Inače čitam mnoge teme na ovom forumu i puno mi pomažu savjeti oko sličnih problema. Ovo je prvi put da imam potrebu napisati svoje probleme s dojenjem, izjadati se i objaviti svoj prvi post.
Dojenje prvih dana je bilo prekrasno. Prvih 10 dana, nezaboravno iskustvo, imala sam dovoljno problema, nije bilo zastoja, malena je odlično prihvatila dojku.
Međutim, sve nakon toga je drugačija priča i čudi me što još uvijek "izdržavam". Malena mi ima 2 mjeseca i tjedan dana i još imamo probleme s dojenjem.
Problem: PLAČ NA DOJCI i ODBIJANJE DOJENJA. Ponekad je toliko intenzivan da malena zna ne jesti po 5 sati. Svaki dan mi je borba, sama sam, suprug mi dođe s posla tek oko 6, ne stigne ni vidjeti ponekad probleme u kojima se nalazim, svi odmahuju rukom i vele: KOLIKE, na svaki spomen da idem kod doktora s njom, suprug veli da izmišljam i da ne pravim pacijenta od nje.
Istina je lijepo napreduje, ali mislim da je sve to unatoč mojoj upornosti i snažnoj volji. Prvi mjesec je dobila 1kg, a drugi 700g.
Nema soora, nema upalu uha, jednom kad je tako jako štrajkala, bili smo u Klaićevoj, izvadili joj krv i urin, sve bilo uredu. Objašnjenje: naravno KOLIKE.
Često bljucka, štuca, ponekad pravi zvukove kao da joj se digne sadržaj želudca, ona to proguta nazad uz kiseli izraz lica. Nekad plače čim ju se stavi u položaj za dojenje (kao da to povezuje s boli), nekad plače nakon prvih par gutljaja, a nekad plače nakon podoja. Zadnjih 5 dana je promukla. Ja kažem REFLUKS, a doktori kažu: ma to su KOLIKE.
Uz sve to sama sam po cijele dane s njom, moram razmišljati o svojoj ishrani, raditi ručak, piti dovoljno tekućine... da ne bi ostala bez mlijeka. Ako preskoči obrok, trebala bi se izdajati da održim laktaciju... kako to sve stići ako držim malenu na ramenu jer joj ponekad jedino taj uspravan položaj paše. Ne znam za ono dojenje da se udobno smjestim i da približim dijete dojci kad mi skoro svako dojenje izgleda tako da ju lovim u ko zna kakvim pozama, ma kakav baby handling... ponekad dojim hidajući držeći nju u što uspravnijem položaju. Kako izaći van u šetnju, nahraniti je tako vani? Kako izaći na kraj s takvim dojnjem i jadnim djeteom kojeg očito nešto muči, a mama ne može pomoći.
Ne znam da li se mogu pomiriti s činjenicom da su KOLIKE (jedan nedodirljiv pojam) moj svakodnevni neprijatelj s kojim ponekad gubim bitku.
Izjdala se jesam, a da li ćete mi vi znati pomoći? Nadam se da ćete me barem malo utješiti.