Bubilo točno to, ono kad osjećaš da si sam protiv svih i da bi najradije nekom (točno određenom) glavu odgrizao, i sad ti sjedi i miriši svijeće.
Nisu mi djeca toliki izvor stresa. Ok, cičanje ne mogu smislit. Ali njih je lako ucijenit, prestrašit i koristit sile represije koje ne vole od prekidanja crtića do galame, itd, čime se ne ponosim i nisam željela takvu praksu, ali ne radi mi mozak uvijek onako kako hoću. Problem su mi drugi ljudi. Konkretno eto sam nadomak da presječem još jedan toksični odnos i mrzim konfrontacije s ljudima jer mi se zapliće jezik i govor koji sam unaprijed imala pripremljen u glavi mi zašteka dok pokušavam obraditi nove informacije kojim druga strana uzvraća.
Mislim da nisam toliko na rubu koliko imam potisnutog gnjeva. Budem ugovorila neki online razgovor, ali sam skeptična, sita sam blebetanja. Ali ok, osjećam se dobro jer se ove ostale stvari iz života pomiču u željenom smjeru. Dok je tako mogu nekak racionalizirat sve iako mi je tijelo još uvijek u stanju "u boj, u boj".
Lili, ma ja obožavam Maksimir i navikla sam dugo hodat po šumi kad mi je u životu teško. Tog sam imala pregrš i sate hodanja po pustari kad sam bila mlađa. Nije mi problem sutra krenut u Maksimir, samo je jednako udobno bit u toplom krevetu do devet i bez preše rastezat kavu, doručak i ostalo. Ali svakako si u pravu. Gledat ću da produžimo šetanje na otvorenom.