Možeš li ovo, molim te, pojasniti?MGrubi prvotno napisa
 |
|||
|
|
|||
Možeš li ovo, molim te, pojasniti?
sustav kazni ne funkcionira, jer da stvarno funkcionira svi zločinci bi bili popravljeni provedenim vremenom u zatvoru
a oni otamo izlaze još gori
to ti je puno bolje objasnio Jasper Juul: Vaše kompetetno dijete (knjiga)
http://www.centar-angel.hr/HR/Zaniml...asper_juul.php
kako da mi dijete da svoje puno povjerenje i pri tome mi kaže sve šta je napravilo ili namjerava napraviti , a pogrešno je (nema iskustva, a ja bolje znam) , zašto bi mi reklo ako ga čeka kazna?
bilo bi blesavo reči, zar ne? i tako se lijepo uči izbjegavanju istine
i di si onda: nemaš potpuni uvid u situaciju, ne možeš pomoći niti upozoriti ili savjetovati ..
samo ja nisam dobra u objašnjavanju
evo ne-kažnjavam je od malih nogu i super nam ide
definitivno zahtjevniji put, tjerate da radiš na sebi, da se poboljšavaš, ispravljaš ...
Ok, a kako onda dijete shvaća što je pogrešno učinilo? Mislim, sa svim ostalim točkama koje si navela se potpuno slažem, ali ta prva mi je nejasna. Pod kaznama ne podrazumijevam stajanje u kutu niti klečanje na grašku, nego, npr., ukidanje povlastica - gledanje crtića, igranje sa najdražom igračkom i sl. Sve drugo čini mi se da vodi u permisivni odgoj.
sistem kazni i nagrada kod mene ne pali... kazne su izazivale još veći bunt, a nagrade radije prikažem kao nešto drugo... mislim da trebaju činiti dobro jer im to pričinja zadovoljstvo a ne zato što će dobiti nagradu...
s djetetom treba uvijek razgovarati i naučiti ga da i samo promisli o svojim postupcima....naravno što je dijete starije to bolje funkcionira... kod dvogodišnjaka je ovo vrlo upitna metoda :/
na nekoj reklami je bilo rečeno da se posljednja razvija svijest o posljedicama (ostalo mi u glavi i slažem se s tim); a ja smatram da što prije dijete razvije ovu svijest (naravno u okvirima svojih mogućnosti) to bolje po njega...
djeca nisu u stanju razmišljati onoliko unaprijed koliko mi odrasli i to je od njih suludo i očekivati, ali razgovorom se puno postiže...
ukazivanjem na pogreške bez popovanja, ne vrijeđamo dijete niti dopuštamo da prođe "lišo"...
ako razbije čašu, jer je bilo neoprezno , koju lekciju želiš da nauči?
a) da bude oprezno
b) da je čaša važnija od njegovog veselja dok gleda crtić
dijete želi savladati 'veliki' svijet, naučiti baratati stvarima, boriti se za svoj cilj (ima svoj sustav prioriteta) ... sve se to uči u interakciji sa odraslom osobom
ne sa ukidanjem neživih neinteraktivnih elemenata ka crtiči ili igračke ili sačuvaj-bože slatkiša
najbitnije je kod objašnjavanja (kada je uspostavljena komunikacija ) koristiti emocije, tj. prikazivati ih iskreno
ne mogu se sjetiti nitijednog incidenta u zadnje vrijeme da ti pokušam objasniti na primjeru, mala ima skoro 4 god. i večinu se stvari možemo dogovoriti bez problema
permisivan odgoj je odgoj bez granica, u biti to nije odgoj, nego izbjegavanje istog
odgoj bez kažnjavanja je odgoj sa granicama
osobnim granicama
ja ne ograđujem nju, nego joj objavljujem svoje granice (npr. ne dopuštam joj da skače na mene kao na MM-a, tu je moja granica, njegova je malo dalje..)
isto tako da bi ja nju naučila kako se poštivaju tuđe osobne granice, ja poštivam njezine osobne granice
u knjizi Najsretnije dijete ukvartu, autor sasvim lijepo objašnjava zašto je to tako: stupnjevi razvoja mozga
beba kad se rodi je dovoljno velika da preživi u vanjskom svijetu (pluća, koža..) a dovoljno malo da prođe kroz zdjelicu majke
međutim sam mozak još nije u potpunosti razvije, prvo se užurbano razvija mali mozak , da može savladati hodanje, sa vremenom se razvijaju svi ostali centri , da bi negdje oko 3. rođendana dobio mozak čovjeka koji je sposban pojmiti jučer-danas-sutra, uzročno-posljedične veze (i koristi pogodbu u planiranju) itd...
komunikacija sa 2-godišnjacima je teža jer im mozak ne dopušta drukčije, imaju fizičko ograničenje + nepoznavanje cijelog jezika , svih izraza
to ti je ka da Kinezu pokušavaš nešto objasniti na hrvatskom
također u slučaju konflikta prvo trebaš potvrditi ono što dijete želi od tebe, da dijete dobije potvrdu da si primila porujku, tek onda imaš uspostavljenu komunikaciju, i tek onda možeš dalje pričat
Kod nas sistem kazni i nagrada funkcionira. Npr. kada se ružno ponaša kazna mu je sjedenje u stolici u hodniku. On nas sve od tamo vidi i vidi da smo mi nastavili sa svojim aktivnostima iako on nije s nama i onda mu to bude krivo pa se brzo primiri i zove da se dođe po njega. Zna da se nesmije sam dizat i uvijek zove onog tko ga je u kaznu i poslao.
Isto tako kada nešto iznimno dobro napravi dobije nagradi - primjer: neki dan mi je podivljala mašina i sva voda i pjena su mi iscurile kroz vrata. Ja to nisam bila primjetila dok S. je i on je sam to krenuo brisati bez da je išta rekao (ima 3,5g). Tek kada je skužio da ipak ne može sam došao je po mene i rekao neka mu dođem pomoć. I za takav postupak je dobio nagradu.
Za sve ostalo što tokom dana dobro napravi ga pohvalimo, ali isto tako ga "špotamo" kada napravi nešto što nebi trebao. Učimo ga da sve što napravi ima svoju posljedicu.
Primjer: gušt mu je bio gađati košaricu s mirisom u wc-ui tako bi uredno zapišao pola kupaone. Prvih par puta sam ga upozorila da to nije lijepo jer nit je zdravo, kupaona smrdi i mama ima više posla pa se mogu manje s njim igrati. Kada je to par puta ponovio sljedeći put je to sam brisao. Od onda to više ne radi jer mu se zgadio smrad.
Ili, ako nešto razlije od njega se očekuje da to obriše. To ne mora biti stručno obrisano, ali mora znat da ako on napravi kvar da će ga on i čistiti.
Možda griješim, ali kod nas to funkcionira.
I da dodam...dok je u kazni mora razmislit što je to krivo napravio i zašto to nije bilo u redu; i prije nego ga pstimo da se digne iz stolice popričamo s njim da vidimo da li razumije u kojem je segmentu pogriješio i kako da se to ne ponovi sljedeći put.
fae, to što ti pričaš su posljedice a ne kažnjavanje, mislim da o tome govori i mgrubi
nema crtića - to nije realna posljedica zapišavanja wca, ali pranje poda je. i to je ok. sjedenje u stolici kao cool down/time out/itd isto tako - ne bi trebalo bit kazna samo po sebi nego ima jednu drugu svrhu, a to je hlađenje glave.
nagrada (radi iskrene zahvalnosti i ponosa) kad se sam sjetio oprat pod - meni bi prirodan reakcija na to bila usklik "bravo sunce mamino!", uz najiskrenije oduševljenje (a i sad sam zbilja oduševljena tvojim djetetom, i šaljem mu
). a onda bih preuzela posao. ne bih smatrala nužnim dodatno ga nagradit, jer ustvari mamin ponos i zahvalnost mislim da više djetetu znače od sladoleda. ali ako dijete pita sladoled vjerojatno će ga dobit.
i tako
mene stvarno zanima to sa stolicom za hlađenje u hodniku.
kako dijete natjerate da tu sjedi i čeka da netko dođe po njega?
to mi je totalni SF, ali bi mi koji put baš dobro leglo, to hlađenje.
Ja sam nakon par godina odgajanja prvog djeteta odustala od tih kazna-nagrada. Kod njega to uopće nije palilo. Mogla sam ga kazniti s čime god on je to stoički podnosio, bez imalo želje da nešto popravi.
Da pojasnim, jedino zbog čega sam ja njega mogla kazniti je bila škola. Svi drugi aspekti života su bili super. Jedino je u školu dolazi ko da je pao s marsa, ne pazi na satu, dobije jedan jer nije primjetio da taj sat treba predati radnu bilježnicu, dobije lošu ocjenu iz testa jer mu se nije dalo pročitati pitanje do kraja...
Uglavnom, dovodio me do ludila. Prvo sam naučila da se vikanjem ništa ne postiže (samo ga plašim). Onda sam naučila da se ni učenjem s njim ništa ne postiže. Onda sam naučila da treba pustiti da stvari postanu skroz loše i da on shvati da su loše i onda se možda nešto promijeni.
Uglavnom, danas svoje obaveze izvršava sam, pomognem kad treba, ali to je više usmjeravanje nego pomoć. Ja sam zadovoljna, njegove ocjene su isključivo njegov uspjeh. I on izgleda zadovoljno.
Jednom mi je izjavio da je počeo ozbiljnije shvaćati školu kad je vidio da sam ja očajna. Nijedna kazna prije toga ga nije na to natjerala.
S mlađom nisam ni pokušavala s kaznama. Dok je bila mlađa znala sam ju poslati na kratko hlađenje u sobu, ali već dugo to nisam napravila.
Ja sam nakon par godina odgajanja prvog djeteta odustala od tih kazna-nagrada. Kod njega to uopće nije palilo. Mogla sam ga kazniti s čime god on je to stoički podnosio, bez imalo želje da nešto popravi.
Da pojasnim, jedino zbog čega sam ja njega mogla kazniti je bila škola. Svi drugi aspekti života su bili super. Jedino je u školu dolazi ko da je pao s marsa, ne pazi na satu, dobije jedan jer nije primjetio da taj sat treba predati radnu bilježnicu, dobije lošu ocjenu iz testa jer mu se nije dalo pročitati pitanje do kraja...
Uglavnom, dovodio me do ludila. Prvo sam naučila da se vikanjem ništa ne postiže (samo ga plašim). Onda sam naučila da se ni učenjem s njim ništa ne postiže. Onda sam naučila da treba pustiti da stvari postanu skroz loše i da on shvati da su loše i onda se možda nešto promijeni.
Uglavnom, danas svoje obaveze izvršava sam, pomognem kad treba, ali to je više usmjeravanje nego pomoć. Ja sam zadovoljna, njegove ocjene su isključivo njegov uspjeh. I on izgleda zadovoljno.
Jednom mi je izjavio da je počeo ozbiljnije shvaćati školu kad je vidio da sam ja očajna. Nijedna kazna prije toga ga nije na to natjerala.
S mlađom nisam ni pokušavala s kaznama. Dok je bila mlađa znala sam ju poslati na kratko hlađenje u sobu, ali već dugo to nisam napravila.
Meni bi leglo i da ja moram sjediti na toj stolici (u miru)mene stvarno zanima to sa stolicom za hlađenje u hodniku.
kako dijete natjerate da tu sjedi i čeka da netko dođe po njega?
to mi je totalni SF, ali bi mi koji put baš dobro leglo, to hlađenje.
Dobio je on veeeliku pohvalu za brisanje poda i izljubila sam ga i izgrlila i rekla mu da sam jako ponosna na njega što izrasta u tako vrijednog dječaka i onda je on sav pucao od ponosa. Tek kasnije, kad sam počistila sav taj nered, sam ga pitala što kaže na to da zato jer je tako ugodno iznenadio mamu da i ja njega malo iznenadim s malom nagradom (dobio je malu coca-colu: on to voli, ali mi ne kupujemo jer je nezdravo pa mu je ovo bilo ko da je dobio na lotu).fae, to što ti pričaš su posljedice a ne kažnjavanje, mislim da o tome govori i mgrubi
nema crtića - to nije realna posljedica zapišavanja wca, ali pranje poda je. i to je ok. sjedenje u stolici kao cool down/time out/itd isto tako - ne bi trebalo bit kazna samo po sebi nego ima jednu drugu svrhu, a to je hlađenje glave.
nagrada (radi iskrene zahvalnosti i ponosa) kad se sam sjetio oprat pod - meni bi prirodan reakcija na to bila usklik "bravo sunce mamino!", uz najiskrenije oduševljenje (a i sad sam zbilja oduševljena tvojim djetetom, i šaljem mu
i tako
Što se tiče stolice i hlađenja, to je njemu najgora kazna (bar on to tako doživljava) jer nije s nama, ali i to sve manje primjenjujemo jer jednostavno nema potrebe.
cvjeta i nama je ispočetka bilo teško ga stavit u stolicu jer se stalno dizao, ali smo ga mi stalno vraćali i on je vrlo brzo shvatio da nećemo popustiti i da smo se spremni tako natezat cijeli dan ako treba. I dan danans zna dramit kad mu kažem da ode malo sjedit dok se smiri jer njegovo ponašanje nije u redu, ali ta hlađenja sve kraće traju.
Isto tako sada imamo "borbe" sa spremanjem njegove sobe, iako isto, sve manje. Inzistiram na tome da on krene spremat jer je to NJEGOV zadatak i njegova obaveza; i pazim kako se izražavam kod toga. Nikad mu ne kažem odi MI pomozi da pospremimo tvoju sobu jer mu time šaljem poruku da je spremanje te sobe moj posao. Riješim to tako da mu lijepo kažem da krene spremat i onda ako zapne neka pozove ili mene ili mm da MU pomognemo posložiti igračke.
Moj bistrić me pitao da zašto nebi ja to sama složila kad već sve drugo spremam pa da se on može u miru igrati
to ti je to ne-ažnjavanjeK
Primjer: gušt mu je bio gađati košaricu s mirisom u wc-u
Ili, ako nešto razlije od njega se očekuje da to obriše. To ne mora biti stručno obrisano, ali mora znat da ako on napravi kvar da će ga on i čistiti.
.
suočen je sa direktnom posljedicom i razlogom zašto i odrasli ne zapišavaju okolo : nije to lako čistiti i smrdi
ja ti odma krećem sa direktnom posljedicom: krpa u ruke
nema čekanja sljedećeg puta
kaže ko?to ti je to ne-ažnjavanjeK
Primjer: gušt mu je bio gađati košaricu s mirisom u wc-u
Ili, ako nešto razlije od njega se očekuje da to obriše. To ne mora biti stručno obrisano, ali mora znat da ako on napravi kvar da će ga on i čistiti.
.
mislim kao takva, ova kazna je možda, ne možda nego sigurno, učinkovitija od negledanja crtića.
al da čišćenje zapišanog wc-a nije kazna, teško ćete to klincu objasniti. :/
i zato kad vas netko pita jel primjenjujete kazne u odgoju, a vi kažete NE, a djeca nakon zapišavanja wc-a moraju uzeti krpu i čistiti, to mi baš ne drži vodu.
mislim ovo ide mgrubi, ne i fae, koja je napisala da koristi sustav kazni i nagrada u odgoju.
nama je zapišavanje WC-a imalo ko posljedicu-ja čistim WC i poslije sam jako umorna i ne mogu se igrati/šetati/zabavljati. I nisam baš zadovoljna jer sam morala čistiti WC.kaže ko?to ti je to ne-ažnjavanjeK
Primjer: gušt mu je bio gađati košaricu s mirisom u wc-u
Ili, ako nešto razlije od njega se očekuje da to obriše. To ne mora biti stručno obrisano, ali mora znat da ako on napravi kvar da će ga on i čistiti.
.
mislim kao takva, ova kazna je možda, ne možda nego sigurno, učinkovitija od negledanja crtića.
al da čišćenje zapišanog wc-a nije kazna, teško ćete to klincu objasniti. :/
i zato kad vas netko pita jel primjenjujete kazne u odgoju, a vi kažete NE, a djeca nakon zapišavanja wc-a moraju uzeti krpu i čistiti, to mi baš ne drži vodu.
mislim ovo ide mgrubi, ne i fae, koja je napisala da koristi sustav kazni i nagrada u odgoju.
Kod mog očito pali grižnja savjest.
oprosti
da li ti kad onečistiš WC, počistiš za sobom ili čekaš sobaricu da to napravi?
čišćenje , pranje poda, kuće, čaša ... to je obaveza svakog ukućana, pogotovo čišćenje za sobom
i čim je dijete spremno tj. sposobno napraviti neki kućni rad to će ga i dopasti
što je starije sve više stvari je sposobno raditi za sobom i za sebe
za sada moja mala (4 g) uzme krpu i pokupi vodu koju prolije, svoj veš za pranje nosi u košaru za robu, svoj veš slaže u svoje ladice (uz moju pripomoć) , ...
zato pranje svoje pišaline nije kazna, nego posljedica njegovog djelovanja
kazna je nešto što nema veze sa djelovanjem:
1. oduzimanje crtića
2. oduzimanje igračaka
3. oduzimanje slatkiša
4. nemam ideja više jer ne koristim kazne
i onda kako određuješ dužinu kazne ? 1 sat, tjedna, 2 tjedna ... sve sa namjerom da emocionalno povrijediš (učiniš tužnim) dijete u skladu sa razinom nezadovoljstva/ljutnje koje ti je pružilo
zar ne?
a kako ti znaš da je razina emocionalne povrijeđenosti djeteta koje ne smije gledati crtiće veća od one djeteta koje mora čistiti wc? dakle, nešto što inače ne radi. a sad mora jer je pogriješilo. zar ne?
ne govorim o učinkovitosti, nego o emocionalnoj povredi i tuzi.
pa da ali emocionalna povreda i tuga tu ne dolaze do izražaja, jer nije cilj dijete ni povrijediti ni rastužiti, nego sanirati štetu
tko je štetu napravio, neka ju i ispravi
i mislim da to nije bitno za "nezgode", nezgode što se mene tiče nema smisla kažnjavat, ali kako dijete naučit da ne zapišava wc ako to radi iz zabave? (super mi je primjer, fae nadam se da ti ne smeta
MGrubi, ne postoje samo direktne posljedice naših djela, postoje i neizravne, zar ne?
što se mene tiče radio bi to svaki put kad napravi nered, čim bude sposoban držat spužvu u ruci
čistiti za sobom
možda zato i nema nikakve potrebe za verbalnim opaskama kako mama sad mora čistiti i ne može se igrati, nego samo mrtvo-hladno krpu u ruke
(opet ovisi o dobi djeteta)
kućanski poslovi nisu kazna, ne smiju biti kazna
dijete kad odraste (bubam: 18-20 g.) treba biti sposobno samostalno se brinuti o sebi: oprati, osušiti, skuhati, peglati, urediti .. bez obzira na spol
i ne biti nikome na teret
meni ti je nezamislivo oduzimati tuđe vlasništvo (npr. igračku)
u našoj kući kad netko nešto proglasi svojim vlasništvom (uz opću suglasnost) svi ostali ako to žele moraju pitati vlasnika
nije bitno jel to majica, igračka, CD, čokolada .. u pitanju je poštivanje tuđeg privatnog vlasništva
je
ali ove prve manja djeca lakše shvaćaju
tek kad vidiš da dijete shvaća i govori u pogodbenim rečenicama: ako ja, onda ti to.. , onda možeš dublje objašnjavati
kad je bila mala (2 g) nije , odjednom, htjela se više vezati u AS
pa sam joj rekla da auto neće upaliti dok nismo vezani
prošlo, od tada nisam imala više pitanja oko vezanja u AS
to nije kompletna istina,, cijeli postupak je da JA neću okrenuti ključ i upaliti auto dok nisu svi vezani
a razlog zašto moramo biti vezani mogu joj objasniti tek kasnije kad počne shvaćati šta su sudari i ozbiljne povrede
bilo bi ispravnije reči da JA neću upaliti auto
ali imala je 2 godine, a to znači: tvrdoglavost i kad za nešto zapne zagrize ka pit-bul
tada bi se sa tom rečenicom našla JA (tvrdoglavost) protiv NJE (tvrdoglavost) ... nepotreban sukob, ako ga mogu izbjeći stavljanjem nežive stvari između: volje auta
danas bih joj koristila JA neću upaliti auto, jer je razumnija, ima 4 g
prilagođavam se dobi, sposobnosti shvaćanja
okej, zato što meni nekad i činjenica da ja moram obrisat njegovo mokro s poda i zato sam neurozna i živčana i odbijam ga negdje odvest-zvuči kao uzrok i posljedica
(sad realno, bliska sam ti po razmišljanjima, ali ne mogu reći da stvar nekad ne završi ovako kao gore)
Kako se sve to jednostavno čini kad vas čovjek čita
Mi trenutno muku mučimo s verbalnim ispadima, narodski rečeno, bezobrazlukom, a tu mi je malo teško razlučiti uzrok i posljedicu :/ Osim ako kao posljedicu ne shvatimo uvrijeđenu facu, a to baš i nije neka strašna posljedica.
Uvoditi kaznu za svaku takvu izjavu nema smisla, jer bi onda čitave dane bio u kazni
Za mene je posljedica i kad meni bude dosta ponavljanja jednog te istog (što se mora napraviti, smirite se itd.), pa postanem neraspoložena da im snimim crtiće.
Kazne nikako ne mogu biti glavno odgojno sredstvo, to naprosto ne funkcionira. Ali, u mom odgoju su prisutne kazne koje podrazumijevaju zabrane nekih stvari koje oni vole (gledanje crtića, igranje na računalu). Te kazne ih natjeraju da razmisle o nečemu u svom ponašanju o čemu inače ne bi razmišljali i da sami pronađu načina da sljedeći puta ne bude takve posljedice. Ponekad za takvim kaznama posežem i zbog nekog teškog bezobrazluka, jer im to ohladi glavu.
Ne smeta minezgode što se mene tiče nema smisla kažnjavat, ali kako dijete naučit da ne zapišava wc ako to radi iz zabave? (super mi je primjer, fae nadam se da ti ne smeta
Djelomično se slažem da negzode ne treba kažnjavat - ako je nezgoda nastala zaista slučajno, ha Bože dragi svima se desi, ali ako je do nezgode došlo radi njegovog neposluha onda snosi posljedice.
Zato ispočetka nije sam čistio. Prvih par puta sam primjetila da je to obično ujutro dok je još sav pospan pa sam mislila da je radi poluspavajućeg stanja i upozorila sam ga da pripazi malo. Kada je to počeo raditi i tokom dana (ulovih ga u gađanju) onda je sam čistio. Plakao je da mu smrdi i da on to neće, ali je onda proveo minutu u wc da "udiše" napravljeno (tj da vidi koliko to smrdi) pa je nabrzinu obrisao i rekao da više neće. I od onda nije.
mislimo jednako, baš sam to napisala goreZa mene je posljedica i kad meni bude dosta ponavljanja jednog te istog (što se mora napraviti, smirite se itd.), pa postanem neraspoložena da im snimim crtiće.
Kazne nikako ne mogu biti glavno odgojno sredstvo, to naprosto ne funkcionira. Ali, u mom odgoju su prisutne kazne koje podrazumijevaju zabrane nekih stvari koje oni vole (gledanje crtića, igranje na računalu). Te kazne ih natjeraju da razmisle o nečemu u svom ponašanju o čemu inače ne bi razmišljali i da sami pronađu načina da sljedeći puta ne bude takve posljedice. Ponekad za takvim kaznama posežem i zbog nekog teškog bezobrazluka, jer im to ohladi glavu.
Zaista, roditelj koji ima za cilj kazniti dijete može istu stvar izvesti na način da ga natjera i ponizi. Onaj koji time dijete želi naučiti smislenom ciklusu 'prljamo - čistimo' (pod uvijetom da ga i sam tako doživljava; ja se npr. ne osjećam nimalo loše čisteći vlastitu kupaonicu), taj će se
pobrinuti da se dijete pri tome osjeća dobro. Ja vjerujem da se možemo
suočavati s posljedicima i iz toga donositi zaključke i učiti, a da se cijelo vrijeme osjećamo dobro i zabavljamo. Tako nije isto ako dijete pozovemo da sjedne na stolac (meni zvuči grubo, rađe fotelju) i pomognemo mu da se smiri ili ako ga pošaljemo na stolac s ciljem da ga ponizimo i da se osjeća loše. Gledano izvana može biti slično.
Ja npr. kad vidim da se moj B ponaša nemoguće, uzemem ga za ruku i pozovem na samo u sobu i pomažem mu da se smiri. Kažem mu da se ne može lijepo ponašati zato što je izgubio mir i da je važno da ga opet pronađe. Imam i priču o tome, koju obožava pa onda tražimo njegov bijeli oblak Mir sa lampom ispod kreveta ili lupamo po jastuku dok ne izađe. U 5 minuta je opet 'onaj stari', nepoželjno ponašanje se ne ponavalja, a time ga učim i da je važno osjetiti kad smo uznemireni i naći načina da se smirimo.
Inače, slažem se u potpunosti sa MGrubi
pa to je i uzrok - posljedica ,na tebi
ja kad sam ljuta i iznervirana ne želim ići nigdje, i to izgovorim
posljedica je da je mala naučila: oprosti
slažem se da djecu trebamo učiti kako da smire glavu
dobila sam danas jedan dobar meil
- dječak je svako-malo izletio iz kože, pa mu je otac rekao da mora svaki put kad se naljuti zabiti čavao u plot
i tako on prvi dan zabije 37 čavala, drugi dan manje, treći dan još manje ... dok nije shvatio da je puno lakše smiriti se nego zabijati te čavle
kad moja iskoči iz kože, ja joj glasno dam do znanja da dok se ne smiri ja se sa njom neću igrati
jer se sa takvom ne mogu igrati
i maknem se od nje
smiri se za par minuta
kadkad je uhvatim za ruke i pogledam čvrsto u oči i kažem: smiri se lutko, diši
jedan put pali jedno, drugi put drugo
u danima južine, umora, neispavanosti ... kad je živčana/grintava pod utjecajem 'vanjskih faktora' , tada joj idem niz dlaku
takav je MM, takva je ona .. u tim danim nema smisla ulaziti u sukob
ko kad sam ja u PMS-u: izbjegavaj u širokom luku
ovo ima puno bolju verziju. kad mu je tata dozvolio da izvadi čavle, ostale su rupe, jel.. :/dječak je svako-malo izletio iz kože, pa mu je otac rekao da mora svaki put kad se naljuti zabiti čavao u plot
i tako on prvi dan zabije 37 čavala, drugi dan manje, treći dan još manje ... dok nije shvatio da je puno lakše smiriti se nego zabijati te čavle
e, ovako i ja mislim.Za mene je posljedica i kad meni bude dosta ponavljanja jednog te istog (što se mora napraviti, smirite se itd.), pa postanem neraspoložena da im snimim crtiće.
Kazne nikako ne mogu biti glavno odgojno sredstvo, to naprosto ne funkcionira. Ali, u mom odgoju su prisutne kazne koje podrazumijevaju zabrane nekih stvari koje oni vole (gledanje crtića, igranje na računalu). Te kazne ih natjeraju da razmisle o nečemu u svom ponašanju o čemu inače ne bi razmišljali i da sami pronađu načina da sljedeći puta ne bude takve posljedice. Ponekad za takvim kaznama posežem i zbog nekog teškog bezobrazluka, jer im to ohladi glavu.
a upravo ovo sam htjela reći.Zaista, roditelj koji ima za cilj kazniti dijete može istu stvar izvesti na način da ga natjera i ponizi.
nije stvar u kazni/posljedici, stvar je u načinu.
ne možeš reći da zabrana crtića ponižava, a čišćenje prolivenog ne. i jedno i drugo može biti jako ponižavajuće, i jedno i drugo može biti motivirajuće. i jedno i drugo može biti teška kazna, i jedno i drugo može biti snošenje posljedica.
eto, da ne špičim više
ja ne mogu ništa drugo nego potpisati našu pametnu cvijetu.
Za moju djecu bi pranje WC-a bilo nešto najgore moguće, užasno maltretiranje djece, bez obzira na racionalno razumijevanje da su ga oni zapiškili (razumijem ih, jer sam i ja kao dijete imala isti stav prema čišćenju WC-a, "prije bih umrla nego da ga operem"
Imam dvoje dobre djece, ali jako, jako živahne i često moram naći načina da ih smirim, da im postavim granice i da osiguram ugodan prostor za življenje ne samo za njih nego i za mene, muža i mačku. To ne mora uvijek biti zabrana - prije zabrane pokušam mnogo drugih tips & tricks, ali kad ne ide tako onda izlazim s kaznom.
usput rečeno:
nek samo probaju otić iz zahoda i ostavit zapišanu školjku.... ufff... probila bi mi para na uši....
zahod čistim ja, ali iza sebe imaju ostavit kako i nađu....
Prilagođavam odgojne mjere svakom od njih posebno. Svi su različiti i kod svih ne pale iste metode. Malom sinu je dovoljan ljut pogled i on se rasplače. Tako da sve nestašluke rješavam mirnim razgovorom. Kćeri zaprijetim da ću joj zabraniti nešto što voli i to najčešće bude dovoljno. A ovih dana se mučim sa starijim sinom i priznajem, opalila sam ga po guzici. Glupo jako, on je već veliki, još malo pa će biti moje visine. Ali došlo mi je da se bacim kroz prozor zbog svega što mi radi zadnjih dana. Jesu hormoni u pitanju, čista lijenost, inat..poludit ću.
I da, osjećam se ko govno. Pogotovo što nije to očekivao i zna moj stav u vezi fizičkog kažnjavanja djece. A i mali je bio kraj nas pa se rasplakao. Osjećam se o kreten, izdajica sebe i njega i svih nas.
onda znaš od koga tribaš tražiti oprost
ja mislim da mi, prva generacija ne-po-guzi će imati kikseve (lupiti ) bez obzira koliko se trudili, jer je naš udri-po-guzi odgoj ipak ostavio trag u podsvjesti
zato se nadam da druga generacija roditelja ne-po-guzi neće imati taj problem
to je taj
samo mi se nije dalo sve napisati
Ako govorimo o emocionalnoj povrijeđenosti, onda je svakako stvar u načinu i namjeri. Ali još uvijek ostaje činjenica da ukidanje povlastice nije logična posljedica nekog (ne)djela. Hoće li netko ponekad posegnuti za njima jer druga stvar. S obzirom da smo se zapleli u tu priču zbog primjera sa WC-om, moram reći da se meni ipak čini, kad pročitam sve što je Fae napisala, da se u njenom slučaju radi o kazni, kako je i sama rekla. Meni je kod suočavanja s posljedicom nebitno je li nešto učinjeno slučajno ili namjerno. Kad se potreba za izazivanjem osjećaja krivice makne, posljedica je ista. Primjer: moj B je slučajno potrgao autić koji mu je posudio bratić. Uputila sam ga da odabere neku igračku za koju misli da će ju T prihvatiti kao naknadu štete. Nije se pri tome osjećao ni malo loše. Isto bih napravila i da je autić potrgao namjerno, osim što bih dodala koju rečenicu, umijesto 'joj, znam da si slučajno', rekla bih: 'to nije lijepo' npr. i onda bih u nekom drugom momentu (kad procjenim da je otvoren to primiti) ispričala neku pričicu.a upravo ovo sam htjela reći.Zaista, roditelj koji ima za cilj kazniti dijete može istu stvar izvesti na način da ga natjera i ponizi.
nije stvar u kazni/posljedici, stvar je u načinu.
ne možeš reći da zabrana crtića ponižava, a čišćenje prolivenog ne. i jedno i drugo može biti jako ponižavajuće, i jedno i drugo može biti motivirajuće. i jedno i drugo može biti teška kazna, i jedno i drugo može biti snošenje posljedica.
eto, da ne špičim više
Mislim da su metoda nagrada-kazni ili metoda posljedica jednostavno dvije različite metode. A svatko sam za sebe zna koje i u kojoj mjeri primjenjuje.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom