Moja princeza je krenula u vrtić, po prvi put, ima 2,8 godina. Ispočetka je sve bilo OK, ja bi ušla s njom u sobu u vtrić, malo bi se poigrala s njom, dok se nije zainteresirala za nešto, a onda bi se izvukla više manje neopaženo. Sve skupa je to trajalo oko 10-tak minuta.
Nakon toga se situacija promijenila. Sad teta preferira da je ostavim pred vratima i da ne ulazim u sobu. Meni se to ne sviđa. Dijete urla da neće u vrtić, a teta ju samo primi i odnese unutra. Kaže do je to normalan dio prilagodbe. Kako je sve to ujutro uvijek u brzini i popraćeno plačem, nikad ne stignem ništa reći teti u vrtiću. Poslije spavanja, oko 2 sata po nju dolazi teta čuvalica i odvede je doma.
Danas je teta iz vrtića komentirala teti čuvalici da je bolje da je ne dovodi mama jer je mama previše emocionalna.
Imam osjećaj da mi je dijete pod ogromnim stresom. Prije spavanja priča jedno 45 minuta samo o tome kako ne želi ići u vtić, kako će nju čuvati teta čuvalica koja ju je čuvala do tada, kako bi ona bila s mamom...
Zadnjih par dana se budi u 5 ujutro i govori da ne želi ići u vrtić.
Ne želim pisati o tome kako se ja osjećam u cijeloj situaciji (MM misli da sam skroz luda), ali stvarno i mi dobro došao koji savjet.