvojitelji su zakonski roditelji, i njihova prava i dužnosti su neraskidive (u najvećem broju
slučajeva)
kao treće, ali najvažnije, neraskidiva je i nenadmašiva emocionalna veza između posvojitelja i posvojenika.
posvojitelji su JEDINI roditelji koje dijete zna, u koje ima povjerenja, koje voli.
E sad, što se tiče geografske udaljenosti, tu sad moramo biti realni.
Hr je mala zemlja, županije i gradovi su mali kao i udaljenosti između njih.
Dakle posvajanja u susjednoj ili istoj županiji i čak u istom gradu ima.
Ima čak i djece, koja su braća/polubraća, posvojena od različitih obitelji, a idu u istu OŠ.
To znaju njihovi posvojitelji, a kad dođe vrijeme, saznaju i djeca.
To što pišem nije toliko često, ali da toga ima - ima i to je nešto što je u HR jako teško izbjeći.
Međutim, TOGA SE NE TREBA BOJATI.
Ako su odnosi roditelja i djece postavljeni na normalne, zdrave noge i lijepo se razvijaju,
ne treba imati straha od činjenice da će dijete jednog dana pronaći i upoznati članove svoje biološke obitelji.
Tako sam i mislila. I osobno sam imala u razredu posvojenu djevojčicu. Čak sam i sjedila s njom na satu. Još u 3 osnovne sve je znala, bila jako voljena, mažena i pažena i na njoj se nije ni najmanje moglo primjetiti bilo šta drugačije od druge djece. Kad smo bili 7 razred, njena mama je dolazila i lijepo su je primili, čak je i ona s njom razgovarala, ali kako kaže - nerado. Poslije je rekla da je svojoj biološkoj majci tada rekla da ne mora više dolaziti jer ona ima samo jednu mamu. Sada je i ona udata, školovana i uspješna mlada žena, ima svoju djecu, baka ih voli, pazi, čuva i makar je teški astmatični bolesnik svaki trenutak posveti njima. Ni svoju rođenu unučad nebi mnoge bake tako pazile i toliko se žrtvovale. Mislim da je to dokaz da se ljubavlju djeca vežu, ničim drugim, i da su djeca jako pametna, nema tu nikakvog straha.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom