QueenBee prvotno napisa
Cure, otvorile ste mi oči! Iako je tema bila zahuktana 2013.g. nadam se da će forumašice koje zagovaraju neometani porod naći vremena odgovoriti i na ovaj post.
Treći put sam trudna i mislila sam da znam sve što trebam znati o porođaju. Kad sam pročitala naslov teme, zbunila sam se. Ne, ne znam fiziologiju porođaja i sram me je toga jer sam znanstvenica i k tome sam već 2 puta rađala. Znam pun klinac o dojenju i zbog toga sam mislila da pripadam ovom forumu. Ali nisam znala da ne znam puno o porodu.
Moje porode okarakterizirala bih kao lagane i nadasve uspješne. Bila sam pobornica mišljenja "sve je dobro što se dobro svrši" i "važno je samo da se beba rodi zdravo". Nikad ništa nisam tražila za sebe od trenutka kad sam kročila kroz vrata rađaone. Prvi porod sam "odrađivala" kod kuće, od 3-10 ujutro, u tišini doma svog, dok sam klečeći ribala wc i signalizirala mužu kad dolazi idući trud da zapiše vrijeme. Teklo je kao po špagi, kao po udžbeniku-20min, 10 min, 5 min...nije otišao ni sluzni čep ni plodna voda, ali znala sam da je i to ok-jer sam mislila da sam dovoljno čitala i slušala o porodu. Bilo mi je nekako čarobno biti u svom tijelu koje je počelo rađati iako je bolilo koliko trudovi već moraju boljeti. Čekali smo da se trudovi ustale na 3-4 minute, ali vožnja do bolnice je počela unositi neki nemir u mene. Čim sam došla pred rađaonu, trudovi su se prorijedili na 20 minuta i ctg očitao skoro ništa. Nikad nisam razmišljala zašto se to dogodilo.
Je li tu došlo do narušavanja prirodnog tijeka mog porođaja, stresa koji mi nije trebao? Jesam li trebala još ostati kod kuće?
Na pregledu sam bila svega 2 cm otvorena i pustili su me kući-pa pretpostavljam da se upravo to dogodilo. Ali i to mi je razbilo koncepciju jer sam se psihički pripremila da ostajem roditi to prijepodne. Čim smo sjeli u auto i krenuli kući, dobila sam trudove na 4 minute.
Je li se moje tijelo opet opustilo jer sam bila u određenoj intimi (iako je riječ o autu i zbunjenom mužu pored mene)?
Pitam ovo sve jer pokušavam retroaktivno shvatiti što se s mojim porođajem zapravo događalo.
To make a long story short, u rađaonu se vraćam u 4 popodne, trudovi su na 2 minute, osjećam se kao da nemam kontrolu nad svim što se događa. Posvuda je previše svjetla, bolničkih mirisa, novih lica, razdrljenih krutih spavaćica..buše mi vodenjak bez pitanja, a ja se ispričavam što sam se upiškila i nasmijem doktora. Taj osmjeh doktora i topli glas babice koja me pozna su mi godili pa se prepuštam njima. Daju mi klistir u trudu i ne želim ga, ružno mi je, padam u wcu zbog niskog tlaka. U boxu sam na leđima 3 sata, na infuziji, daju mi glukozu, ručno me šire, ne treba drip, mm je sa mnom iako ga nakon dolantina nit vidim nit osjetim. U 7 krećem tiskati, naliježu mi na stomak bez najave, režu me i beba je vani. Prelijepa, ljubičasta curica. Nismo dobile "koža na kožu" tretman, dali su nam je umotanu u jastučić i mazimo se 2 sata svi troje.
Uvijek sam govorila da sam imala dobar porod i da nije bilo teško. I sad smatram da nije bilo teško i da je bilo ok, ali čini mi se da je moglo biti bolje?
Nisam htjela klistir, nisam htjela da me režu, nisam htjela da mi je loše i da ne mogu ustati s kreveta. Ali nikad to nisam rekla naglas.
Drugi porod-druga priča. Na redovitu ctg kontrolu dolazim 5 cm otvorena, doktor me šalje izravno u rađaonu. Ne želim, hoću ići kući, nisam psihiči i fizički spremna. Trudove sam osjećala kao malo jače BH kontrakcije. Ne dopušta, govori da će mi beba ispasti iz trbuha putem. Uplašena odlazim u predrađaonu, dobivam klistir i tipkam poruke. Ne osjećam se kao da sam u porodu. Daju mi drip-pristajem jer želim da sve bude što brže gotovo.
To mi ne zvuči kao pozitivni pristup porodu-"želim da što brže završi". Porod bi trebao biti katarzično iskustvo nakon kojeg se ponovo rodiš i ti sam (bez obzira što si već majka), a ne nešto slično mučnom čekanju u banci.
Uglavnom, drip šljaka, otvaram se brzo, trpim mučno bušenje vodenjaka, doktor je ugodan i smijemo se jer me trudovi ne bole jako. Rađam brzo i lako nakon samo 10ak minuta jakih trudova. Opet rezana iako sam tražila bez epi jer je babica nešto neuspješno rastezala dole (osjećaj je bio kao da razvlači pitu od 3 dana starog tijesta i bilo je neugodno) i šivanje me bolilo ovaj put.
Iako govorim da mi je drugi porod bio piece of cake, ne mogu u sebi zatomiti glas koji mi govori da sam trebala otići kući i da bi mi to onda bio savršen porod.
Nakon što sam iščitala 16 stranica ove teme, vidim greške u koracima. Pripremam se na treći porod i psihički sam u glavi druga osoba. Želim drugačije iskustvo ovaj put, želim biti ponosna na sebe i svoje tijelo, stopiti se sa svojim iskonskim bićem žene, zaroniti u porod i prepustiti mu se.
Nemam podršku okoline niti s kim podijeliti što osjećam. "Moja" bolnica je prijatelj djece, ali ne i osobit prijatelj rađanja. Stolčić i kadu imamo, ali ih ne daju.
Molim vas za koju riječ ohrabrenja da ustrajem u što "prirodnijem" porodu (ako ga tako mogu nazvati) jer ću biti prva iz svoje okoline koja će se pokušati izboriti za tako nešto.
Također, ne želim osuđivati intervencije koje su nužne da bi se dijete rodilo i to mi nije namjera. Liječnici su tu s razlogom i vjerujem da će učiniti sve što mogu da spase bebu i mamu. Ali ne mogu se oteti dojmu da kod mene zbilja nije trebao baš toliki "tretman"...