Ja sam ležerna. NIšta nije zaštićeno.
Kad smo kupovali namještaj, vodili smo računa o stvarima tipa "da li da uzmemo ovaj divni niski stolić za kavu koji ima ćoškove kao stvorene da si netko probije mozak a ploča na vrhu je staklena? ili ne?"
Utičnice stoje kako su i bile, Lucija ih ne doživljava. Par puta je pipala prstićem oko njih, rupice su premale da ih ugura i onda je izgubila interes.
Wc je zatvoren stalno, nema ona šta švrljat oko školjke i četke (bljak!), kupaonica je otvorena ali tamo ima stvari koje smije dirati i ormarić koji ne smije. Zasad se uzdam u taj dril jer nemam kamo s tim stvarima odozdola.
U kuhinji je dobila svoj ormarić s plastičnim posudama, od tad ostale ne dira.
Bake i dede su užasnuti s nekim stvarima tipa: zavuče se pod stol i pri izlasku bubne glavom jer ne zna da ju mora malo prignuti. Odmah se skače i trči čim je dijete ispod, pridržava se glavica da se ne lupi, čak su jednom imali petlje vikati na mene "drži ju ide s tvoje strane drži ju drži ju lupićeseeeeeee!!!!!!!" s histerijom biblijskih razmjera
Mala je bubunula dvaput i više nikad.
Da su joj oni držali glavu, odrasla bi valjda u jednog od onih nespretnih popikavajućih jadnika kojima je stvarno najpametnije da investiraju u dobru kacigu, gdje god bili.