 |
|||
Do koje dobi su djeca 'nerazumna'?
Zanima me u kojoj dobi u prosjeku djeca postaju razumna u smislu da više ne prijeti opasnost od toga da će dirati utičnicu, otvoriti vrata od stana i izaći, istrčati na cestu i sl. Jasno mi je da se djeca razlikuju (nekom djetetu to neće nikada pasti na pamet), kao i roditeljske odgojne metode (pa će neko dijete to probati jednom i nikad više), ali neki prosjek bi bio 3 ili 5 ili?
Kad savladaju utičnicu i istrčavanje na ulicu, onda postanu nerazumna u nekim drugim kompliciranijim stvarima (koja im isto mogu naštetiti). Tak da teško je reći
Mene isto ovo zanima, a vidim da su nam djeca iste dobi
Jedino sam skužila da je postala dosta razumnija nakon dvije godine, ali još uvijek smo daleko od ovog kaj pišeš. Npr. nekaj se dogovorimo i sva ozbiljna priča kak se to ne smije, onda kad to napravi podsjetim ju kak je rekla da više ne bude, a ona odgovori: nisam ništ rekla.
kad postanu punoljetni
a neki ni tad ne savladaju šta znači "NE!"
anchie76, daj neki primjer. Razmišljam i ništa mi ne pada na pamet. Ili nisam dosjetljiva ili sam naivna
vještičica, nemoj me plašit. Ma polazim od pretpostavke da nikom od nas ne pada na pamet gurati prste u utičnicu, a različitih smo karaktera i različito odgajani. Zato mislim da ipak postoji neka dob u kojoj se to svlada, a nadam se nije odrasla dob.
Kod nas guranje prstića u utičnicu nije neki problem jer jednostavno zna da se to ne smije. Poludi kad vidi da sam ostavila uštekani punjać od mobitela pa se dere "makni struju" . U kupaonici imamo po podu deterdžente, u sobi lijekove u ladici njoj na dohvat ruke, viče nek maknem nož ako ga vidi na stolu i znam da to neće dirati, trebam ju nagovoriti da hoda sa mnom prek zebre, hoće se nositi jer po cesti idu auti pa ona tam ne smije hodati itd. Ali oko puno drugih stvari je jako nerazumna...Nadam se da će se stvari promijeniti nakon tri godine.
ajme nisam ni znala koliko je svijet opasan dok nisam postala mama, tad mi je sve postalo opasno
moj odgovor je bio šaljiv i odnosio se na "kad prestanu biti nearzumni"
prsti u utičnici nisu problem, ali viljuška ili hemijska olovka, ili nedajBože kakav šarafciger itekako jesu
nož je uvijek opasnost, kao što uvijek postoji opasnost da se posiječe i na neko polomljeno posuđe (čaša, šolja)
isto važi i za makaze
ja se držim toga da treba sklanjati izvan dohvata sve što ne želim da dira, pa da nemam priliku razmišljati da li je nerazumna ili ne
ali sam se zato potrudila da zna šta znači "NE!"
Xvještičica prvotno napisa
Isto tako kad je navršio drugu godinu postao je puno razumniji, ili spremniji na suradnju, nemam pojma, ali uglavnom s njim je puno lakše. Lijepo priča i možeš ga razumjeti što želi, a isto tako i on mene razumije.
kako im se povecavaju kognitivne sposobnosti tako su sposobniji shvatiti sto znaci opasno a sto ne...znaci s dvije su godine taman nerazumni koliko im to njihovi kapaciteti+znanje dopustaju...
poslije su nam pak prepametni...
vještičica, nisam ni mislila da misliš ozbiljno ovo sa 18
Inače, ja isto držim sve što smatram opasnim van dohvata ruke. I stan mi je pun zaštita.
Za ovo moje pitanje nije isto da li se dijete ozlijedi jer je nespretno ili da li dijete u nekoj dobi donosi odluke koje nisu za njegovu najveću dobrobit, nego me baš zanima do kad je djetetov život u direktnoj opasnosti od njegovih vlastitih nerazumnih postupaka kao što su istrčavanje na cestu, diranje struje, gutanje deterđenata ili stavljanje u usta i gutanje nečega što nije hrana. Može li se to svrstati pod isti nazivnik i prestaje li opasnost od navedenih stvari u približno isto vrijeme u nekoj određenoj dobi? Razmišljam da to ipak mora imati veze sa razvojem mozga.
baš danas čitam u novim Bebama članak o otrovanju raznim ljekovima, sredstvima za čišćenje, kozmetikom, biljkama itd....tamo kažu da dijete tek sa 6 godina prestaje imati taj "istraživački nagon"....
Sve ovisi o djetetu. Moji su svi bili različiti po tom pitanju. Stariji sin je uvijek bio znatiželjko koji nije vjerovao nikome i ničemu dok sam nije isprobao. Pa je bilo poprilično nezgoda. I uvijek sam morala biti uz njega, sve do 4-5 godina jer bi sve isprobao. Kćer je bila puuuno opreznija i s njom se dalo dogovarati, uglavnom mi je vjerovala ali dešavale su se nezgodice. A najmanji je najoprezniji i najrazumniji. Ali mi oduvijek imamo zaštite u utičnicama, lijekovi i sredstva za čišćenje im nisu nadohvat ruke itd..tu im ne vjerujem i ne želim ih iiskušavati na tom području. Ali npr starijeg sina nisam puštala samog blizu ceste skoro do škole jer je ko muha bez glave. Malog bi i sad vjerojatno mogla pustiti. Ali gledajući ovo što sam napisala, pada mi napamet da smo mi sami možda odgovorni za te stvari. Jer sa prvim sam bila sva ukočena i u strahu od svega toga. Nisam mu ni dozvoljavala da se sam "uči" nego paničarila ako bi bio u blizini ladice s noževima, na cesti ga grčevito držala za ruku..A i uče jedni od drguih
Mi smo nerazumni do daljnjeg i više i ne razmišljam do kad će to trajati.
Jesmo savladali ne diranje utičnice al je zato pao eksperiment sa guranjem prsta u grlo lampe pa je bilo dreke :shock:
Jesmo savladali ne diranje šporeta ( ja kuham na plin ) ali smo MORALI probati koliko je ringla vrela, cijelim dlanom, jednom kad smo slučajno bez plina ostali
Mislila sam da smo apsolvirali ne guranje u usta bilo čega što nije za jelo, a opet smo eto neki dan i to po prvi put (znači sa punih 5 godina) počeli žvakati sitne plastične dijelove igračke, bilo je i progutanih dijelova i pregleda u bolnici
Od istrčavanja na ulicu imam noćne more, o tom ne smijem ni da mislim!
Sve u svemu, strahova bez broja i kraja, a do kad ... nemam pojma, ne očekujem ništa jer bih samo nestrpljivija bila i sve bi mi teže padalo.
Jednom, valjda...
u kuci smo mi vecinu stvari osigurali za djecju sigurnost, uticnice imaju po defaultu zastitu od guranja stvari u samu jedan ulaz, stednjak ima zastitu od dodirivanja ploca i zastitu od preokretanja, ladice i vrata u kuhinji imaju dodatnu zastitu od otvaranja, sve kemikalije i lijekovi su zakljucani i nisu nadohvat ruke klincima. to je nama barem olaksavalo boravak u kuci, smanji se broj konflikata, npr, a i lakse se dise.
kad smo vani, strah me je visina, vode i prometa.. u kvartu gdje zivimo, nema u principu prometa, tako da nisam bas zabrinuta, put do skole je bez prelaska preko ceste, premda i tu imaju nasu pratnju do nekih 8-9 godina, barem je tako bilo s najstarijim a ostali manji nisu dosli do tada...
kaj se tice razumnosti, negdje oko 3-4 meni se cini da je postaje lakse rezonirati s njima oko nekih stvari, ali djeca su uvijek na neki nacin briga, vec kad i porastu...
Mislim da su "nerazumni" dokle je izražena zdrava znatiželja.
Neka djeca su znatiželjnija od drugih, vole se uvjeriti na svojoj koži da je nešto točno.
I ponekad mi se čini da onda sve padne u vodu. Znaju oni npr. da je alkohol "štetan" i itekako su dovoljno stari i razumni, pa opet žele isprobati na vlastitoj koži.
Naravno, nije isto oprez u prometu i alkohol, ali.
meni se cini da kako moje dijete postaje razumije, ja postajem nerazumnija
meni se cini da kako moje dijete postaje razumije, ja postajem nerazumnija
ma to ti je do djeteta.moj je ultra znatiželjan,pravo zabadalo,ali od kad je beba bio je bio jako razuman.one spike ne diraj to su se kod nas jako malo ponavljale,brzo je pokopčao.i danas upozorava "tatu,tata sporije vozi znak je rekao da je oštri zavoj",hehe ili mene "mama makni se na nogostup auto ide"
I moje dijete uvijek upozorava za nogostup, za vezanje pojaseva, za vruči plin, vruče lampaše, ali to ne znači kad bi bio sam u toj opasnoj situaciji da neče prevladati znatiželja i ipak probati na vlastitoj koži. :/
moj je opasan kad je umoran ili zaigran,jer je u obadva slučaja u nekoj "histeriji" i onda je ko muha bez glave.
Ja se vodim onim naljepnicama - nije za djecu ispod 3 godine starosti. Dakle to je neka granica.
Oko 3godine u našem slučaju.
E, u ovom duhu sam i ja htjela odgovoriti.Kad savladaju utičnicu i istrčavanje na ulicu, onda postanu nerazumna u nekim drugim kompliciranijim stvarima (koja im isto mogu naštetiti). Tak da teško je reći
Što ljudsko biće više zna i više upravo razuma ima to više ideja za štetočinstvo dobija.
Plus moment lažne sigurnosti (zna on preko ceste, zna s vatrom, može rezat čakijom, pa velik je, ima skoro 5 godina...)...
Plus ekipa i genijalne ideje koje se stvore u sinergiji s drugima...
Plus visina puta snaga jednako je dijete na lusteru i ormarima..
Posebna kategorija je moje radosno pamćenje mojega djetinjstva, posebno svinjarija i ostalih kušanja sudbine.
Kad sam postala relativno razumna? Mislim prije jedno petnaest dana su mi stvari sjele na svoje mjesto, barem u smislu fizičkog i duhovnog opstanka... čini mi se, ali sigurna ne mogu biti.
Jednom roditelj - uvijek na oprezu...
Hm. Možda ne stavljati pod stakleno zvono. Iz iskustva.
Zaštitila sam svojedobno sve kuteve, uklonila tepihe, noževe, stolove s oštrim rubovima ... i otišli u goste, spotaknula se o tepih, udarila glavom u oštar rub police...ima ožiljak tik do oka. A sve sam učinila kako bih ju zaštitila.
Moj je zaključak na kraju bio da je bolje upozoriti na opasnost i suočiti ih s njom, objasniti posljedice nego izolirati.
Što ako se par puta poreže ili padne s bicikla?
Da, baš samo o ovim zaštitama razmišljala. Može li to biti loše? Prilično sam sigurna da mi je ok imati zaštite na oštrim rubovima jer zaštite su takve da spriječe samo ozbiljnu posljedicu, a mislim da je udarac i dalje prilično bolan (dakle ne uskraćuju učenje). Ali ono što mene brine su zaštite na utičnicama. U momentu kad je htio dirati utičnicu, bilo mi je važno da nauči da to ne smije dirati pa sam imala potrebu naglasiti paniku, a nije bila dovoljno iskrena jer sam znala da se u konkretnom slučaju neće ništa desiti zbog zaštite. Pa je on baš imao potrebu to provjeravati. To je malo zeznuto.
Evo bas danas razmisaljam...otisli smo danas u biblioteku. I na spratu su knjige za odrasle. Objasnim djeci da cu brzo zgrabiti koju knjigu i da se gore nesmije pricati. Mejra je se ponasala (sto me je ugodno iznenadilo). Ahmed je trckarao i smijao se medju policama a ona ga je zasutkivala i govorila kako se ponasati jer se gore nesmije pricati i da ce nam dati zabranu
prije par tjedana dok sam vezala filipa u autu (ulica smo gdje se parkiramo na pločniku ispred obiteljskih kuća), padao je snijeg, vozač je vozio brzo i kad je krenuo zaobići nas/kočiti mislim da se odsklizao i udario je u vrata iza mojih leđa.
naravno da sam se jako preplašila, ali kad je izašao van, zaustavio cijelu kolonu i počeo vikati da mu platim retrovizor jer će me srediti , onda me to stvarno naljutilo. da ne dužim.
filip je sjedio u autu, kao bubica i kad je prošla cijela strka, rekao mi je da mu se žurilo ali da nije mogo ništa reći jer je bio zabrinut za mene. i dodao je da je dobro što naš mali klimavac nije bio u autu jer se boji deračine.
baš sam bila ponosna na njega jer me ta cijela situacija najviše uzrujala baš zato što mislim da djeca nisu spremna na nasilne nepoznate odrasle i bojala sam se da će se on preplašiti (mislim da je ovaj drugi vozač na to djelomično računao jer je većinu vremena urlao da mu dam 200kn pa će pustiti mene i djete.
djeca do 18.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom