Srce je organ koji raste!
Krajnje je vrijeme da i ja napišem svoju priču s poroda ako ne želim da neke stvari ne izblijede i ne nestanu iz sjećanja. A to nikako ne bih željela.
Moja priča nije ni blizu onih koje ste navikli čitati, o predivnim prirodnim i skoro prirodnim porodima jer je priča o carskom rezu, ali za mene je posebna, pogotovo onaj dio nakon samog poroda. Ako ni zbog čega drugog, zbog toga je se isplati napisati.
Ova trudnoća je bila uredna jednako kao i prva ali sam ju puno teže psihički podnosila i jedva sam čekala kraj... a kraja niotkud.
U subotu, 1.3. navečer otišla sam u bolnicu zbog visokog tlaka i neosjećanja bebača tokom skoro cijelog dana.
Svena smo već neko vrijeme pripremali da će doći i taj dan kada ću morati otići i rastanak mu nije teško pao, dapače, tjerao me da odemo što prije da mu što prije rodim brata kojeg je toliko željno iščekivao. Za razliku od njega meni je rastanak pao prilično teško pogotovo zato jer sam znala da se možda neće raditi o samo nekoliko dana.
Kada smo stigli u bolnicu, pregledavaju me u predrađaoni, mjere tlak koji je sasvim u redu, i stavljaju na ctg koji je također uredan. Već sam se psihički spremala za odlazak kući ali je dežurni doktor U. odlučio pošto sam u terminu (39. tjedan) da ostajem tamo.
Specijalizantica mi je uzela anamnezu, a ja sam odbila potpisati da sam suglasna sa svim intervencijama. Nudila sam plan poroda za koji je rekla da njima ne znači ništa (ali ga je ipak priložila u karton) i dala da na njihov obrazac napišem što točno odbijam.
Noć sam provela u predrađaoni, većim dijelom prikopčana na ctg i slušajući jaukanja i stenjanja žena pored sebe koje su bile u trudovima.
Na jutarnjoj viziti probala sam nagovoriti dr. B. da me pusti doma, međutim tlak mi je opet malo skočio i ona nije htjela ni čuti. Pitala me kako sam se dogovorila sa svojim ginekologom (onim koji mi je vodio trudnoću) da ću roditi (?). Odgovaram da se nismo ništa dogovarali ali da se nadam prirodnom porodu.
Do ručka sam ostala u predrađaoni a onda su me prebacili na Ginekologiju 1 s obzirom da na patologiji trudnoće nije bilo mjesta.
Drugo jutro dolazi onaj isti dr. U. Koji me hospitalizirao i pita što ja radim u bolnici kada je sve u redu (tlak cijelo vrijeme osim onog jutra u predrađaoni uredan, crtg također, kao i uzv). Odgovaram mu da sam tu jer me on hospitalizirao i da što se mene tiče mogu odmah doma.
Kaže da ćemo vidjeti kada me prebace na patologiju i odlazi.
Drugi dan su me premjestili ali ni tamo me nitko ne želi otpustiti.
I tada sam se pomirila sa činjenicom da iz bolnice neću izaći 2u1 već sa „bezimenim“ na rukama.
Dani mi prolaze prilično jednolično i dosadno. Svaki treći dan uzv, svakih par pregled, svakodnevno 1-2 ctg-a i 3 mjerenja tlaka koji je u većini slučajeva školski.
Sven i MM mi svakodnevno dolaze u posjete i to je bilo sve što mi je kratilo bolničke dane. Sven je nestrpljiv i svaki puta pita: Još nisi rodila? Pa kad ćeš već jednom?“
Prošao mi je i termin (6.3.), i moj rođendan na koji su se neki kladili (9.3.), i Svenov rođendan (11.3.) na koji sam se ja nadala roditi. Dan prije rođendana Sven mi je rekao da ako mu sutra rodim brata da će mi kupiti Coca-colu (poznata sam ovisnica).
12.3. odlazim na još jedan pregled i dr. Z. zaključuje kako se ništa ne događa, i dalje sam skroz zatvorena, cerviks nezreli, i da ako do ponedjeljka 17.3. ništa ne krene idem opet na sekciju. Željeći to izbjeći po cijele dane se prešetavam po bolnici, cupkam po stepenicama, ali ništa. Neće pa neće.
Dvije večeri prije poroda ležala sam u krevetu i razmišljala kako sam se ustvari već pomirila sa sudbinom. Došla sam „nabrijana“ na prirodni porod, a evo, dva tjedna u ovom bolničkom okruženju više mi ni carski nije neprihvatljiva opcija. Tada bih već pristala na (skoro) sve samo da više rodim i pobjegnem iz bolnice.
Cimerica s kojom sam se najviše zbližila (od njih 20-ak koliko sam ih promijenila) išla je roditi 3 dana prije mene i sjećam se kako sam joj govorila „blago tebi, ti ćeš već danas maziti svojeg Roka“. Sada, 2 mjeseca nakon toga mi je ta moja rečenica tako smiješna. Kao da me tada čekalo još 50 svjetlosnih godina do zagrljaja sa mojom štrucom. A u stvari sam se točno tako osjećala. Svaku ženu koja je „selila“ u rađaonu gledala sam s toliko čežnje i zavisti jer će ubrzo biti sa svojom bebom a ja ovdje moram još čubiti i topiti se nad tuđim bebama koje vidim na tri sekunde dok ih voze u kolicima na vizitu.
U nedjelju, dan prije dogovorenog carskog MM se sjetio da želi bebaču dati ime prije nego se rodi i svečano objavljuje da se baca u ozbiljnu potragu (a bilo mu je i vrijeme nakon 9 mjeseci). Taj dan me nazvao valjda pedeset puta, svaki puta sa nekim novim prijedlogom, a na većinu njih sam okretala očima. Jednako kao i on 9 mjeseci na moje prijedloge.
Pedeseti put kad je nazvao predložio je ime Gordan na koje sam pristala i tako je naš „bezimeni“ dobio ime.
Popodne za vrijeme posjeta svi smo bili prilično euforični znajući da je to zadnji put da se vidimo u troje i da će slijedeća posjeta biti u četvero. Sven je presretan i ljubi mi trbuh cijelo vrijeme pričajući Gordanu kako će se sutra upoznati i kako je on njegov stariji brat koji će ga čuvati i učiti glupostima da zezaju mamu i tatu.
Opraštamo se a ja jedva susprežem suze znajući da je to ovaj put stvarno TO. Sven mi više nikada neće biti jedina najveća ljubav, od sutra će doći još jedno maleno čudo koje će zauzeti jednaki dio srca kao i on. Pa je li to stvarno moguće??? Pa srce će mi se raspući!
Ostatak dana prolazi u nekoj magli i navečer odlazim na brijanje i upute za slijedeće jutro.
Mislila sam da tu noć neću oka sklopiti međutim spavala sam možda najbolje do tada.
Ujutro u 5.30 sestra me budi za klistir i ctg. Nakon toga slijedi tuširanje dezinfekcijskim sredstvom i odlazak u rađaonu.
Na hodniku rađaone svakom doktoru i primalji ponavljam kako želimo pohraniti matične stanice i saznajem da mi treba još jedan formular koji do tada nismo ispunili. MM trči u ambulantu po formular, predaje ga primalji na ulazu. Ja na brzinu ispunjavam sa infuzijom u ruci pa preko primalje šaljem MM-u da ispuni svoj dio, pa on opet vraća meni. Mislim da su nas primalje slale u rodno mjesto koliko smo ih našetali.
Nakon vizite konačno me obavještavaju da je vrijeme i da krećemo.
U sali već na stolu pod spinalnom još jednom napominjem dr.-u za matične stanice i tada se posramim na njegov odgovor „lako za njih, neka prvo sa bebicom bude sve u redu“. Naravno, pa kakva sam ja to majka kada o tome uopće ne razmišljam. A tada mi se dogodi klik i od tog trenutka samo o tome razmišljam „samo da bude sve ok, samo da bude sve ok, samo da bude sve ok...“.
Operacija je počela. Nakon par minuta čujem plač i odmah zatim mi pokazuju mog sinčića. Odvoze ga na vaganje i mjerenje a mene preplave emocije i ne prestajem plakati od sreće. Nakon mjerenja donose mi ga još jednom da ga vidim i izljubim i odnose na odjel.
Pred kraj šivanja med. brat pita dr. Z gdje me voze, na ginekologiju 1 ili na odjel babinjača. Gledam u dr. Z i govorim umilno „na babinjače“. Dr. Z odgovara „babinjače“ i na tome ću mu vječno biti zahvalna.
Naime, na babinjačama ću još danas dobiti svoju bebu dok na Ginekologiji 1 pitanje da li ću i sutra.
Odvoze me u sobu i sva sretna obaviještavam sve po redu da sam rodila.
Na moje iznenađenje i još veću sreću nakon niti pola sata donose mi mog maleckog, skidaju ga i stavljaju na mene radi kontakta koža na kožu. Ljudi moji, koji je to osjećaj!!!
Iako mi je drugo dijete taj osjećaj nisam imala prilike doživjeti sa Svenom. Ma ne samo taj osjećaj, nego uopće priliku da ga prva tri dana držim na rukama. Ovo je za mene uspjeh velik kao deset nebodera poslaganih jedan na drugi... ma i veći.
Gordan se odmah bacio na „posao“ i kao pravi radoholičar slijedeća dva dana nije se odvajao od cike. Zahvaljujući tome već je drugi dan ubirao plodove svog minulog rada, mlijeko mu je curilo u potocima!
Posebno na što sam ponosna je to što ga nisam dala od sebe ni sekunde (osim kada su ih odnosili na vizitu i kupanje) usprkos nagovaranju sestara da ga dam barem prvu noć da se odmorim. Ma koji odmor! Pa njegova blizina mi je i odmor i hrana... i za dušu i za tijelo, kako moje tako i njegovo. Stiskali smo se u krevetu jedan uz drugog kao da smo na minus pedeset i da nam o tome ovise životi. Nevjerojatno je kako novorođenče može „migoljiti“ po krevetu da bi dotaklo i stislo se uz mamu.
Gledajući svog „Gordana“ nikako se saživiti s tim grubim imenom na tako slatkom i nježnom malom biću, i konzultirajući se s MM-om Gordan ipak postaje Leon. A kako je Sven poslije ispričao cijelom svijetu, ime je dobio jer papa ciku kao pravi mali lavić.
Koliko god da sam bila nestrpljiva čekajući porod toliko sam duplo bila sad, nakon poroda, željno iščekujući odlazak kući.
Nisam trebala dugo čekati, već četvrti dan dobili smo otpusno pismo.
Izlazeći sa odjela dočekala su me moja starija dva muška sa ogromnim buketom crvenih ruža i konačno smo mogli krenuti u naše toplo gnijezdo. Sven je napokon kao pravi stariji brat mogao malog bracu početi učiti prvim životnim lekcijama.
I namjerno ostavljam za kraj dio priče koji će mi zauvijek ostati urezan u sjećanje i valjda do kraja života tjerati suze u oči.
Prvi dan nakon poroda MM i Sven došli su mi u posjet u sobu. Sven nije skrivao oduševljenje bratom i cijelo vrijeme ga je mazio, ljubio i tepao mu. Na odlasku je došao do mene i u želji da nešto kaže zadrhti mu brada i od suza u očima ne uspije izusiti ni glasa. Pitam ga: Jel' ti to plačeš? A on mi drhtavim glasom odgovara: Da, ali od sreće.
I još jedna srcedrapajuća situacija.
Probudio se prvo jutro i skočio k'o oparen iz kreveta panično gledajući po krevetu u kojem ležimo Leon i ja.
- Gdje mi je brat?
I kad je skužio da leži pored mene, uz olakšanje u glasu: Tu je. Sada ćemo biti braća do kraja života.
I tu ću završiti svoju priču uz samo još jedan komentar.
Moje srce ima dva jednaka dijela. I nije se raspuklo, kuca još jače i sretnije.
 |
|||
Odgovori s citatom
Brunda prvotno napisa
:D
