Ugl. što se tiče male, rekla je da nije dobro potpuno se pretvarati da sam OK i ne pokazivati tugu, nego s njom podijeliti taj osjećaj. Ne u smislu da se ja njoj jadam, nego da joj velim da mi je teško zbog tog i tog, i pitam ju usput kak se ona osjeća u vezi istog. Pošto je iz nje teško izvući o čemu razmišlja kad je tak tužna, veli da je najbolje ponudit joj se za razgovor, a ak odbije reći "ok, kužim da ti se sad ne priča o tome, al ako poželiš razgovarati, tu sam" i biti joj na raspolaganju.
Također je bitno prihvatiti njene osjećaje i ne ju uvjeravati u stilu "ma sve je OK, nije to tako strašno" jer bi se ona tad mogla osjećati da s njom nekaj ne štima pošto se osjeća loše, a ja bi joj tvrdila da je sve OK. To sam nekako znala i prije, tak da joj nikad to nisam ni govorila, ali mi je bilo dobro čuti to od psihologice.