Dakle, u zadnje vrijeme čujem sve češće da je razlog ponašanja mog malca - dojenje.
E pa sad, koje je vaše mišljenje, pošto njega najviše uvažavam
Moj malac, 25 mjeseci, cicoljubac ovisnik prijavljen na istoimenoj temi, se doslovno povampiri kad sam s njim i postaje drugo dijete.
Svima drugima je divan, veseo, razigran, poslušan - u vrtiću, kad je s tatom ili ponekad s bakom.
No međutim, ja čim dođem u vrtić počinje drama, drama traje dok ne dođemo doma, jedva se skinemo on vrišti, urla, plače, sav se zacrveni. Onda cica, onda neće ništa jesti (recimo, da mene nema bio bi normalan i jeo bi kako treba).
Stalno se drži meni za nogu, hoće ciku i ništa me ne sluša. Stalno je cendrav i plačljiv i stalno bi cicao.
Pokušali smo se odviknuti, proživjeli tri dana agonije i onda sam pukla, nisam ga mogla više mučiti. Znam da nije dobro naglo prekidati ali kod njega ili sve ili ništa, ne može njemu ništa skrenuti pažnju ili zaokupiti ga kad naumi cicati.
Postaje toliko naporno, MM je lud zbog toga, čak mi je rekao da je bolje doma kad mene nema
Mali se uspavljuje na ciki, nekad to traje i sat vremena, pa me štipa, gura, lupa, nikako da se smiri. Onda ja zaprijetim da ću otići iz sobe pa se smiri. Grozne su mi te prijetnje ali šta drugo da napravim, stvarno me maltretira!
Stvarno se trudim i jednom i drugom posvetiti se dovoljno, ali nekad je mali toliko posesivan da se i kćer počela drugačije ponašati - ljubomorna je, i ona bi mamu..
Uglavnom, luda kuća! Ne znam šta da napravim?!