Duhovnost i roditeljstvo (ljubav)

[Anita-AZ]

Drage moje (i"i" naravno...)...
posljednjih dana, tjedana i mjeseci mi se čini da u nečemu griješim, da sam se lagano izgubila. Ne, u svojim ciljevima, oni su jasni. Ne, u jasnoći uma, nauma, želja, žudnji... fali mi jedan osjećajni temelj kojeg sam nekad imala, zato i znam da ga sad nema.
To su bile godine kad mi je meditacija bila od bitnijih stvari u životu i bila sam daleko, daleko, neusporedivo zadovoljnija nego sad. Imala sam onaj slatki, mali, ali neodoljiv smješak na svom licu gotovo uvijek. Nešto iznutra me "škakljalo"... znala sam da sam ok i da je sve u mojem životu ok, imala sam svoj temelj i bezuvjetnu ljubav prema samoj sebi.

Nikad mi nije išlo prihvaćanje Boga, pa čak niti te riječi, u paketu sa onim kako mi je prikazan putem crkve. To mi je neprihvatljivo. Neprihvatljive su mi mnoge, ako ne i sve religije. To nije moj put. Ali jednostavno ne mogu, a da ne zamjetim (a posljednjih dana su mi ušle 2 osobe u život koje su "duhovne".. jedna je kršćanka, a druga je sljedbenica Sai Babe...) da su osobe koje vjeruju u Boga (samo ga nazivaju različitim imenima) neodoljivo sretne! Po osmijehu ih možeš izdvojiti od ostalih i to na 10 km udaljenosti!

Razgovarala sam s MM o tome. I slažemo se oboje. Puno su toga obje prihvatile što nama nalikuje na čisto ispiranje mozga. Puno toga nalikuje zaluđenosti.... no, niti jedna od njih nije glupa, niti neinteligentna osoba, dapače! Unatoč toj znanstveno nedokazivoj ljubavi prema Bogu.... one su obje nevjerojatno sretne. I ne fali im ništa. I ne treba im ništa. Možda postižu daleko manje nego što je meni osobno dovoljno (jer ne osjećaju potrebu za time), ali jedna od njih je mama i to prekrasna (spontana AP) mama! Vjerojatno daleko bolja mama od mene, koja ne razmišlja o vlastitim ambicijama. Njena ljubav su obitelj i Bog i ona je sretna!

Promatram stvari oko sebe... sve što imam je ono što sam oduvijek željela.... ima tu još puno toga što želim postići, no glavnina je ovdje, ma i više od toga... zašto ja onda nemam osmijeh na licu poput žena koje imaju nešto u pozadini ili dubini?

Što vi mislite o ovoj temi?

_________

Aha i još nešto.... U trudnoći sam srela jednog čovjeka koji me zaustavio da mi kaže kako su njemu trudnice najdivnija stvorenja na svijetu i kako on ima 5-ero djece i kako se Bog brine za sve njih i kako se uvijek nađe dovoljno za svako dijete... Uglavnom, u par rečenica skužiš da je i on neki vjernik. A poanta je da je i on imao taj isti neodoljiv smješak na licu! Neusiljen i neodglumljen!

Ti ljudi su istinski sretni!

Ako ću ja ići putem zadovoljavanja svega što mislim da moram da bih bila sretna, mislim da bi to značilo da imam pravo biti sretna negdje u 76.godini života... A oni kao da idu prečicom... sretni su sad, a postići će sve usput... a nije ni bitno ako neće... život je tu, oni su sretni. Zar ne bi to tako i trebalo ići?

[Dragana_1]

Treba uloziti prilican napor, narocito psihicki, da bi se covek odrekao navike da bude uvek nezadovoljan i mrzovoljan. Da poveruje da je Bog ( ili kako ga ko vec zove ) uvek tu sa nama, da nas je stvorio i dao nam smisao, da ne zivimo po pukoj slucajnosti vec da smo svako ponaosob nezamenljivi deo univerzuma i Velikog Plana Tvorca! Kada se to shvati i razume nema se razloga biti nesrecan ni zbog cega! Ali onda nema izgovora niti opravdanja za svoje ponasanje, kriv si za to i to i moli Boga da ti oprosti. Covek se mora radikalno promeniti da bi tako poceo razmisljati a dok to ne ucini on NE moze biti istinski srecan. Pitanje koje sebi svako treba da postavi je: Da li ja uopste zelim da budem srecan(na)? A kako niko nije odgovorio na ovaj post ( koji je zaista razumljivo i lepo napisan) vidimo da mi nismo zainteresovani za duhovni preporod. A bez toga cemo biti ceo zivot nesrecni, uvek cemo nesto traziti, osecacemo da nam stalno nesto nedostaje (uspeh, novac, karijera, dokazivanje) a u stvari od rodjenja do smrti svi trazimo Boga u sebi. Postici ravnotezu izmedju sebe i Boga (prirode) osecati se dobro u svojoj kozi, radovati se, trcati po kisi, trcati bosa po rosi, kao mala deca, koje jos nije pregazio tocak (moderne) civilizacije i zelja za novcem i bogacenjem. Volela bih kada bismo procitali jos necija razmisljanja na ovu temu koja mi se cini bitnija od svih ostalih na ovom i na bilo kojem drugom forumu. Jer svi smo u Vecitoj Potrazi za tim necim sto ce nas uciniti srecnim? Zar ne? A ne znamo sta je to. E pa to je Bog. Hteli mi to da priznamo ili ne. I prvo pitanje koje dete postavi je: Kako sam ja stvoren, odakle trava, odakle kisa, ko je stvorio nebo, ko je...??? Od kad se rodimo tragamo za Bogom (duhovnim ispunjenjem, svrsishodnoscu)

[anchie76]

Ovo je dupla tema pa cu je zakljucati