Ja nisam niti jednom plakala. Ni itko u sobi. Oba puta. Na SD su mi sestre bile ljubazne i od pomoći, doktori isto. Ali naravno ima ih nedovoljno i toga sam bila svjesna. Ne da ja ne vjerujem da je drugima bitno kakvo je osoblje, i sama sam mijenjala bolnicu jer prvi put nisam bila zadovoljna, ali velim meni to nije bilo vrijedno tih novaca. A drugi put pogotovo nisam osjećala kao da mi nesto fali, proletilo je u trenu
No ja sam ionako bila 99% sigurna da ću na CR i tako je i bilo, pa nisam brinula o babicama, dripu, tretmanu u radjaoni i sl... Znači moj komentar se primarno odnosi na CR i sve vezano uz to jer to sam jedino i imala.