Karakter je nešto što će dijete samo spontano razviti kroz njegovu interakciju s okolinom, ali roditelji imaju tu privilegiju i odgovornost da isti oblikuju. Zato mi je čudnovato čuti od majki zahtjevne djece koja često imaju nekontrolirane ispade, sljedeću rečenicu: "To je valjda samo njegov/njezin karakter. Bude ga prošlo. To je samo faza." Kao da oni nemaju utjecaja na isti.
Nazivaju ih malim i bespomoćnim stvorenjima kad je očito da su to mali, ali ozbiljni manipulatori. Znaju kaj rade i koriste svaku priliku da svojom mamom (ili tatom, ali uglavnom mamama kad su one jadne te koje su tu, uvijek na raspolaganju) "upravljaju", tj. usmjeruju njeno kretanje opet i iznova u istom smjeru - prema sebi! "Mama, nosi! Mama, ne moj tam! Mama, kaj to radiš?!" Mama se češlja prvi put u tri dana.) "Mama, pusti! Mama, ljubi! Mama, ne grli! Mama, dođi sim! Mama, ne idi tam! Donesi!" viče mala beštija.
(Mislim, nisu baš ovak verbalni, al moram nekako prevesti onaj njihov trkljavež i cmizdrenje.XD) Možda, ako se kojim slučajem dogodi da mama ne udovolji dječjoj zapovijedi, onda, kolaps! Prvo, manipulativno cmizdrenje koje gotovo uvijek prerasta u emocionalni ispad. Oni su ti koji rade korekciju maminog ponašanja, mjesto da ona bude ta koja je njihova ogledna točka i pravilo. Uskoro, imamo istreniranu mamu-slugu koja ima neobično zahtjevno dijete.
Često, dok su još mjesečanci, to je samo forma naučenog ponašanja (djeteta), međutim, jednom kada malo porastu i dogodi im se par klikera u glavici, počesto prokljuve da tak mogu dosta toga iskamičiti u svoju korist i počinju namjerno i svjesno iskušavati granice svojih roditelja. (Tipa, ak je prije kao dijete od 4, 5 mjeseci plakao/la jer se nije htjela odvajati od mame (pa ju je mama cijelo vrijeme nunala i grlila i ljubila) ili je bacio/la pjatić s hranom na pod jer joj se nije sviđala fuj-bljak zelena kašica (a mama joj je objasnila kak se to ne smije raditi i rekla ne, više puta jer je to dijete u to stanju pojmiti - nije), pojaviti će se situacija u kojoj će dvogodišnjak (ma i prije) namjerno ljutiti mamu. (Zna da je nešto zabranjeno, a radi isključivo jer mu je strašno zanimljivo ljutiti mamu i tatu, a ne jer mu je upravo to zanimljivo. (Tipa, neće upaliti tv i gledati crtić jer ga crtić zanima, iako zna da ne smije, već će se, šta ja znam, igrati sa osiguračem ili sklopkom od produžnog jer ga zanima mamina reakcija, a mami je sve na šesnaestu jer je to f****g struja i bu sve eksplodiral pa i to dijete.)
Nakon nekog vremena počinje i fizičko kažnjavanje mame. (Možda i tate, al tate znaju biti strašni, onak veliki i dlakaviXD) Npr. mama ne da, ma bilo što, tipa da ide negdje dok se banana ne pojede. Mali/mala stane i gleda te onak poprijeko, a kad ono pljas. Ručicom po mami. Šok i nevejerica.
Uglavnom, posljedica je to vrlo teške bebe. (Ili overly attached mame; sve imamo tu sklopku, al je treba znati i isključiti One puno plaču i malo spavaju. Zašto? Ne znam. Razumijem svaku mamu kojoj takav petomjesečanac nije dobar petomjesečanac. Beba koja puno i neprestano plače opasna je sama za sebe, a mama nema puno načina da je smiri, osim da je tetoši. Samo, u jednom trenutku treba poduzeti disciplinske mjere, a "posesivnu malu mamu" u sebi ugušiti i dijete početi odgajati, što počinje polaganim odvajanjem od mame i maminim nestalnim prisustvom. Stoga savjetujem majkama poradi njihovog vlastitog zdravlja i emocionalne stabilnosti djeteta dobro promisle hoće li prakticirati tzv. "povezujuće roditeljstvo".