Kako uključiti klince u aktivnije sudjelovanje u kućanskim poslovima?

[tatek]

Evo jedne teme o kojoj je jednom davno bilo nešto govora, a MŽ i mene je ponovno zainteresirala posljednjih mjeseci. Naime, naši klinci doma uglavnom obavljaju svoje osnovne obaveze (pospremiti stol nakon svog jela, pospremiti igračke nakon igre itd), no prije toga im često treba x podsjećanja - nekad to onda obave odmah i bez gunđanja, nekad gnjave ...

... a mi bismo sad željeli malo podići nivo tog njihovog sudjelovanja i dodijeliti im još poneki kućanski posao i prepustiti im kompletnu odgovornost za to (dakle, da ih ne podsjećamo na to svako malo, nego eventualno 1-2 puta dnevno) ... i da još uz to taj potez ne osjećaju kao neki novi teret, već više kao novi korak ka odrastanju, veću odgovornost (u pozitivnom smislu). Vedran bi još k tome trebao dobiti po prvi puta ključ stana "u vlasništvo" (sad je pri kraju trećeg razreda, od jeseni nema viš boravka, znači nekad će morati sam ući u stan) ...

I, sad me zanima kako to izvesti i rado bih od vas čuo kako ste vi to napravili (podjela kućanskih dužnosti itd), da li to radite sistemom nagrada ili ne, kako su vam to klinci primili ...

Meni se zasad čini kao najzgodniji pristup da ih jedan dan, recimo za vikend, izvedemo bez najava van na ručak i da im tamo, kao iznenađenje, serviramo taj dogovor. Naravno, uz cifranje: dodjelu "plakete" za odrastanje i sudjelovanje u kućanstvu, svečana dodjela ključa Vedranu (recimo uz mašlek i privezanu čokoladicu na njega), zatim da im damo mogućnost da izaberu (od ponuđenih nekoliko dužnosti) o čemu bi se trebali brinuti ...
Za kraj bi naravno uslijedio nekakav slatkać da zasladi dodatno čitavu ceremoniju )

Zasad su nam na listi slijedeće dužnosti:
- iznošenje smeća
- zalijevanje cvijeća
- nalijevanje vode u ovlaživače na radijatorima
- postavljanje stola prije jela
- za Vedrana možda osnovni rad sa štednjakom (čokolino itd), do sada je to radio vrlo rijetko i sa skanjivanjem

Zasad još nismo načistu kako to vezati sa redovnim džeparcem, vjerojatno će jedan dio biti fiksan, a drugi dio vezan uz to koliko odgovorno obavljaju svoje poslove.

Kakva su vaša iskustva vezana uz takve stvari?

[nikoliša]

Iznošenje smeća-to je bila moja prva kućanska obveza koje se i dan danas sjećam i uvijek je dajem za primjer laganog uvođenja djece u svijet obveza i odgovornosti. Nisam za to dobijala nikakv džeparac, a uistinu smatram da je smetlarska obveza bila temelj za uspješno preuzimanje i ostalih odgovornosti i obveza u životu

[Peterlin]

O iznošenju smeća i ostalom već smo pisali na nekoliko topica, da se sad ne ponavljam. Moji su surađivali bolje kad su bili mali nego sada.

Od obveza koje tu ne vidim moji imaju (ne svakodnevno ali barem 1-2 puta tjedno) pražnjenje mašine za suđe.

Peru si kadu sami prije kupanja (tjedno čišćenje "malo žešće" još nije njihov posao)

Povremeno pomažu kod prostiranja veše na sušilicu, to mogu dohvatiti.

Moj mlađi sin odavno sudjeluje u kuhanju i sjeckanju i svemu, a stariji s tatom popravlja po kući stvari koje njegov brat i ja ni ne vidimo (kad ispadne scart kabel i slično).

Džeparac nismo uvodili. Evo zašto - baka je prije neke 2 godine odlučila dečkima davati od svake svoje penzije po 50 kn. I što se dogodilo? Djeca su nahrpčala toliku lovu da je to divno (ili jezivo) za gledati. NIŠT ne bi potrošili (ne znam jesu li na mamu ili na tatu, ali tak je to u našoj kući).

Dobiju povremeno neku siću kad pomognu nositi s placa ili tati prati auto, ono što izlazi iz okvira svakodnevnih obveza. Ovih bakinih 50 kn pokazalo se i više nego dovoljno, jer od toga stariji je potrošio možda 50 kn u 2 godine, a mlađi ... čak ni ne znam, isto tak. Stariji je kupio neki produžni kabel za te novce, a mlađi više voli sitne stvari ali češće. Skupljaju lovu ko hrčci.

Inače, prije par godina davala sam im po 2 kn za pražnjenje suđerice, ali nema to smisla. Oni su dio obitelji i imaju sudjelovati u kućanskim poslovima zajedno s nama. Ove godine nam je bilo frkovito jer smo popustili (djeca krenula u glazbenu, pa imaju učiti, pa ovo pa ono) i ispalo je sr*nje, još se borim s tim: soba im se pretvorila u rumplcimer, cipele blatne... sve ono što su inače radili lijepo su prestali. Pa sad imaju malo strahovlade u stilu "možeš na računalo ako si završio spremanje sobe, čišćenje cipela i trpanje svog suđa u suđericu".

Uz mm-a i mene nema neke stvarne potrebe da oni sudjeluju, ali ako im se hoće parmezan uz večeru, dragi moji - odite si po njega! Svoje stvari imaju pospremati (ide to kojekako, ali povremeno im namjerno ostavim zgužvanu odjeću bačenu, pa se ujutro pitaju gdje je ovo ili ono...)

Ne znam kako ćemo riješiti nagrađivanje, dajemo nagrade za ono što zasluže (a i nemamo neke potrebe) i što je izvan okvira očekivanja: petice se ne nagrađuju, ali pohvalnice da. Baš je moj E od dede dobio usnu harmoniku za rezultat na natjecanju harmonikaša (prosječan, ali ipak...) To mi je ok. A ostalo - nikakav cirkus. Pa tko mene i mm-a nagrađuje za kuhanje, spremanje, peglanje i drugo?

[Mima]

Jako zanimljiva tema i meni bolna, pratit ću je da vidim kako drugi razmišljaju jer ja na ovu temu nemam definiranog mišljenja.

Moje dijete naime pruža užasan, strašan otpor prema pospremanju - radi se o pospremanju njenih igračaka, iako smo to oduvijek forsirali, naravno kroz igru i samo uz njeno sudjelovanje u pospremanju (normalno da smo mi odrađivali većinu posla). K tome, ona se toliko neuredno igra i toliko strašno razbacuje pri tome da je to mene sada počelo istinski smetati pa nije više samo da želim da ona spremi iz pedagoških razloga nego STVARNO hoću da pospremi jer mi je dosta pospremanja za njom.

S druge strane, ona bi radila SVE drugo, i kuhala, i prala suđe, tj. sve joj je to zabavno i u svemu želi sudjelovati - ali mislim da je tomu tako sve dok je to zabava a ne obaveza.

Ja se pak iz svojeg djetinjstva sjećam da su mi kućanski poslovi bili takva muka i tlaka da je to neopisivo, iskreno sam vjerovala da me roditelji ugnjetavaju i da to nije pravedno kad sam nešto morala raditi po kući. Bacanje smeća pa to mi je bila kazna u rangu zatvaranja u podrum sa štakorima.

[Peterlin]

Uff, ja uvijek imam nadopune.

Ovak, kaj se ključa tiče, jedan set ključeva na tračici (ključ od stana + ključ od ulaza) je u vlasništvu starijeg sina, koji se s tim služi najmanje 2 godine, a možda i dulje. To koriste kad ostanu sami doma popodne na kratko (npr. mi odemo u trgovinu) pa požele skočiti do susjeda iz istog ulaza... Isto, kad su lani bili "probno" doma par dana dok smo mi bili na poslu, uredno su se "puštali van" sami, obično pol sata prije nego bi mi došli. Stariji uredno zaključava i otključava, brine o tome i jako je savjestan. Mlađi nije taj tip, on je umjetnik i šverca se uz brata... Ipak, ravnoteža postoji - mali je bolji kad se treba pobrinuti za jelo (postaviti stol, čak je i umio odrezati kruh prije brata) tak da u tandemu funkcioniraju odlično.

Sistem nagrada (smajliće) odbacili smo davno jer je bio kontraproduktivan. Obično tapšanje po ramenu i mamin/tatin osmijeh su bolji.

A kaj se love tiče, moji su skupili sami polovicu ukupne love za sintić prije neke 2 godine, od raznoraznih obiteljskih donacija, od love iz poduzeća koju dobiju za božićni dar itd. Povremeno užicaju da im MI nešto kupimo, ali općenito, džeparac kao takav im u ovoj dobi služi samo da se nauče upravljati svojim novcem. Kad treba za sendvič dok su cijeli dan u glazbenoj, to ionako ne ide iz džeparca, bilo bi bedasto.

To će im trebati kad krenu u kino, s društvom van itd. Moji za sada još ne idu. I nisam pristalica kerefeka oko uvođenja klinaca u kućanske poslove. Pa moji to rade otkad hodaju, u skladu sa svojim mogućnostima. Jest da se povremeno zaboravi (ostane suđe od doručka ili večere na stolu i slično, ne pospremi se soba pa vikendom treba ganjati) ali nekak mi se čini da je to bolje nego raditi od cijele priče "ispit zrelosti". Moji su nosili smeće u dobi kad još nisu mogli ni kontejner otvoriti, pa su mogli to obaviti samo zajedno. Jest da su me susjedi gledali "ko ludu Bertu" ali baš nedavno sam dočekala da nam odaju priznanje kak su dobre odgojne metode. Ne trudim se previše. To je naš život. Djeca sudjeluju u svemu.... Kako li su samo gledali kad smo na stol poredali lovu za garažu (trebalo ju je iskeširati) i kad smo rekli koliko smo mjeseci radili za to, he he... Takvi dojmovi ostaju.

[tanja_b]

I nisam pristalica kerefeka oko uvođenja klinaca u kućanske poslove. Pa moji to rade otkad hodaju, u skladu sa svojim mogućnostima. Jest da se povremeno zaboravi (ostane suđe od doručka ili večere na stolu i slično, ne pospremi se soba pa vikendom treba ganjati) ali nekak mi se čini da je to bolje nego raditi od cijele priče "ispit zrelosti".

Slažem se s ovim.
Mi još nismo uvodili čvrsta pravila s tim u vezi, Andrej zna da mora pospremiti igračke za sobom (i to nekad funkcionira savršeno, a nekad ga treba ganjati, kao što Peterlin kaže), odnedavno i stol za zajedničke objede postavlja sam (i to je počeo samoinicijativno), svoj veš ponekad odnese u kupaonu, a ponekad ne, a drugo još nije došlo na red. Kako bude rastao, preuzimat će i nove dužnosti (nadam se).
Što se tiče novca, imamo tu jedan drugi problem, ali koji nema nikakve veze s kućanskim poslovima, pa neću miješati te dvije teme.

[tatek]

Vidiš, Peterlin, dječji dijelovi naših obitelji funkcioniraju dosta različito - mislim da bi našima ta "svečanost" baš dobro došla, kao nešto što će im ostati u sjećanju, primjećujem da vole takve stvari.

Kaj se tiče kućanskih poslova, nije da oni to ne rade, čak nekad i naprave s veseljem (Vedran već povremeno nosi smeće zadnjih jedno godinu-dvije, Zrinka postavlja stol s vremena na vrijeme, čak smo viđali i pospremanja igračaka sa veseljem, što im je inače najmanje drag zadatak ...), ali bismo voljeli da na neki način shvate da je od momenta "X" odgovornost za to na njima. Dakle, da im ne moramo mi reći 2, 5 ili 28 puta da treba spremiti igračke navečer, odnijeti smeće ili postaviti stol, nego da to jednostavno prihvate kao svoj dio obiteljskih poslova i naprave sami (bez očekivanja nagrade ili kazne - za spremanje igračaka to ne dobivaju, ako baš nije bio neki ekstrem nespremanja ili pak volje za spremanjem, no za čišćenje kuhinje ili bacanje smeća dobivaju po "plusić" koji se broji kao 1 kn na kraju mjeseca .. i to je ono što nam se baš ne sviđa, jer i mi znamo da nas nitko ne plaća kad to MI radimo).

(možda tražim previše ...? p ja sam u to doba već pomalo nosio vodu sa 60 m udaljenog bunara, radio na vrtu sve u 16 i pomagao staroj u brojenju opšivenih remena za satove, što je doma radila u fušu)

Džeparac: moji ga imaju od svoje cca 4,5 godine (Vedran dakle već skoro pa 5 godina, Zrinka 1 godinu) i niti jednog trenutka nisam zažalio što smo ga uveli. Moji nisu od te šparne vrste kao tvoji ;o) no, kroz džeparac su naučili da kad nešto žele da to mogu i dobiti kroz štednju i to sad i rade. Igračke, dječje časopise i slično si sve sami kupuju, ono što žele, odgovornost je na njima za to i to je ono što sam želio postići - mi ulijećemo samo za rođendane i Božić. Jasno, klopu, odjeću, stvari za školu, poneki sladoled, to mi kupujemo, ali ono povrh toga je na njima.
(osim nas oni tu i tamo, koji put godišnje dobiju po 100 kn od djeda, nekad taj novac preusmjerimo u kućni budžet, nekad ostane klincima)

Kaj se tiče kućnih financija, obzirom da mi već malo duže vrijeme živimo od jedne plaće onda kad klinci krenu sa nekim (pre)velikim željama onda idemo izračunati koliko je to u odnosu na neke druge životne troškove tako da otprilike imaju dojam s koliko love mi raspolažemo i što si možemo dopustiti, a što ne. Nismo neki posebni štediše, ak nam je ćef imat nešto potrošit ćemo za to, ali imam dojam gledajući finalne brojke da trošimo puno manje od drugih i to je ono što želim prenijeti klincima: kad ti je stalo do nečega, tad ne žali lovu za to ... ali zato nemoj taj isti novac razbacivati na nevažne bezvezarije.

Nagrade: nemamo, osim tih plusića koji se dobiju najčešće za posebne događaje, nikad za školu ili nešto slično.

A ovo sa ključem od stana - problem je što je naša vrata teško otvoriti, treba poseban grif da se to napravi i sve do sada to on sam nije mogao napraviti (znao je nekad sam ostati doma, iznutra može otvoriti vrata, nisu zaključana, ali izvana ne može) i sad ćemo pokušati da uvježba taj "zahvat" pa da postane i on "majstor od ključa".

Fala ti kaj si ovo napisala ovak detaljno, uvijek rado čujem kak to funkcionira kod drugih (a nekom će dobro poslužit i ova moja iskstva)!

[MarijaP]

Moj ima 23 mj i prazni suđericu (mi prvo maknemo stvari koje ga mogu ozlijediti), puni sušilicu, stavlja stvari u kolica kad smo u kupovini, vadi iste stvari i stavlja ih na pokretnu traku na kasi (stoji u kolicima), vadi sve kupljeno iz plac kolica i dodaje nam da spremimo, sprema igračke, baca smeće i nesmeće u koš. Ako mu kojim slučajem probamo zabraniti ili ako čuje da sam upalila suđericu bez da je on gumb stisnuo, bude jako razočaran.

Redovito zaviruje u tatinu kutiju za alat kad mm nešto radi pa mu planiramo kupiti plastični jer se zna zaigrati i pokušava trčati s alatom što je opasno.

Dok sudjeluje u poslovima, oči mu sjaje i nevjerovatno je ponosan.

Nadam se da će ga isto oduševljenje držati i kad poraste.

[Anemona]

Ili promijenite bravu.
(Ovo se odnosi na tateka, Marija mi se ubacila).

[tatek]

MarijaP, tak su i moji radili dok su bili mali ... a onda ih je prošao entuzijazam.
U stvari, mislim da je ono što njih (i valjda sve druge klince, pa i nas odrasle) odbija repetitivnost posla - kad je nešto novo i nepoznato, radit će koliko god treba (recimo, sin mi je lani pomagao farbati klupe na balkonu, u Zagorju se trgaju tko će kruniti klipove kukuruza itd), ali kad se nešto radi iz dana u dan tad to više nije rajc već dosadna rutina i to im se ne da.

Recimo, dok su bili klinci rado su uz nas prali suđe (nemamo mašinu nego to radimo ručno), no sada im to ne pada na pamet ... ali, mogao bih opet pokušati s time, već dugo nisu. p


nekad doskočimo/doskoče tome, pa recimo kćer vozi prljavi veš romobilom do kištre za dotični ili se spremanje zakamuflira u sauganje sobe (što vole) uz pripreme za njega (što je de facto spremanje). ;o)

[tatek]

Anemona, više je do štoka i samih vrata nego do brave - trebamo onda čitava vrata promijeniti. /

[tanja_b]

(nemamo mašinu nego to radimo ručno),

OT: napokon da čujem da još netko osim nas nema suđericu nego suđe pere ručno

[tatek]

O da, nemamo niti namjeru nabavljati ju.

[Mima]

Mi smo suđericu kupili prvi puta tek prije 2.5 godine kad smo se preselili u novi stan i nemam vam što reći osim - kupite si ju

[Anemona]

Mi smo suđericu kupili prvi puta tek prije 2.5 godine kad smo se preselili u novi stan i nemam vam što reći osim - kupite si ju

X

[čokolada]

Mi smo suđericu kupili prvi puta tek prije 2.5 godine kad smo se preselili u novi stan i nemam vam što reći osim - kupite si ju

Ovako i mi, moram reći da bih se sad svega mogla odreći, ali suđerice nikako!

Inače moje su cure 2,4 i 6,2 g. i redovito pospremaju igračke, osobito ova mlađa (ona često samoinicijativno, ali to je i do tipa djeteta: vrlo je pedantna, svu sitnež od igračaka uvijek sortira po oblicima i svrsi, upozorava me ako stvari u kupaoni nisu u uobičajenom rasporedu...). Naravno da ih treba podsjećati da to naprave, ali rade tek uz povremena manja gunđanja. Povremeno se naljutim ako ostave kaos, a to ne vole :mila mati: .
Obje vole sudjelovati u kućanskim poslovima, ali to je još uvijek na razini zabave...nemam iluzija da će potrajati i kasnije.

[Peterlin]

Ili promijenite bravu.
(Ovo se odnosi na tateka, Marija mi se ubacila).

Da bravu! Mi promijenili cijela vrata i stavili protuprovalna (jer nisu koštala puno više od običnih) samo zato da djeca mogu lako otvoriti, a ostali ne. Funkcionira savršeno! Čak sam negdje napisala i koja su bila i kakva...

[Peterlin]

O da, nemamo niti namjeru nabavljati ju.

Joj, griješite, jako.... Jednom ću napisati kako kućanski aparati utječu na onaj topic Orgazam 2. Savršeno. Meni je glavu spasila upravo suđerica koju sam dobila na dar od muža umjesto zlata kad se rodio naš mlađi sin. Oslobodila nam je bar sat vremena dnevno, a to koristimo za ovaj spomenuti topic. He he he .... Eto, možda se predomisliš.

Napisala bih i knjigu o tome, ali me jedan striček prestigao. Ček da se sjetim kak se zove... tipično francusko ime i židovsko prezime: Jean-Claude Kaufmann, a knjiga je ŽIVOT UDVOJE. Tip je sociolog i u toj knjizi bavi se kućanskim poslovima.

U to ime, mi ne radimo nikakve drame od kućanskih poslova (dapače, povremeno ih propustimo napraviti ako je vani baš lijepo sunce, ali dogovorno) niti puno razmišljamo o njima. To je nešto što treba napraviti i amen. Svatko prema mogućnostima i sposobnostima... (Eh, vešmašina mi je gotova, sad ćemo klinci i ja zajednički iskrcati prnje i odosmo na bicikle ili role). Maaaah!

[makita]

Joj, griješite, jako.... Jednom ću napisati kako kućanski aparati utječu na onaj topic Orgazam 2. Savršeno. Meni je glavu spasila upravo suđerica koju sam dobila na dar od muža umjesto zlata kad se rodio naš mlađi sin. Oslobodila nam je bar sat vremena dnevno, a to koristimo za ovaj spomenuti topic. He he he .... Eto, možda se predomisliš.

Napisala bih i knjigu o tome, ali me jedan striček prestigao. Ček da se sjetim kak se zove... tipično francusko ime i židovsko prezime: Jean-Claude Kaufmann, a knjiga je ŽIVOT UDVOJE. Tip je sociolog i u toj knjizi bavi se kućanskim poslovima.

U to ime, mi ne radimo nikakve drame od kućanskih poslova (dapače, povremeno ih propustimo napraviti ako je vani baš lijepo sunce, ali dogovorno) niti puno razmišljamo o njima. To je nešto što treba napraviti i amen. Svatko prema mogućnostima i sposobnostima... (Eh, vešmašina mi je gotova, sad ćemo klinci i ja zajednički iskrcati prnje i odosmo na bicikle ili role). Maaaah!

Nekako mi se čini da će sad tatek dat neki viši razlog
A ja bi stala u red za da za sve pomagače...nedostaje mi ručni usisivač, hm, s njim bi i djeca mogla češće uskočit.

[Anemona]

Mene ustvari "muči" kod ove teme nešto drugo. Moji roditelji su imali uvijek ležeran odnos prema pospremanju, kod njih je bio razlog što je ustvari uvijek bilo puno nekog važnijeg posla od pospremanja.
Takav odnos prema pospremanju smo usvojili i brat i ja, a bome se i moj muž brzo priviknuo (doma je imao sasvim drugačiji režim).
Uvijek biramo druženje ili kakav mali izlet, izlazak iz kuće, rad na vrtu,... prije pospremanja.
Uglavnom ono što kao redovno radimo je pranje suđa, veša, pranje podova 1x tjedno, pranje kupaone, i vikendom je obično uz pranje podova lagano brisanje prašine, mijenjanje posteljine, ako ju nismo u tjednu promijenili,... i to je uglavnom sve od kućanskih radova.
Nikad nije cijeli stan oglancan, nije mi bitno da su igračke na mjestu, nije mi bitno da baš nema prašine i da su podovi "polizani",...
Bitno nam je da je sve to "higijenski ispravno", a ostatak nikome ništa.
Naravno, pospremimo mi i kad dođu gosti (možda zato baš ne volimo pozivati goste).
I sad na temu:
Da li bi za primjer djetetu malo trebali postrožiti kriterije? (Iskreno se nadam se da je odgovor ne.)
Razmišljam koje poslove ću s vremenom dati djetetu?
- da pospremi svoju sobu? (To mi nema smisla, jer mi to nije bitno. Ili bih trebala to forsirati?)
- da pospremi stol ili složi stol za ručak (ajde ok, ovo slaganje stola i sad radi povremeno)
- da iznese smeće? Ok, ali za to mora ohoho porasti, jer imamo XXXL kantu (za tri domaćinstva jedna) i ja ju jedva dosegnem, a visoka sam preko 170 cm.
- ok, može sudjelovati u tjednom pospremanju
Uglavnom, imam 100 upitnika oko tog pospremanja, jer vidim da je drugim roditeljima to bitno, nekima i presudno za život, pa imam osjećaj da i meni možda mora postati bitno za dobrobit djeteta???
Ili će mi dijete u teen dobi misliti samo na sex? (kao što bi rekla Ifi).

[tanja_b]

Uvijek biramo druženje ili kakav mali izlet, izlazak iz kuće, rad na vrtu,... prije pospremanja.
Uglavnom ono što kao redovno radimo je pranje suđa, veša, pranje podova 1x tjedno, pranje kupaone, i vikendom je obično uz pranje podova lagano brisanje prašine, mijenjanje posteljine, ako ju nismo u tjednu promijenili,... i to je uglavnom sve od kućanskih radova.
Nikad nije cijeli stan oglancan, nije mi bitno da su igračke na mjestu, nije mi bitno da baš nema prašine i da su podovi "polizani",...

Kod nas je dosta slična situacija. Kućne poslove svodimo na neophodni (higijenski) minimum. E sad ,treba li zbog djeteta postrožiti kriterije... ne znam. Onako, osobno, mislim da ne. U cijeloj priči mislim da je bitnije dijete uključiti u sve rutinske aspekte obiteljskog života - a dio toga su i kućni poslovi, kakvi god.

MM i ja kao roditelji u tom području imamo još premalo iskustva, ali sjećam se svojih roditelja. Nitko me ničemu nije posebno uvodio u posao i podučavao, jednostavno sam odrastajući preuzimala sve veći dio poslova po kući i to mi je bila najnormalnija stvar na svijetu. Što nisam radila u roditeljskom domu, ubrzo sam preuzela u svom vlastitom E sad ,znam da je tema osjetljivija kad su dečki u pitanju, jer uvijek dolazi ona famozna "podjela poslova" koju mnogi bar deklarativno žele izbjeći.
Zasad ni u kom slučaju ne želim nametati kućne obaveze, jer znam da bi u tom slučaju dovela samu sebe u slijepu ulicu (a samosvjesnog mi sina u bojkot ). Kako rekoh, ono malo što zasad radi, napravi manje-više ok, a s vremenom će valjda i više toga dolaziti na red.

[Zdenka2]

Mislim da neću tako skoro dočekati da se stvari odvijaju temeljem njihove odgovornosti. Ne samo kod kućanskih poslova nego i u stvarima koje se njih tiču - kad treba krenuti u školu, složiti stvari u torbu, spremiti se na spavanje. U svemu tome leže na meni. To mi jako smeta. Treba ići u školu, glazbenu školu, u krevet - bilo što - samo ja gledam na sat.

To što se neće sami sjetiti odnijeti smeće ne smeta mi. Kad ih nešto zamolim učine to - to su male stvari - odnošenje smeća, odlazak po kruh, postavljanje stola, spremanje suđa i prljave odjeće za sobom, odnošenje/donošenje nečeg. Učim ih pomalo i da si sami uzmu neki mali obrok - sendvič, voće, paprika ili sl.

[Mima]

Ono što mene muči jest trebam li ja znači uvoditi djetetu nekakve kućanske poslove i obaveze kao nekakvu odgojnu mjeru ili da to prepustim stihiji, pa da tražim pomoć kad mi bude trebala. Jer, ja se na primjer dobro sjećam da su mi poslovi koji su bili odgojna mjera bili ogromna tlaka i osjećala sam ih kao veliku nepravdu (npr. pozovem prijateljicu na more pa onda moram prati suđe nakon ručka jer je moju mamu valjda sram što ne perem),a s druge strane, oduvijek sam se motala po kuhinji pa sam već u sedmom osnovne počela kuhati ručkove za sve i to mi nikad nije bilo teško.

A onda opet, imam dijete koje pruža nenormalan otpor pospremanju, a kao svoju najveću želju navodi da bi htjela biti kralj zato da ima sluge koji bi sve radili umjesto nje. Mislim, vrlo moguće da je to pokupila od nas, MM i ja smo vrlo lijeni i kućni poslovi su nam teška muka, a s druge strane, mene užasno smeta kad nije uredno i čisto.

[maria71]

Marko bi po ovom što čitam bio kmet a ja zla feudalka.

JA sam ipak jedna od prvih nemajki ovog foruma XP

[Peterlin]

Marko bi po ovom što čitam bio kmet a ja zla feudalka.

JA sam ipak jedna od prvih nemajki ovog foruma XP

Ma daj, pa on bi bio kmet jedino ako ti sjediš na kauču, buljiš u sapunicu i njega tjeraš raditi.... što sigurno nije slučaj. Vjerojatno ti je isto kao i kod mene - ne viče se "naprijed" nego "za mnom" i sve ok....

Btw. mi imamo i lošijih i boljih dana, i lošijih i boljih faza. I moja djeca, kao i Zdenkina, imaju još dosta problema s preuzimanjem odgovornosti za vlastite obveze (iako primjećujem pozitivan pomak kod starijega, taj je opsjednut satovima, kalendarima i slično, obožava ključeve i na njih pazi bolje nego ja) ALI da sam sjedne učiti ili svirati - no way!

Nema tu u kamen uklesanih pravila... svatko radi najbolje kako zna, iz svojih cipela. I roditelji i djeca.

Tatek je čovjek od kazališta i to mu se prelama kroz sve segmente života, pa i odgoj djece. Mora biti svečanost inauguracije "odnositelja smeća", he he he... Ne vidim u tome ništa loše, dapače, ali jednostavno nisam taj tip. Ja sam praktično stvorenje s nogama ukopanim u zemlju do gležnja (barem) i kod mene vrijede neka drugačija pravila. Sve je to dobro... A na temelju sitnog uzorka od samo dva sina ustanovih da ni kod njih ne pali isti pristup, pa prema tome - svatko od nas će napraviti najbolje kako zna u zadanim okolnostima. Moj mlađi isto pruža otpor kad ga se tjera, ali će svojevoljno puno prije uskočiti nego stariji brat. Više ne razmišljam o tome osim kad pišem ovdje - prilagodim metode poticanja (i tjeranja ako treba, kako kada) njima i trenutku, a bome i sebi i to je to...

Kućanski poslovi - kao kod Anemone, sad će biti puno pametnijeg posla. Ali pokušavam (ne uviejk uspješno) dresirati djecu i muža ovak:
Kad otvoriš - zatvori
Kad upotrijebiš - vrati na mjesto
Ako je prljavo - stavi na pranje (odjeća ili suđe)
Ako je čisto - vrati u ormar

Obzirom da nismo puno doma, to ide svakako, ali nema veze... Ja samo želim djecu osposobiti da danas-sutra ne budu lijene mrcine koje samo leže na kauču, nego da se znaju sami pobrinuti za sebe, da im životni prostor bude ugodan, da se znaju pobrinuti za hranu, odjeću i drugo. Sami. To je to.

[Anemona]

Peterlin je napisala:

Kad otvoriš - zatvori
Kad upotrijebiš - vrati na mjesto
Ako je prljavo - stavi na pranje (odjeća ili suđe)
Ako je čisto - vrati u ormar

Evo ovo mi je prihvatljivo i sasvim dovoljno za moj ukus.
Ja se jednostavno ne mogu prisiliti razmišljati o pospremanju kao o nečem važnom, jer mi to nije važno.
Kao djeca imali smo zaduženja koja su rasla kako smo i mi rasli.
Ja sam npr. dugo vremena nakon srednje škole svaki dan za sve kuhala ručak, pekla sam kolače,...
Najmrskija obaveza iz djetinjstva mi je bila: rezanje paradajza za paradajz sos. Uuuu, a paradajza je bilo "na tačke". Mama je radila, a ja sam morala prije igranja narezati taj paradajz da ga može mama samo staviti kuhati kad dođe doma. Ali i to smo rješavali "brzinski". Svi moji prijatelji su živjeli u stambenoj zgradi do moje kuće, pa bi se sjatili k meni, narezali smo zajedno paradajz i odjurili na igranje.
E da, i još jedna od mrskijih je bilo "branje puževa" kad smo imali farmu puževa. Svako jutro je trebalo puževe oprezno stresti s ograde da ne zbrišu van, a opet lagano da im ne puknu kućice. To me je nerviralo za poluditi. Posao je spao na mene, jer je bilo ljeto, pa sam jedina bila doma u jutro kad ih je trebalo "pobrati".

[tatek]

Kad otvoriš - zatvori
Kad upotrijebiš - vrati na mjesto
Ako je prljavo - stavi na pranje (odjeća ili suđe)
Ako je čisto - vrati u ormar

Vidiš, s time moji klinci imaju problema.
Nije im teško sjetiti se 2x tjedno napraviti neki kućni posao (ostala 3-4 puta ga zaborave ...) ali kad nešto upotrijebe obično ne vrate na mjesto, otvoreno ne zatvore, čisto ne vrate (prljavo obično ipak stave kud treba) i tu tisuću podsjećanja ne pomaže jer očito ne prihvaćaju odgovornost za te stvari (mi odrasli ih se u velikoj većini slučajeva držimo - dakle nije da im dajemo loš primjer)

A primjer "svečanog predavanja odgovornosti je jednom već dao ploda: Vedran je duže vrijeme kuburio sa zadaćama i odlagao ih za zadnji čas. To je osobito nervoralo MŽ i ona ga je opominjala svakih 10 minuta. "Ajde, piši sad, nemoj ostavljati za večer" ... i onda je on to baš ostavljao za večer i od toga pravio dramu "joooj, ne da mi se" itd. uglavnom, svima ostalima u kući se popeo na glavu, razbacivao stvari od nervoze, tužio se da ga čitavo tijelo svrbi, išao je jesti svakih 10 minuta ... sve, samo da ne piše zadaću.

I onda sam s dogovorio sa ženom o novom pristupu i jednu večer sam otišao do Vedrana i rekao mu "Gle, to s tvoje zadaće, a ne naše, na tebi je da brineš o njima i mi te više nećemo podsjećati na njih - napiši ih kad i kako znaš i umiješ, mi ćemo ti osigurati uvjete (da ti nitko ne ulazi u sobu itd), ali nećemo brinuti o njima. Ako ih taj dan ne budeš imao spremne, napisat ću ti u informativci da si znao za zadaću, ali nisi želio napisati."

Nakon toga je još kratko bilo buke, prenavljanja, cendranja, ali vrlo brzo se situacija popravila jer je shvatio da prenemaganjem neće postići ništa. U dav navrata sam već uzimao informativku u ruku kad je zadaću pisao ujutro prije škole, no niti jednom to nisma morao učiniti, a sada zadaće i lektiru piše u razumnim rokovima. DAkle, shvatio je poruku: on je taj koji treba brinuti o tome i nek napravi kako smatra da je najbolje.

I moram ga iskreno pohvaliti, u posljednje vrijeme gotovo posve samostalno vodi računa o školskim obavezama: zadaće, obavijesti, pospremanje torbe, buđenje ... svaka čast Mislim da je do toga došao i tim našim ležernijim pristupom odnosno odbijanjem da mi mislimo (i naturamo mu) kako i kada da radi to što mora, nego da to prepustimo njemu.

Eto, to bih ja htio da postignem i sa tih nekoliko osnovnih kućanskih poslova. neka naprave kada i kako žele, ali neka oni misle na to, a ne mi. I to očito zahtijeva pomak u razmišljanju ne samo njih, nego i nas roditelja.

Usput, mi saugamo doma jednom u 2-3 tjedna (u roditeljskom domu smo to moja sestra i ja morali raditi svaku subotu i to nas je uglavnom veselilo), čišćenj kupaonice i WC-a je također tako nekako, ovisno o inspiraciji, brisanje prašine 2-3 puta godišnje (da, godišnje, ne smatramo da je to bitno), pegla se vadi iz ormara rjeđe od jednom mjesečno ... dakle, mislim da održavamo razumni minimalni nivo higijene ... jer ne živimo kako bismo radili kućanske poslove, već radimo kućanske poslove onoliko koliko treba da bismo normalno živjeli.

[ani4]

Kod nas je kako kad, ja se borim, ali se bogme bore i oni.
Nemaju bas neke tocno odredene kucne poslove. Ako idu van i ima smeca bace ga. Ako ide mm ili ja, bacimo mi.
Suderica nam se pokvarila, pa trenutno perem rucno sude. Oni ga brisu, tj. onaj koji trenutno nista ne radi.
Muku mucimo sa spremanjem soba i prljavo/cistim vesom. Dobijem rogove kada mi ubace u kantu za ves, ne samo cisti, ves skroz slozeni ves, samo zato sto im je ispalo iz ormara i ne da im se ponovo vratiti natrag unutra. A na podu u sobi stoje prljave hlace i carape...
Poslije kupanja moraju obavezno izokrenuti na pravu stvaru sve stvari, bas mi se izokrecu njihove smrdljive carape, i staviti ili u kantu ili u masinu. Cak ih znam dignuti iz kreveta da se vrate to srediti. na to se ljute, ali bas me briga....
U zadnje vrijeme moraju svakodnevno spremati sobu. nema tv, kompa niti izlazaka dok soba nije cista. To za sada pali.
Cesto pomazu u kuhanju. Srednji sin jako voli kuhinju i stalno nesto radi. On sam ispoha meso ( ja mu govorim sto i kako), pece jaja, hrenovke, kuha puding, a za kolace je vec pravi maher. Ja ga uglavnom samo gledam, on sve sam vaze i miksa. Takoder gule povrce, rade pire,... Vecera je isto njihov zadatak, sam rade sendvice, cokolino, corn flakes,... Naravno poslije moraju sve pospremiti za sobom.
Stariji je polako poceo otkrivati cari peglanja. Za sada pegla samo krpe, potkusulje i neke ravnije stvari. Ponekad kada ne stignem ja, slazu gace i carape.
Znaju posaugati kada treba ( ali to je onako bas povrsno) i Oprati svoj wc.

Jedini pravi zadatak im je skola. Zadace se pisu odmah po dolasku iz skole. Eventualno prije jedu ako su gladni. Kasnije svaki dan imaju treinge, pa mi je jako vazno da to obave na vrijeme.

Hm, po ovome sto sam napisala, ispada da ja samo sjedim doma i citam novine, a djeca sve rade...
Neka, ne zelim da mi decki budu debili koji ne znaju nista sami napraviti... Ujedno, te stvari ne rade svaki dan, vec po potrebi uskoce kada treba. Nikako ih ne zeim previse opterecivati, ali neka mi oni sve to znaju ako ustreba.

[tatek]

ani4, svaka ti čast, sa četvero djece zaista treba dobro koordinirati poslove!
(jest da imaš puno ruku na raspolaganju, ali baš zato uvijek može nastati kaos)

[NanoiBeba]

OT: napokon da čujem da još netko osim nas nema suđericu nego suđe pere ručno

nemamo niti mi suđericu

[Zdenka2]

Eto, to bih ja htio da postignem i sa tih nekoliko osnovnih kućanskih poslova. neka naprave kada i kako žele, ali neka oni misle na to, a ne mi. I to očito zahtijeva pomak u razmišljanju ne samo njih, nego i nas roditelja.

Mislim da imaš pravo, tatek. Počela sam razmišljati u posljednje vrijeme u kojem je odnosu njihovo nepreuzimanje odgovornosti s mojim neotpuštanjem kontrole. Pokušat ću i ja okolnim putem.

[tatek]

Mislim da imaš pravo, tatek. Počela sam razmišljati u posljednje vrijeme u kojem je odnosu njihovo nepreuzimanje odgovornosti s mojim neotpuštanjem kontrole. Pokušat ću i ja okolnim putem.

Pokušaj, vjerujem da ćeš uspjeti.
Ta metoda ("zapitajmo sebe na koji način mi podržavamo to neželjno ponašanje") uvijek upali ... ali obično nije lako suočiti se sa činjeniom da smo (i) mi sami odgovorni za takvo ponašanje.

[Peterlin]

Da, da... svi mi s djecom te dobi zaključili smo da je bitno prepoznati trenutak za popuštanje uzde...

Pita moj stariji neki dan da li baš mora čitati lektiru. Kažem ja - nemam pojma, to je TVOJA lektira...

Isto je bilo i sa zadaćom preko praznika, ja digla ruke (bili su zadnja 2 dana škole bolesni) i moj sin je tek zadnji dan nazvao prijatelja da ga pita za zadaću... Rezultat - cijeli dan je popunjavao rupe u radnoj bilježnici iz matematike, a to je trebao razvući na 2 tjedna. Nema veze...to je i dalje NJEGOVA zadaća. Ne brinem previše oko toga, sad baš dolazi trenutak kad i sami počinju biti svjesni veze uzrok-posljedica, ne treba tu puno...

Više me strah za mlađega, koji ima puno ležerniji odnos prema obvezama, ali godina dana puno znači. S druge strane, taj je snalažljiv i nije mi jednom došao u petak s bilježnicama u kojima je pisalo "NE pisati zadaću prije sata!" i slično... Mamino dijete , bolje da se ne hvalim... Taj će uhvatiti krivinu kad god bude trebalo, a starijem bratu to uglavnom ne pada na pamet, valjda zato jer sve rješava na vrijeme.... Jest da je minimalistički (svojevremeno je znao brojiti SLOVA u odgovorima na pitanja, samo da bude što manje).

I tako... veselje! Mi smo sad u fazi da treniramo redovito vježbanje instrumenta, a škola je već više-manje savladana ili ide nekako. Kućni poslovi tu se uguraju usput. Kad pustim da ide svojim tokom (kao prošli vikend) stolovi im se pretvore u krš i lom, ali imamo dogovor da nered ne izlazi s tog mjesta, pa je lakše. Negdje moraju imati prostora i za to.