Ništa ne bih radila potajno - ne shvaćam roditeljski nadzor kao špijuniranje. Potajno praćenje, čitanje dnevnika i slično smatram grubim zadiranjem u djetetovu intimu koje mora narušiti odnos roditelja i djeteta, odnosno djetetovo povjerenje u roditelja. (Što se tiče bloga, nije to isto što i dnevnik; blog se piše da bi se čitao, pa ga može čitati i roditelj
).
Kako mladi čovjek odrasta, potrebno mu je da osjeti da ima prostora i slobode za svoj osobni razvoj. Drugim riječima, ne treba u sve dirati; ne može se i ne smije sve kontrolirati, jer se tako guši dijete. Previše kontrole može biti i gore od premalo kontrole.
S druge strane, mislim da ne postoji suprotnost između povjerenja i nadzora - ako ima nadzora nema povjerenja i obratno. Povjerenje bez imalo nadzora, bolje rečeno uvida u djetetov život, društvo, stanje u školi... nije povjerenje nego ne obavljanje roditeljskog posla, tj. zanemarivanje djeteta. Moja je dužnost da znam bitne stvari o svom djetetu, da brinem o tome, pa i onda kad to uključuje nužnost da ga svojim nadzorom i granicama štitim od posljedica moguće njegove nepromišljenosti i neiskustva, od prejakog i lošeg utjecaja grupe i sl. Sve do onog trenutka kad će dijete biti sposobno samo sebi postavljati granice.