Kako znati da ste na dobrom putu?

[Balarosa]

Otvaram pa odustajem ovo već pet puta jer mi i samo pitanje izgleda preblesavo, ali opet se nadam da će mi možda netko napisati nešto prosvjetljujuće

U zadnje vrijeme mi Tinova teta u vrtiću (koja nam se jako sviđa, Tin ju puno voli, uglavnom se slažemo) dosta kritizira Tinovo ponašanje i ta kritika se svodi uglavnom na to da ne sluša. Kako sam ja komplicirana, emotivna i sve me dira strašno, tako sam i ja to čula nekako kao "vaše dijete je razmaženo i previše mu dopuštate". Osobno smatram da MM i ja uspjevamo dobro balansirati između postavljanja granica i negušenja, ne branimo stvari reda radi, možemo o većini toga pregovarati, ali postoje i neka kruta pravila te posljedice nepridržavanja. Ali tko to ne misli? Kako znate da radite dobro, da ne odgajate neko samoživo derište za koje će jednog dana omiljena mi profesorica fizike komentirati:"Eto, to ti je taj permisivni odgoj."?

[cvijeta73]

balarosa, nije uopće blesavo pitanje.
ja čak imam potvrdu da stariji valjda nije ispao za sad samoživo derište jer ga strašno svi hvale (ali, šta ti kažeš, nije još dogurao do fizike ) ali opet si znam postaviti to isto pitanje. naročito kad je m krenula u jaslice i svu djecu tukla.
strašno sam bila žalosna.
a onda je prestala i sad je super.
tako je ona prošla kroz fazu adaptacije.
i za razliku od J, koji je oduvijek bio živo i razigrano dijete, ali od početka je imao taj neki respekt prema tetama u vrtiću i sad učiteljicama (nisam sasvim sigurna odakle mu to, doma bi koji put ušao i u kategoriju samoživog derišta, to sigurno ), uvijek bi ih slušao, M ne. više ne tuče djecu, al svakakve piz*arije joj padnu na pamet. teta kaže npr. ne smijete tamo ići, ona ode. i još navuče dvije-tri prijateljice da odu s njom.
onda se teta naljuti, pa ona onako milo kaže - neću više. posluša, ali iz druge.

no, ja smatram da bi dijete postalo samoživo derište u pravom smislu riječi, treba puno sustavnog zanemarivanja. ignoriranja djece. odnosno trebaju imati samoživa derišta za roditelje.

iako, ako me teta na nešto upozori, a zna me upozoriti , uvijek s njom pričam o tome i naglašavam kako mora slušati tetu i kako uvijek mora napraviti onako kako teta kaže. i kako ne smije ići tamo gdje teta kaže da ne smije. onako, ponovim joj par puta tijekom popodneva.
jel pogađaš što ona na to kaže?
neću više. : mrgreen :

ot - pet smajlića po postu je stvarno ništa.

[tanja_b]

Zapravo ne znam.
I sama se često pitam podižem li ja to samoživo derište. A onda mi se ponekad to isto "derište" čini uzorom empatije i pristojnog ponašanja. Pa se tješim da sva djeca prolaze periode isprobavanja raznih tipova ponašanja, i da u toj dobi ne možemo tako lako predvidjeti kakvo će biti kao starije. A često si mislim i ovo što je cvijeta napisala:

no, ja smatram da bi dijete postalo samoživo derište u pravom smislu riječi, treba puno sustavnog zanemarivanja. ignoriranja djece. odnosno trebaju imati samoživa derišta za roditelje.

[leonisa]

Zapravo ne znam.
I sama se često pitam podižem li ja to samoživo derište. A onda mi se ponekad to isto "derište" čini uzorom empatije i pristojnog ponašanja. Pa se tješim da sva djeca prolaze periode isprobavanja raznih tipova ponašanja, i da u toj dobi ne možemo tako lako predvidjeti kakvo će biti kao starije. A često si mislim i ovo što je cvijeta napisala:

plus sto jos dobijem feetback od teta u vrticu kako je L. samostalna, osjecajna, kolegijalna, kako zna za pravila i drzi ih se...(npr. doma nema sanse pospremiti igracke dok je u vrticu no.1 za to.) tako da ne mislim da je to samo do djeteta, faza, karaktera, naseg odgoja vec i situacija i osoba sa kojima se nalazi i njigovog pristupa, nacina i granica

[mamitzi]

moj je sin uvijek bio centar svemira, i ja se to pitam puno puta, podižem li samoživo derište. mm kaže ponekad: ne želim biti tvoj ministar za zabavu i onda je filip jako tužan. ipak, ima jedna stvar koja mi pokazuje da nije takav kakv se ja bojim da je, njegov odnos sa malom sekom. ona je njemu na prvom mjestu i nekako je prema njoj pun ljubavi i stavi ju ispred sebe-što me u početku znalo zaprepastiti.

[Peterlin]

Meni je povratna informacija uvijek bila stav drugih. Djeca doma ispituju naše granice i to je trajno. MOže biti više ili manje naglašeno, ali je trajno. Osim toga, braća i sestre grade svoj međusobni odnos uz nas, ali i bez nas....

Ako moja djeca dobro funkcioniraju u vrtiću, školi, knjižnici, treningu, igralištu itd. znači da je sve ok. Doma - isto je uglavnom sve ok, s tim da sam uvijek spremna na "iznenađenja" i rješavam ih u hodu. DIjete će prvo neko novo ponašanje isprobati u poznatoj i sigurnoj okolini roditeljskog doma. I tu ga treba usmjeravati. Ima i propusta, da se razumijemo, ali sve u svemu - mi smo zadovoljni. Dok su bili manji, često mi je teže bilo objasniti bakama (odnosi se na obje) da od trogodišnjaka ne mogu očekivati da se njihovim susjedima obraćaju s "Vi" i da mirno sjede sat vremena. S djecom nije bilo problema. Jest da je naporno, ali vrijedi truda.

Uostalom, 90% (i malo sam rekla) ljudi ništa bitno ne napravi u životu osim što odgoji djecu. I to je dovoljno. Ne moramo biti nobelovci i štajaznam. Dovoljan je uspjeh odgojiti djecu koja će biti samostalni, zadovoljni i vrijedni članovi društva. Na mnoge stvari ne možemo utjecati, na odgoj djece možemo. I to je nešto gdje čovjek ne smije štedjeti sebe. Isto tako - djeca u pravilu "odgoje i nas" - uz njih postanemo i sami zadovoljniji i bolji ljudi. I to je svrha koju većina od nas dobro odradi. Po mom mišljenju, to je dovoljno.

[Matilda]

Čekaj dok dođeš do škole.

U zadnje vrijeme smo u debeloj dilemi jesmo li mi ovih 7 godina bili na dobrom putu roditeljstva, jesmo li imali prelabave granice, ili je dijete došlo u "neku" fazu.

[Peterlin]

Da, da... u školi djeca shvate da nisu centar svijeta. Sva sreća, moji su to shvatili puno ranije. NIsam zaslužna - dvojica su!

[KayaR]

Ja sam prvi "sok" dozivela kada su moja deca krenula u vrtic,a drugi kada su krenuli u skolu.
Do tada sam mislila da nisu bas uzorni,i da moj "posao" dotadasnjeg odgoja nije bas sjajno obavljen.
A kada su ih poceli hvaliti (najpre vaspitacice zatim uciteljice)i iscudjavati se kako su dobri,spremni za dogovor,veseli i dobronamerni prema drugoj deci,to mi je ulilo samopouzdanja da smo ipak na pravom putu.
Slazem se da kod kuce nisu bas sjajni,znaju se svadjati cak i potuci,urednost im nije bas jaca strana,ali su svuda van kuce za primer.
Cesto MM i ja tako glasno razmisljamo,da li im mozda pruzamo previse(ne paznje i ljubavi,vec svega i svacega materijalnog sta im realno bas i ne treba)i da li ih to moze "pokvariti"?
Kao posledicu toga vidim da imaju krivu sliku o tome i misle kako se sve to podrazumeva,te uvideh da gresimo,pa se trudimo to ispraviti.
I sto rece mamitzi,zadivili su me brigom i paznjom prema maloj seki,nisam se uopste nadala da ce biti tako.....bas kako se pozeleti moze
Ono oko cega se njih dvojica znaju zakrviti,njoj ce dati sve sa masnicom
Sigurna sam da se dete ne moze pokvariti ako ga gledamo,slusamo,pricamo s njim,pruzamo licni primer,da mu ljubavlju i paznjom ulivamo samopouzdanje,toga ne moze biti previse.
A samozivo se ponasaju deca koja sve to nemaju ili nemaju dovoljno.

[Balarosa]

no, ja smatram da bi dijete postalo samoživo derište u pravom smislu riječi, treba puno sustavnog zanemarivanja. ignoriranja djece. odnosno trebaju imati samoživa derišta za roditelje.

moj je sin uvijek bio centar svemira, i ja se to pitam puno puta, podižem li samoživo derište.

Meni se ne čini da isključivo zanemarivanje vodi do derišta, bojim se ove druge krajnosti. Mnogima od nas je dijete centar svemira, razapeti između posla i grižnje savjesti, s teretima vlastitog djetinjstva kad smo imali previše ovog ili premalo onog podređujemo sve kvalitetnom, ispunjenom vremenu u tih par sati dnevno pa onda valjda i nije tako čudno kako je djeci ponekad teško objasniti da nisu baš centar svačijeg svemira. Kad je T. bio manji uvijek sam razmišljala kako bi mi bilo strašno žao da sad opet ostanem trudna jer bi dobio puno manje moje pažnje, no trenutno mi se čini da bi brat ili sestra bili nešto najzdravije što mu mogu pružiti.

Osobno imam problem s tom "poslušnošću" - odgojena sam vrlo pristojno, da budem poslušna i fina, obiteljski moto je "ne talasaj" , a posljedica da se uopće ne znam zauzeti za sebe. Zbog toga se bojim da s Tinom ne odem u neku drugu krajnost jer često objašnjavam zašto želim da nešto napravi, a poslušnost je ipak nužna u kolektivu. No, zar teta ne bi taj odnos trebala izgraditi sama? Ja si mogu objašnjavanje i na taj način postižem cilj. Uglavnom Ali onda kad nam se zareda par negativnih kritika budem u strahu radim li sve krivo i opravdavam li (ne)odgoj i karakter fazama i umorom. Jer, opet problem s početka, teško je stvarno objektivno vidjeti svoje dijete.

[Peterlin]

Treba djecu naučiti da se fino i pristojno zalažu za sebe! Moj stariji je fin i pristojan, ali nije galamdžija, a mlađi je galamdžija i tek je sad shvatio prednosti diplomacije... Bit će to sve ok. Osim toga, treba pustiti djecu da si nađu svoj put - mi nismo u razredu/vrtiću/kolektivu i ne možemo ih potpuno pripremiti za ono što ih čeka tamo.

Moj mlađi nije volio da djeca od njega prepisuju na testovima. Kažem ja njemu - to ti je kompliment, znači da ta djeca misle da znaš više od njih! I tako zapravo jest u stvarnom životu... Problem prepisivanja (ako prepisuju od tebe) nek rješava učiteljica. Zalažeš se za sebe na najjednostavniji način - da ne moraš prepisivati od nekoga i to je to! I da se ne daš lako ušutkati (moj mlađi je u tome pravi majstor, katastrofa... tako je i dospio u vijeće učenika još u prvom razredu!)

Bez brige, bit će sve u redu! A i normalno je da se mi roditelji propitujemo radimo li pogreške. To je karakteristika dobrih roditelja, a ne tvrdi roditeljski stav "ja sam u pravu" uz koji je odgajana većina ljudi iz starijih generacija.

[dalmatinka]

Hmm , moja djeca su odgajana na isti način .
Netko tko ih nas ne poznaje bi mislio da jedno ima krasne i divne roditelje , a drugo
da je pobjeglo iz prašume.
Sva sreća da je kćer odavno u školi , pa se poznamo s ravnateljicom i ostalom ekipom , po mlađem bu i mislili
da smo upravo sišli sa stabla.
Sigurna sam da sam napravila i radim najbolje što mogu , ali ne ide sve baš onako kako mi to zamislimo.
Karakter je gadna stvar. Moj sin je jako tvrdoglav i svojevoljan da je to za nevjerovati.
U životu su mu potrebni čvrsti autoriteti , i onda nema frke.
Čim nekog ne doživljava ozbiljno ( kao trenericu na košarci koja je jako blaga ) ode sve u honduras.

[lamy]

upravo sam se i ja to pitala čitav dan, samo sam otišla u malo veću krajnost i postavila pitanje da li sam dobra majka. pitam se da li postoje kriteriji koji pokazuju da li je dijete razmaženo??? kada gledam ovu svoju vriskalicu-jer to samo radi zadnjih nekoliko sedmica na svaku stvar koja se desi-pomislim da sam već napravila razmaženo derište. tete u vrtiću se također mogu ponekad požaliti, ali isto tako znam da svoje dijete odgajam da bude slobodno i otvorenih mogućnosti, te joj dozvoljavam da istražuje svijet oko sebe. zar je dijete razmaženo ako mu teta nešto kaže tipa :idemo sada gledati kako snijeg pada, a dijete to odbija jer slaže lego kocke i zbog toga ispada razmaženo i neposlušno. ja bih prije rekla da teta nije dobra, jer nije prepoznala djetetovu potrebu za razvijanjem logičkih operacija i motoričkih vještina koje su važnije od gledanja snijega. šta ako su razmažena djeca "normalnih" roditelja ustvari djeca sa kojom se radi kod kuće i daje im se mogućnost da samostalno donose neke odluke???
svaki dan se pitam i zaista me je strah kako li će se moja ponašati za godinu dana, jer je sada u fazi kada se na sve baca i vrišti-a znam da nije razmažena jer joj ne dopuštam da bude po njenom.
recite mi onda, s obzirom da imate više iskustva, kako da znamo da li smo dobre i majke i da li odgajamo razmaženu djecu???

[Trina]

A nikako. Mogu se samo truditi i dalje i nadati. Daleko od toga da ih nismo razmazili malo više nego što smo trebali ali u svakoj ozbiljnijom situaciji u njihovim životima postavili su se točno onako kako bi ja očekivala od njih. Tako da mislim da smo na dobrom putu.

[Sirius Black]

Kako znate da radite dobro, da ne odgajate neko samoživo derište za koje će jednog dana omiljena mi profesorica fizike komentirati:"Eto, to ti je taj permisivni odgoj."?

Kad vidim koliko je prijateljski raspoložena i pažljiva prema drugima i suosjećajna, mislim da nismo puno fulali. Većinom je razumna i lijepo se ponaša vani, ali ipak još nema ni 2,5 godine pa ima i ispada kad je umorna i ljuta. Uglavnom čini mi se da će jednog dana biti super dobra cura, a ne derište, nježna i osjećajna, a s druge strane uporna i tvrdoglava.

[laumi]

Ja sam prvi "sok" dozivela kada su moja deca krenula u vrtic,a drugi kada su krenuli u skolu.
Do tada sam mislila da nisu bas uzorni,i da moj "posao" dotadasnjeg odgoja nije bas sjajno obavljen.
A kada su ih poceli hvaliti (najpre vaspitacice zatim uciteljice)i iscudjavati se kako su dobri,spremni za dogovor,veseli i dobronamerni prema drugoj deci,to mi je ulilo samopouzdanja da smo ipak na pravom putu.
Slazem se da kod kuce nisu bas sjajni,znaju se svadjati cak i potuci,urednost im nije bas jaca strana,ali su svuda van kuce za primer.

(...)
Sigurna sam da se dete ne moze pokvariti ako ga gledamo,slusamo,pricamo s njim,pruzamo licni primer,da mu ljubavlju i paznjom ulivamo samopouzdanje,toga ne moze biti previse.
A samozivo se ponasaju deca koja sve to nemaju ili nemaju dovoljno.

Opet te mogu potpisati.

[Zdenka2]

Teško je pouzdano znati jesmo li na dobrom putu. Za mene je to kombinacija odgojnih prioriteta i ciljeva o kojima razmišljam u svakoj fazi života djece, praćenja njihovih reakcija i smjernica razvoja, slušanja mišljenja drugih ljudi s kojima dolaze u dodir i nekog vlastitog unutarnjeg osjećaja koji mi daje vjeru da je u temeljima dobro to što radimo. Mislim da su mi djeca "zdrave glave", da su dobri u duši i prirodnog ponašanja, pa me utoliko manje brinu neki njihovi nedostaci ili ekscesi. Mislim da će iz toga izrasti i da smo na dobrom putu.

[Marion]

Ja sam nedavno imala "sudar" sa tetama iz vrtica u koji S. ide.

One su u skoli naucene na kaznjavanje cool off-om, dakle odvedu ga u drugu prostoriju ostave par minuta samog i vrate se po njega. S. je brz, pametan, energican i trazi stalnu paznju, njih mrzi da mu stalno smisljaju zanimljive aktivnosti (za vreme kojih je garantovano miran, poslusan i radoznao "zedan za jos") i ocekuju da ih slusa bez pogovora.

Tu sad nailazi i moja nedoumica, jesu li u pravu ili u krivu?

Nece skupljati igracke cool off, nece uci unutra sa igranja na pesku cool off... ja sam protiv toga i nikad ga na taj nacin nisam kaznjavala, ali mi pricamo, skupljamo igracke kroz igrice i postizemo dogovor u svim drugim stvarima (ne momentalni, ali u pristojnom vremenskom trajanju), tako da kod kuce nije neposlusan (da ume biti jako aktivan i ziv, ali nije nerazuman).

Razlika je sto ja i ne ocekujem potpunu poslusnost od njega i sto uvek saslusam njegove razloge, a njih njegovi razlozi u biti ne zanimaju. Tako i gore ce biti i u skoli.

On je naravno povredjen takvim ponasanjem najvise jedne od teta prema njemu.

Prigovorila sam im i rekla da ne zelim da ga tako kaznjavaju, a tete su me gledale pogledom "eto tako ste ga razmazili".

Ja sam ubedjena da ga tako nisam razmazila, ali stvarni svet je ocigledno jako razlicit od onoga sto ima kod kuce.

Mesati se, reagovati ili ne, to je sad moja nedoumica.

[pomikaki]

Dok se trudim svaki dan i preispitujem svoje postupke, mogu se nadati da je veća vjerojatnost da sam na dobrom putu. Teško da mogu reći više od toga.

Ono što je također bitno, treba se osim na djecu dosta pažnje posvetiti i sebi a i odnosu s bračnim partnerom. Možda ćemo više postići tako da se mi trudimo biti onakvi kakvi bi htjeli da budu naša djeca, nego da njih pokušavamo oblikovati na silu (tj da budu drugačiji i bolji od nas).

[Stijena]

Ja nikada od teta nisam dobila inf. da imaju problema s P. - tu i tamo su nešto ispričale, ali nisau nikada to isticale kao neki problem ,ali me jako pogodilo kad su jedan dan curice iz grupe komentirale kako je najzločestiji (ne znam ni sama zašto jer ipak valjda nisu toliko kompetentne i pozvane da to komentiraju )
i shvatila sam da se ponašanje - bar ono po doma - puno promijenilo na bolje otkada ima manje granica, a više kompromisa i dogovaranja

[koksy]

Dok se trudim svaki dan i preispitujem svoje postupke, mogu se nadati da je veća vjerojatnost da sam na dobrom putu. Teško da mogu reći više od toga.

Ono što je također bitno, treba se osim na djecu dosta pažnje posvetiti i sebi a i odnosu s bračnim partnerom. Možda ćemo više postići tako da se mi trudimo biti onakvi kakvi bi htjeli da budu naša djeca, nego da njih pokušavamo oblikovati na silu (tj da budu drugačiji i bolji od nas).

Potpis na ovo! I ja MM-u uvijek govorim da ce dijete najbolje naucit o postovanju drugih iz naseg primjera tj. iz primjera kako se nas dvoje odnosimo jedno prema drugom.

A dodala bi i da je svako dijete razlicito (sto vec svi znamo) Ja nikad nisam pomislila da je Sven samozivo deriste jer je on stvarno (barem zasad) dijete koje je vrlo lako oblikovat, stvarno puno suraduje i kad i ucini nesto lose dovoljno mu je jednom dat do znanja da se to ne smije pa da on to vise ne ponovi. Al nije to toliko do mene nego do njega, do karaktera s kojim se rodio, ja sam tu samo da ga oblikujem u kompletnu osobu. Neka djeca su tvrdoglavija, inatljiva, svadalice... al to ne znaci da su losa ili razmazena, to znaci da s njima treba vise truda. Mozda i promjenit neki nacin za koji roditelj vidi da mozda ne funkcionira... Ma ustvari ne znam, znat cu vise ako mi drugo dijete ne bude ko Sven.

[Stijena]

Neka djeca su tvrdoglavija, inatljiva, svadalice... al to ne znaci da su losa ili razmazena, to znaci da s njima treba vise truda. Mozda i promjenit neki nacin za koji roditelj vidi da mozda ne funkcionira... Ma ustvari ne znam, znat cu vise ako mi drugo dijete ne bude ko Sven.

S ovime se mi neki svaki dan suočavamo i pokušavamo prihvatiti

[oriel]

Dok se trudim svaki dan i preispitujem svoje postupke, mogu se nadati da je veća vjerojatnost da sam na dobrom putu. Teško da mogu reći više od toga.

Ono što je također bitno, treba se osim na djecu dosta pažnje posvetiti i sebi a i odnosu s bračnim partnerom. Možda ćemo više postići tako da se mi trudimo biti onakvi kakvi bi htjeli da budu naša djeca, nego da njih pokušavamo oblikovati na silu (tj da budu drugačiji i bolji od nas).

Veliki potpis na ovo.

Inače, neki sam dan sa tetom u vrtiću dogovarala individualni pa kako se baš nismo mogle uskladiti za termin na kraju mi je u par rečenica ispričala kako je T. predobro dijete, pristojno i puno empatije te mi zahvaljivala što je tako odgajam.
Ne moram reći da mi je srce bilo veliko kao kuća.
I na neki način mi je to bila potvrda da smo na dobrom putu.

[pomikaki]

Vezano uz moj post, fakat je topla voda ali treba se podsjetiti - i sebe stalno podsjećam.

[majoslava]

pa neznam naravno, ali sad vec imam prilicno samopouzdanje da jesam...
u pocetku, kad sam postala roditelj, za sve sam trazila potvrdu u knjigama iz kojih mi nista nije postalo jasno, trebalo mi je nekoliko godina
da se snadjem... mislim da mi je tek kad su se blizanci rodili sinulo da je najvaznije slijediti srce...

[car]

Mi smo imali problema s tetom koja je došla na zamjenu. Trenutak kritike me ponukao na pitanje da li odgajamo našu djecu ispravno. Shvatio sam da je odgoj djeteta vrlo osobno i neponovljivo iskustvo. Ujedno smo najbolji i najgori roditelji koje dijete ima i shvatio sam da osobno pratim ono "šesto čulo" koje nikad nije postojalo u mom životu osim kada su djeca u pitanju i smirio sam se. Povratkom stare tete vise nije bilo ni povoda za daljnje sumnje. Mislim da samokritika i propitivanje može pomoći, pogotovo ako se radi o očitim, opetovanim putokazima da nešto nije uredu. Ali toliko smo subjektivni kada su naša djeca u pitanju da nam je prostor za samopomoć jako sužen.

[liam]

najidealnije bi bilo kada bi s dijecom dobijali i neke upute za odgoj ali nazalost nista od toga imamo samo svoje instinkte i moramo se nadati da dobro radimo a ako grijesimo sami sebi to na vrijeme priznati i pokusati to ispraviti