-
Andrej - priča stara godinu dana
Ovu priču sam napisala par dana nakon poroda, ali je nikad nisam poslala na forum, ne znam ustvari zašto. Pa mislim si, sad je prigoda... 
Sve su bebe čudesne. Moja ništa manje ni više. Ali put koji smo D. i ja prešli da se sretnemo s njom, lice u lice, da je možemo pomaziti i zvati našom, ipak smatram posebnim. I kad započinjem priču s poroda, mislim si – pa ne mogu pisati od kraja, trebala bih započeti otpočetka, zar ne? A početak je negdje prije 2,5 godine kad smo D. i ja krenuli na potpomognutu oplodnju, nakon 4,5 godine braka, a od toga 2,5 godine silne želje za bebom, koja je ostajala neispunjena, a život postao niz iščekivanje-nada-razočarenje. Slijedile su pretrage, pregledi, hodanja po bolnici, laparoskopija, praćenja ciklusa, hormonske stimulacije... nakon toga inseminacije, 6 puta u godini dana, a život i dalje niz svakomjesečnih razočaranja, suza, odustajanja i ponovnih nadanja, nastojanja...
U 2. mj. ove godine bili smo na svom drugom IVF-u. Sve je krenulo naopako, kolabirala sam prije punkcije, osoblje je bilo prilično nervozno jer je bila nedjelja popodne, za dva dana zovem biologicu da vidim jel se moja stanica oplodila, a dočekaju me loše vijesti: "Nije se oplodila, ali pričekat ćemo još sutra, možda nešto ipak bude. Ne nadajte se previše." Trudila sam se da ne propadnem, držeći se za to "možda" čvrsto, čvrsto, ko utopljenik...
I moja se mrvica uhvatila za to famozno "možda" i izborila se za život! Nitko sretniji od mene i D.! Ali slijede novi strahovi, hoće li sve biti u redu, hoće li ostati s nama... Za Valentinovo saznali smo da je beta visoka, da je bebica odlučila ostati sa mnom. Opet sreća, ali i strahovi: hoće li malo srce početi kucati, hoće li izdržati najgorih prvih 12 tjedana... Nakon što je prošlo tih 12 tjedana, a moja mrvica pokazala da se ne misli još odvajati od mame, počela sam prihvaćati svoju trudnoću kao Božji dar koji mi neće biti oduzet. I uživala sam dalje u svakom trenutku, bez straha, osjećajući da sve mora biti u redu, da je došao red i na našu sreću!
Pred kraj trudnoće, postala sam nestrpljiva (kao i svaka trudnica, čini mi se). Osjećala sam da moja bebica mora doći ranije jer već umiremo od želje da se upoznamo licem u lice. Termin je bio 26.10.
17. 10. dogovorila sam se sa sestrom, šogorom i prijateljima da izađemo malo jer tko zna kad ćemo mi ponovo moći van. Već tada sam osjetila da me pritišće i probada skroz nisko, teško mi je hodati.
Dan poslije, ponedjeljak, osjećam neke lagane menstrualne bolove, ali toliko lagane da ih pripisujem lažnim trudovima, a nisu ni pravilni. I dalje me pritišće među nogama, tako da, prevencije radi, stavljam uložak da vidim ako nešto curi. I tako muž i ja odmaramo popodne, kad oko 18.30 h osjetim da curi... čudan osjećaj... idem vidjeti uložak. Kad sam ustala, još jedan mlazić osjetim... uložak prilično natopljen, voda skroz prozirna. Mislim si, to je to, otišao vodenjak, ali za svaki slučaj, javljam se na forum da provjerim. Ali nema vremena za čekanje odgovora, javljam se odmah svom liječniku, on kaže da polako krenemo put bolnice. U bolnici smo bili oko 20.30, sestra popunjava formular, ja na ctg-u, beba se uspavala, ne reagira baš, iako su otkucaji dobri. Malo sam se uplašila, ali me sestra umirivala. Trudova je bilo, iako ih ja još uvijek ne osjećam jako. Kad je došao dr P., pregledom ustanovljuje da sam samo prst otvorena i da odem u predrađaonu na pripremu pa ćemo ponoviti pregled. MM me čeka, već je nekih 21.30. Nakon klizme (bljak) i brijanja (čemu, pa obavila sam to kod kuće...) i silnih odlazaka u wc i tuširanja, ponovo pregled. Ništa. Doktor me šalje na odjel, ponovo će me pregledati za 2 sata, ako ne budem nešto osjetila ranije. D. je otišao kući i bio cijelo veče "na gotovs". Ja sam se pokušala odmarati, ali sam stalno pratila trudove. Bili su na 5-6 min., ali još uvijek prilično slabi. Mislila sam – jel moguće da boli samo toliko??? Poslije sam shvatila koliko sam bila u krivu... J
Javljam se sestri malo ranije jer su trudovi postali učestaliji, a ja sve nestrpljivija. Stavlja me na ctg, trudova ima, otkucaji su dobri. A na pregledu – tek 2 prsta otvorena. Polako se topi moj san o porodu u vodi... Presporo se otvaram, trudovi nisu baš efikasni, a vrijeme od gubitka plodne vode prolazi...
Ponovo idem na odjel i liječnik donosi konačnu odluku – u 2.00 h u rađaonu. Šaljem poruku D. da se nacrta. Od uzbuđenja se prevrćem na onom krevetu. Sa sobom sam ponijela torbu za rađaonu, ali u njoj nema toaletnog papira. Molim jednu od žena (jedinu koja je još budna) da mi ga da. Vrijeme nekako prolazi...Sestra dolazi po mene. Objašnjavam joj da želim ponijeti i torbu, ali ona kaže da su to gluposti, da se ne smije ništa od toga nositi u rađaonu (a ja samo pratila popise i pamtila što nam govore na tečaju...???). Prihvaćam, što mogu, i tako mi je važnije ono što se treba dogoditi.
U rađaoni je već moj liječnik, on zna da želim roditi u kadi, ali mi govori da ćemo vidjeti nakon pregleda. Ne sjećam se koliko sam bila otvorena, mislim ne puno više, tako da je bilo jasno da od kade ništa. Bunim se da ne želim roditi ni na ležećki, želim barem sjediti. Ali krevet kojem se diže naslon je zauzet. Čujem krikove iz susjednog boksa. Tražim da mi donesu jastuke za leđa ako već moram ležati, tako su nam objasnili na tečaju, ali sestra me pogleda malo podsmješljivo i tek kad sam to ponovila nekoliko puta, donosi jedan (ko nijedan). Stavljaju me na drip, ne objašnjavaju ništa. Molim da mi zovu D. (rekli su mi da je došao). Kaže doktor – za 15 min. Osjećam se jadno, mrzim sebe što se ne borim jače... Drip je počeo djelovati jako brzo, ubrzo sam shvatila što znači bol. Disala sam uporno onako kako su nas učili. Pomagalo je. D. je došao i držao me za ruku, vlažio mi usta. Kad malo otvorim oči (spavam između trudova), vidim pomalo zabrinuto doktorovo lice pred ctg aparatom. Pitam što ne valja, kaže – ma, sve je super. Stalno su mi suha usta, bolovi sve jači, počinjem se tresti, ne mogu prestati. Trzaju mi se noge. Grebem D. i dišem sve brže. Mislim si – ma još je to izdrživo. Okreću me s boka na bok, ne daju mi da se skupim, izravnavaju mi tijelo, a tako još više boli. Beba neće u porodni kanal. Okreću me na leđa, govore da savijem noge u koljenima i podignem prema sebi. Ajoooj! :shock: što je to? Nemam pojma što mi to rade, kasnije sam saznala da je okretao bebu. To je bilo neizdrživo, vikala sam da ne mogu. Ponovo me vraćaju na bok. Odjednom počnem osjećati strašne bolove, tjera me na tiskanje, ali mi ne daju. Boli... boli... boli... gubim snagu, ali koncentriram se na disanje. D. me potiče, podsjeća, bodri, tješi... što bih da ga nema... Želim samo da završi...
Vičem – tiskat ću, ne mogu više... I eto tog trenutka – dižu mi noge na nogare, kažu, kad osjetiš trud – uzmi zrak i tiskaj. Zaboravila sam napomenuti za epiziotomiju, ma ništa mi više nije važno, postala sam kukavica i želim samo da moja beba već jednom stigne, da sve bude gotovo...
Jednom tiskam krivo (samo ispušem zrak), ponavljamo radnju. Još tri dobra tiskanja i čuje se plač... ja ridam od sreće i olakšanja... daju mi moju bebicu na prsa i ne mogu je vidjeti od suza. I moj bebač plače, ali zaljubljujemo se na prvi pogled. D. je ponosno prerezao pupčanu vrpcu. Grli me, a ja ne mogu prestati plakati. I on plače. I ja se sjetim – pa foto aparat, imamo foto aparat, slikaj... Bebicu odnose na pregled.
Porod posteljice nisam ni osjetila, dolazi doktor da me sašije, pitam koliko imam šavova , on kaže – nešto sitno. Osjetim malo ubode, ali to je ništa, mislim ponosno, prema bolovima koje sam osjetila malo prije.
Ostavljaju me da ležim (hvala Bogu, pokrili su me dekom, meni je bilo strašno hladno), ja otspavala pola sata i onda dohvatila mobitel. Jedva sam čekala da javljam sretnu vijest. Osjećala sam ponos, radost i ushićenje, ganuće, nevjericu, i nestrpljenje da ponovo vidim svoje malo čedo, da se bolje upoznamo.... sve drugo postalo je nebitno! 
I evo, prođe već godina dana... a kao da je jučer bilo... (nije samo fraza)... i opet osjećam i ponos i radost i ushićenje i ganuće i nevjericu...samo više nisam nestrpljiva, uživam u svakom danu u kojem ga ponovo i ponovo upoznajem i ponovo i ponovo se zaljubljujem...
-
-
I meni je priča poznata ali svejedno cmoljim.
Pusa Andreju 
.
P.S. Fešta je bila sjajna.
-
Prekrasna je priča, uživaj sa svojim malim čudom!
-
odra
-
Šmrc...
Pusa slavljeniku!
-
-
I ja cmoljim, kao na ono Valentinovo kad si se skrivala u čekaonici, a TM je uzimao nalaz bete!
-
-
-
draga odra, lijepa, lijepa priča....
sretna sam radi tebe...
-
-
predivna priča...
-
Odrice
-
odra
Andrej, sretan ti rodjendan!
-
odra !
-
-
Odra, Andrej
-
Odra
-
-
Sva sam se raspekmezila, iako znam tvoju priču .
I zaista imaš razloga biti ponosna...
-
-
-
Pravila pisanja postova
- Ne možete otvoriti novu temu
- Ne možete ostaviti odgovor
- Ne možete stavljati privitke
- Ne možete uređivati svoje postove
-
Pravila foruma
Odgovori s citatom
