Prijavljujemo na natječaj MIZ-a projekt: "Mama, tata, liječnik i ja - zajedno do zdravlja" koji bi imao za cilj promiviranje prava i potreba djece u sustavu zdravstvene zaštite. Projektom se želi educirati roditelje o pravima i specifičnim potrebama djeteta za vrijeme bolničkog i vanbolničkog liječenja, o tome kako pripremiti dijete za pojedine medicinske zahvate ili hospitalizaciju, koje su moguće psihološke reakcije djeteta. Osvješćivanjem ovih problema u javnosti, preko medija i pritiska roditelja, želimo potaknuti zdravstvene djelatnike da sustav zdravstvene zaštite prilagode psihofizičkim posebnostima djece.
Za projektnu dokumentaciju jako bi nam dobro došle vaše priče, pozitivna i negativna iskustva koja ste imali u liječenju svoje djece.
Molimo vas da nam ta iskustav napišete do sutra na večer
Ja imam pozitivno iskustvo sa Gabrekom sa Srebrnjaka gdje su mi dozvolili da budem prisutna dok su mu radili bronhoskopiju u općoj anesteziji, te na svim ostalim pretragama gdje roditelje obično ostavljaju u čekaonici. Nadalje, nijedno moje pitanje im nije bilo glupo i pokazali su izuzetno puno strpljenja prilikom odgovaranja i objašnjavanja.
Ja sam bila dva puta sa djecom u Zaraznoj bolnici u apartmanu i to kad je Dino imao 15 mjeseci 4 dana, imao je urinoinfekt i kad je Oliver imao 17 mjeseci -imao je tešku želučanu virozu. Za oba puta moram pohvaliti osoblje, i doktori i med.sestre su bili jako susretljivi, davali su sve informacije koje sam tražila, razgovarali sa mnom o svemu vezano za stanje djeteta i obavještavali me što će i kada raditi. Djeca su mi oba puta primala infuziju i prošlo je bez problema, nisu ih vezali (kao drugu djecu na odjelu koja su bez roditelja da ne bi iščupala iglu iz ruke). U Zaraznoj imaju bilježnicu u kojoj roditelji kad odlaze napišu svoje mišljenje o liječenju i osoblju.
Isto tako imam iskustvo iz Klaićeve gdje mi je Oliver bio sa mjesec i 20 dana 7 dana zbog bronhiolitisa. Tu imam prigovor na stav jedne liječnice kojoj su valjda svi roditelji daveži. Dakle, Oliver je došao na Badnjak, mi smo to jutro bili kod Marna (otorinca) i on je savjetovao antibiotik jer je ždrijelo jako crveno, a i Dino je bio bolestan pa i preventivno. Naša pedijatrica nije radila, otišli smo kod zamjene i ona je rekla da je on stvarno za antibiotik , inhalirala ga je i dala mu Sumamed.
On je popio Sumamed u 15 sati ali mu se pogoršalo i navečer je ostao u bolnici. Prijem je bio super, sve sestre i liječnici tada OK. Drugi dan ujutro ja pitam doktoricu (drugu) da li će on i dalje piti Sumamed s obzirom da je počeo piti pa da se ne prekida, tj. što ona misli... a ona meni neljubazno da će se sve vidjeti, dali su krv na analizu da otkud meni uopće da je potreban antibiotik, ja kažem da mi je dala pedijatrica, ali i dr. Marn je savjetovao antibiotik jer mu je ždrijelo jako crveno, a ona meni: pa ne pije se za svako crveno ždrijelo antibiotik... i uostalom kakva panika pa on je dobio ionako lijek u 21 sat, ja kažem da nije nego u 15 sati (a pije se svaka 24 sata). Na kraju je krvna slika bila bakterijska i morao je piti lijek i onda kad me o o tome obavijestila bila je jako ljubazna i bez onog arogantnog nastupa. Bila sam baš žalosna jer to je moje dijete i imam pravo znati što se događa, imam pravo na ljudski pristup. Ja znam da je to njima svakodnevica, ali meni nije i normalno da sam zabrinuta.
Sve ostalo je bilo super, nije bilo apartmana da ostanem a kako sam dojila Olija mogla sam dolaziti kad god sam htjela i biti koliko sam htjela, tako da sam ja dolazila u 6 ujutro, a zadnje hranjenje je bilo u 22 sata, za noć sam se izdajala pa su mu davali i obavijestili me koliko je popio. Znala sam otići samo na ručak par sati doma pogledati Dinu, onda je išao muž k njemu.
Sve što su mu radili pratila sam, bila sam tamo kad je trebao dobiti inhalaciju i nosila ga tako da to što bolje ispadne jer ona dječica koja su bila sama njima su znali staviti maskicu na nos i zakvačiti je gumicom, dijete se onda trza i pola inhalacije ode mimo nosića (sestara je premalo da bi svako dijete držale). Kad su mu aspirirali nos isto smo ja ili muž bili tamo i držali ga, podsjećali smo ih za lijek... Sestre su bile super i svi doktori isto osim ove prve dr. i na kraju mi je sestra jednu noć rekla da se ona ne boji za moju djecu jer vidi kakva sam ja mama a da samo znam kavih su se oni roditelja nagledali. Ja sam svaku večer čekala da on zaspe jer mi je bilo teško otići a da on ostane budan, srce mi se kidalo, i sad plačem kad se sjetim toga. Nikome ne želim da prođe tako nešto.
Evo jedno pozitivno iskustvo:
Kada je Brunci imao sest i po mjeseci bio je hospitaliziran u splitskoj bolnici zbog upale mokracovoda. Cim je lijecnik na prijemu cuo da ga dojim, odmah je rekao: Vi cete ostati s njim u bolnici. I nismo to nista ekstra platili. U bolnici je bilo i losih i dobrih stvari, ali samim tim sto sam bila cijelo vrijeme uz srecicu, proslo je OK.
Ja sam već negdje na sličnom topicu napisala naše iskustvo kad je Maja sa pet tjedana bila na operaciji. Tada je bila isključivo dojena beba, a ja nisam mogla biti uz nju.
Zbog sumnje na prolongiranu novorođenačku žuticu, preporuka liječnika pedijatra u ambulanti na pedijatriji KB Osijek je bila da dijete zadrže u bolnici. S obzirom da je to bila beba od mjesec dana starosti postojala je mogućnost boravka mene kao majke zajedno s njim u bolnici ali samo uz uvijet da beba doji i da je naše prebivalište udaljeno minimalno 20 km od bolnice. Na našu veliku sreću ispunjavali smo te uvjete, tako da sam ja dobila boravak u internatu smještenom neposredno pokraj prostora na pedijatriji gdje su smještena djeca. Četiri puna dana je trajala naša agonija. Od samog početka pa sve do sat vremena prije nego sam otpuštena iz bolnice nisam dobila niti jednu informaciju o tome koje intervencije se rade na mom djetetu, koje specijalističke pretrage se obavljaju, koja terapija mu se daje, a nitko mi nije rekao ni koji su rezultati pretraga krvi. Ja sam svakodnevno molila da mi se daju informacije o svemu tome,ali sam dobivala odgovor od sestara i pojedinačnih liječnika da liječnica koja nas je primila nema vremena ili nije nazočna u bolnici da mi da informacije.
Budući da je moja beba bila smještena s još tri bebe u istoj sobi, a samo smo ja i još jedna majka imale mogućnost boraviti uz svoju djecu u bolnici, ostale dvije bebe su najveći dio vremena provele plačući jer su hranjene u točno određeno vrijeme(svaka 4 sata), često su bile pokakane više sati pa ih je valjda i to iritiralo( jedna je čak dobila teški oblik pelenskog osipa bez obzira na sva naša nastojanja da ukažemo sestrama da je beba ukakana)). Plač ostale djece vidno je utjecao na moje i psihičko stanje moje bebe. Beba mi nije mogla normalno se uspavati, niti je mogla uopće spavati, pa sam ja bila prisiljena cijeli dan sjediti na stolici uz svoje dijete ne bi li ga umirila. Iako sam tražila da me se zove na svaki bebin plač tokom noći jer ja sam dojila na zahtjev a ne programirano, često me se moralo probuditi samo iz razloga da smirim svoju bebu koja je bila probuđena od strane ostalih, a ne iz razloga što je gladna. Sve to me jako iscrpljivalo i mi smo četvrti dan nakon što je konačno liječnica koja nas je i primila u bolnicu našla vrememena da porazgovara s nama, samoinicijativno odlučili na vlastitu odgovornost otići iz bolnice. Od liječnice smo tek tada saznali da smo u stvari nepotrebno proživjeli sve ovo jer je moja beba imala laktacijsku žuticu zbog koje nije potrebno nikakvo lječenje niti terapija. Za sve to vrijeme, moja beba je primila 3 boce infuzije, svako dan je dobio čepić ferobarbitona (to mi se izlanula sestra misleći valjda da sam ja neobrazovana pa da neću dalje ispitivati i da ne znam što je to), bilo mi je zabranjivano sudjelovati na vizitama i na pregledu moje bebe, pa čak nisam smjela stajati ni vani u hodniku ispred vrata, već sam morala otići u internat. Beba je bila vagana prije i poslije svakog podoja jer su uporno tvrdili da beba plače iz razloga što je gladna i nudili mi adaptirano mlijeko, a ja evo još uvijek dojim i dijete mi je sasvim zdravo i normalno razvijeno. Na odlasku na moj "Doviđenja", samo sam od jedne seste dobila odgovor "Bez pozdrava, i doći ćete vi nama opet"!
NATJEČAJ ZA PROJEKT: PRAVA DJECE KAO PACIJENATA
Odgovori s citatom
za sve ove priče...
