presretna sam mama malog dječaka od 13 mj., veselo, zdravo i napredno dijete ali jako temperamentno i u pokretu cijeli dan ali suprug i ja (pogotovo ja) smo na rubu.
spavanje je u pitanju, negdje griješim i ne mogu više. unazad mjesec dana išao je na spavanje oko 9, nikad nije spavao dulje od 2 sata u komadu ali ja sam bila zadovoljna da zaspi relativno lako makar se i budio često kada bi ga ja preselila nama u krevet i cicao bi po želji i spavao i tako svi do 9 ujutro. suprug ga je vrlo često uspavljivao navečer da meni olakša da se ja stignem istuširat, pospremit po doma i sl. nikad nismo puštali da plače da se uspava jer smo protiv te metode al više ne znam što da radimo, sada tatu gađa s dudom kada ga on vodi na spavanje, gura ga od sebe i jedino hoće da ja idem s njim. i to bi bilo u redu da on želi zaspati, legne i diže se po 100 puta bez pretjerivanja i provjerava gdje sam, ako ga uspijem uspavati tada spava maks.45 min i opet ispočetka. tata nam je tužan jer ga njegovo dijete ne želi u blizini navečer, moju sestru gura a ona ga je isto uspavljivala. ja sam smršavila 10 kg od kilaže prije trudnoće, posušila sam se sva.
po noći ako se dignem i odem samo na wc on se probudi i odma urla, ne plače normalno. ne znam više što dalje, ništa ga ne muči, zdrav je, sit i inače vesela beba al navečer je za neizdržat. odužila sam ali osjećam se kao loša majka koja ne zna djetetu pomoći da nauči spavati i bojim se da nema povjerenja da je mama tu blizu i da može spavati. inače se stvarno ne odvajamm od njega, ne ostavljam drugima osim sestri i mužu i još ne radim, sva sam posvećena svojoj bebi ali više ovako ne ide...
ima li tko sličnu situaciju?