Stavih blesav naziv teme,al nisam znala kako da to drugačije nazovem. Naime, moja curica ima 9 mj. i obje uživamo u dojenju.To mi je jedno od najljepših iskustava u životu.
Ono što mene "muči" je da ja uopće ne mogu pojmit da L. prestanem dojit. Hvata me tako neopisiva tuga na pomisao da više ne dojimo da to ne znam objasnit.
Jesam li ja normalna? jel se još netko tako osjećao? pretpostavljam da ću na ovom topicu naći istomišljenike koji će me utješiti.
S druge strane, znam da počinjem raditi kad napuni godinu dana i da ćemo se trebat prilagodit novom ritmu (čitaj: nema dojenja od 7-17h). Kad početi smanjivat broj dnevnih podoja i prilagodbu na novi raspored?
ona je dijete koje vrlo brzo prihvaća promjene (sad doji 4-5 puta po danu,al znam da joj smanjim da bi opet bila zadovoljna,takva je).
ja se borim sama sa sobom jer nekako ne želim skraćivat te naše prekrasne, zajedničke trenutke,a opet ne bih htjela da joj bude šokovito kad počnem radit. Inače po danu zaspi bez cike, dobije je kad se probudi.
imam osjećaj da kad prestanemo dojit da ću suze liti ili to jednostavno dođe s vremenom, pa želja za dojenjem popusti kad prevlada umor?