Kako smo rodili Erin
Srijeda, 8.10. (40+2) – tzv. bloody show
Izmedju srijede i nedjelje (kad sam rodila), imala sam redovitu kontrolu kod moje ginekologice i kontrolu plodne vode u Puli. Novosti nije bilo, osim da i dalje gubim krvavu cervikalnu sluz.
Subota, 11.10. (40+5) –ujutro se budim u 6:30h sa trudovima. Automatski ih prepoznajem, znam da je to to, ali i znam da cu se jos nacekati. Nemam zivaca lezati budna u krevetu, zao mi je buditi MM, pa odlazim u dnevni boravak. Jedina zelja mi je pokriti se dekicom, pojesti nesto slatko i na miru pogledati videokazete koje smo posudili vecer prije no ja ih tada nisam stigla pogledati jer sam krasirala na kaucu vec oko 20h. Medjutim, jos nisu ni reklame prosle, MM se vec budi i dolazi u dnevni boravak s pitanjem, «Sto je?». Objasnila sam mu da su poceli trudovi ali jako neredoviti, pa smo opet u situaciji «mozda hoce – mozda nece». Vidio je da biljezim trudove i razmak izmedju njih, ali i vidi da se osjecam dobro, pa nije panicario, nego pripremio dorucak. Pogledali smo jednu videokazetu; pregledala sam da li mi sto nedostaje u torbi za rodiliste i obavijestila mamu o tome sto se dogadja (njene savjete da odem u Pulu jer «nikad ne znas sto se moze desiti na putu» totalno ignoriram :wink: ).
Trudovi su jako nepravilni. Svaki puta kad bih pomislila da mi je skoro pa vrijeme krenuti, oni bi se razrijedili, i ja bih odustala. I tako cijeli dan. Uhvati me trud, ja zapisem kad je poceo i koliko traje, uredno ga «oddisem» - a u medjuvremenu se osjecam odlicno. Uspjela sam i malo odspavati nakon rucka.
U 18h mama me nagovara da krenem u rodiliste, no ja se i dalje ne dam, jer su trudovi na svakih 15 minuta. Stovise, MM & ja gledamo jos jednu videokazetu. No, u 20h, kad je film zavrsio, shvacam da mi je krajnje vrijeme da se spremim i krenem. Spremam sve papire u torbicu, skidam iz hodnika ogledalo i nosim ga u kupaonu. MM me gleda u cudu, ali objasnjavam mu da se moram obrijati (u kupaoni nemam veliko ogledalo, pa sam svaki puta kad sam se u trudnoci brijala skidala ogledalo sa zida u hodniku i nosila ga u kupaonu :wink:). Na srecu, nemam puno posla. U tusu me hvataju 4 truda u 15 minuta – definitivno je vrijeme da krenem – ali meni se ne da…………
U 21h konacno krecemo, no prvo smo otisli u videoteku vratiti kazete. Trudovi su mi na 7 min., i u u autu bas i nisu ugodna stvar. Sve ih osjecam u ledjima, i kad su dosli na 7 minuta, postali su jako neugodni – osjecaj pecenja u krizima koji se siri prema naprijed i u noge; osjecala sam svaku rupu na cesti – a dio ceste se popravlja, pa MM mora voziti 10 km/h kako ja ne bih osjecala bas svaki kamen za vrijeme trudova. To mora da je smijesno izgledalo – auto koji vozi normalnih 80 km/h sest minuta, i onda sedmu minutu usporava na 10 km/h!! Na putu se cijelo vrijeme smijemo, i uopce nam je nestvarna pomisao da je to stvarno to, i da kad se slijedeci puta budem vozila u autu, s nama ce biti nasa beba. Izmedju trudova se osjecam odlicno, mogla bih kopati krumpire. Toliko smo se blesirali da je MM fulao ulicu i umjesto prema rodilistu produzio prema Verudi (a on je rodjeni Pulezan, zivio je na 2 koraka od rodilista sve do 20. godine!).
22h - parkiramo ispred rodilista – a meni se ne da unutra….
Zvonimo na vrata, otvara nam sestra s prijemnog odjela. Na hodniku mrak, ziva pustos. Kazem ja njoj, «Mislim da bih trebala roditi», i cudi me da to ona uzima zdravo-za-gotovo, kao da se to vidi na meni (jos uvijek sam prilicno cool, dok me je upisivala uhvatila su me 4 truda ali jos uvijek mogu kroz njih govoriti – jedino mi je bilo tesko izracunati koliko imam godina! :wink: ). Odvela me na CTG (u prizemlju), ali samo da poslusa otkucaje srca. Ubrzani su, pa je pozurila postupak upisivanja, pocela objasnjavati MM gdje da ceka, a on brze-bolje vadi certifikat s tecaja s poroda i govori da se on nigdje ne mice i da ce biti prisutan na porodu. Sestra mu je objasnila da mene sada vodi na pregled i CTG (saznajem koji doktori su dezurni – s jednim sam nezadovoljna, a s drugim super zadovoljna, ali jos uvijek ne znam koji ce od njih dvojice biti prisutan na porodu) na Patologiju trudnoce, pa onda klistir i brijanje, i on nema tamo sto raditi dok ja ne odem u radjaonu… bla bla bla. Salje ga po moju torbu u auto, a mene vodi na Patologiju trudnoce. Proslo je 22:30h.
Na Patologiji trudnoce me cekaju druga sestra i doktor. Pregled je dosta neugodan, otvorena sam samo 2 cm, ali je efacija potpuna. Privezuju me za CTG – otkucaji srca su opet ubrzani, druga sestra «mudro» klima glavom i ponavlja po stoti put «tahikardija, tahikardija» - kao da ja ne znam sto to znaci. Zvucnik CTG-a je pojacan do daske, uvalili su mi da svaki puta pritisnem dugme kad se beba pomakne (na srecu se dosta mice), pokusavam izvuci podatak da li cu moci imati normalni porod, no sestra samo ponavlja «Tahikardija», a doktor iza paravana kuca na masini iz 50-ih godina moju povijest bolesti i dovikuje pitanja – a svi mu odgovori lijepo pisu u trudnickoj knjizici. Nije strasno neugodan, ali se ni ne raspada od ljubaznosti. Nakon 20-ak minuta baca oko na grafikon, govori da su trudovi slabi (bili su oko 50%), i sprema se da ode. Sestra s prijema mi sapce da ga pitam da li MM moze biti samnom, na sto on u letu (vec je bio na vratima) govori «Pa jos se niti ne poradjate!». Moje «Pa to nema veze, bio je na tecaju i mi to zelimo» jedva da je i cuo, samo je nesto odmahnuo rukom. Na srecu, sestra s prijema govori sestri s Patologije da mi je muz u prizemlju i da se ne mrda, i da ce ona reci babicama da ga zovu kad ja budem spremna. Ostavljaju me na CTG-u jos 15-tak minuta; trudovi jos nisu jaki, bojim se da MM nece biti sa mnom, i opcenito se osjecam jako osamljena…
Sestra s prijema opet dolazi, donosi mi famoznu spavacicu i torbe koje je poslao MM, govori da je on i dalje u prizemlju i da nikamo ne mrda, i vodi me u predradjaonu. Ustanovljavam da mi je MM poslao krivu vrecicu
23h – dolazi babica. Naravno, ja ni ne znam da je to babica, a ona se ne predstavlja (opcenito se nitko ne predstavlja!). Pomaze mi u torbi naci rucnik i papuce, stavlja me na stol, na moje veliko zadovoljstvo – NE brije me, nego mi samo daje klistir. Ubrzo sam na WC-u – moram priznati da imati trudove i biti na WC-u zbog klistira nije bas jednostavno. Trudovi definitivno postaju jaci, ali su jos na oko 5 minuta. Na srecu, ima tople vode pa je tusiranje bilo super stvar – vec je proslo 23:30h, a ja nikako da izadjem iz tusa, babica je vec dvaput dosla provjeriti da li sam dobro. Opet pitam za MM, a ona kaze da nema jos smisla da ga zove, cim me smjesti, zvati ce ga.
Kad sam shvatila da se vise stvarno ne mogu tusirati, obrisala sam se, opet obukla njihovu spavacicu, i otisla do babice, koja je ispisivala prijavu o rodjenju. Opet odgovaram na pitanja koliko imam godina, koje skole je zavrsio muz, itd. Druga babica je spremila moje stvari u ormar na hodniku.
23:45h – stavljaju me na stol i privezuju za CTG. Sve je u redu, pa odlaze. Cujem kako jedna babica govori drugoj da sad mogu zvati MM – koje olaksanje (stalno sam se bojala da ce ga jadnicka ostaviti da ceka u prizemlju , da nece moci biti samnom a to oboje toliko zelimo, i kako je on sad vec skoro 2h dolje sam i tko zna da li mu je sestra s prijema objasnila sto se dogadja sa mnom…)!
Ponoc, nedjelja 12.10. – u box ulazi MM. Kasnije mi je pricao da su mu samo dali odjecu, i da se jedva obukao jer nije znao sto i kako vezati, a u njihove papuce nije stao jer ima veliku nogu, pa su mu dali dvije kape za kosu! Izgledao je malo smuseno, cemu smo se smijali, no brzo se snasao, sjeo kraj CTG-a, odmah mi poceo tumaciti otkucaje bebinog srca i koliko su mi jaki trudovi. Dolazi babica i sprema jastuk za dijete. Gledamo taj jastuk, i odjednom nas realnost udari u glavu – tu ce staviti nasu bebu!
0:15h – dolazi doktor, baca oko na CTG, i govori, «Necemo jos, samo da s ovim bude sve u redu». I odlazi. S ovim? S cime? Tahikardijom? MM me smiruje, kaze da su otkucaji bebinog srca normalni dok god lezim na ledjima (to je bilo malo ubitacno, s obzirom da su mi trudovi bili u krizima pa sam se stalno migoljila) – u medjuvremenu su me okretali s boka na bok, ali onda sam morala pridrzavati sondu od CTG-a, pa su otkucaji srca ispadali nepravilni.
0:30h - babica me pita da li moram mokriti, i zapravo mi pogadja misli. MM me prati do WC-a, i mene u tih nekoliko minuta lovi jako puno trudova, ali mi je drago da se mogu prosetati i maknuti s ledja.
0:45h – u box do nas dolazi zena (kasnije mi je bila cimerica) i radja u roku od 20 minuta! Ona vice, dr. se doktor probudio, usao u njen boks i rekao joj vrlo neljubazno da ce «uplasiti drugu zenu (op.a. – mene)», i odlazi; mene njeno vikanje ne plasi, samo sam ljubomorna sto ja jos ne moram tiskati!), odjednom – muk, pa bebin plac. Babica je visoko dignula bebu, tako da smo ju i mi vidjeli – a ja u plac! Pita MM da zasto placem, a ja sva raznjezena kako se toj zeni rodila beba!! Doktor se vraca u njen boks, siva ju i govori «Sad jos onu drugu, pa da idemo».
1:00h – dolaze babica i doktor, pregledavaju me i ustanovljavaju da sam otvorena 5 cm. Babica me pohvaljuje da se brzo otvaram za prvorotku, dok doktor govori da «to sigurno nece biti do jutra», i malo je ljubazniji (pretpostavljam zbog prisustva MM-a). Ja ga pitam, «Dobro, nista do ujutro – ali koliko sati ujutro mislite? Pet ujutro? Deset ujutro?». Dr. namiguje MM-u: «Nece to brzo dok se ona jos moze smijati. Odguslat cete vi svoje!». U tom trenutku sam se razbjesnila – pa ispada da je njemu zao MM-a sto ce on morati «odguslati» pokraj mene, a mene tresu trudovi i zimica (na pocetku mi je bilo vruce, a onda sam se pocela nekontrolirano tresti od hladnoce i babica mi je donijela deku). MM mi masira kriza – izmedju trudova to mi jako godi!
1:30h – trudovi non-stop, jaki. Lezim na boku, gledam u MM-a (fiksirala sam se na njegove oci) i skolski disem dok mi on nesto govori. Vise pauze nema, ne mogu mu odgovoriti. Pomalo me je vec hvatao nagon za tiskanjem, i to je bio trenutak kad sam ga pokusala ugristi za ruku – uspio ju je odmaci i poceo se smijati, ali ja sam pokusala jos jednom… Opet je odmakao ruku – i bolje; sigurna sam da bi taj ugriz bio za sivanje!
1:40h - babica me dolazi pogledati, kaze da ce mi sada doci pritisak na debelo crijevo, ja odgovaram da me vec hvata. Skida me sa CTG-a, mice deku, govori mi gdje da stavim noge, zove drugu babicu (stariju, iskusniju – zena je non-stop sutila, ali mi je super pomogla; ova mladja je bila odlicna za moralnu podrsku i stalno mi je nesto govorila), i doktora. Na moju veliku radost, dolazi drugi doktor – PUNO ljubazniji. Nije fizicki ucinio puno, no stoji na vratima, zijeva i bodri me kao da je na nogometnoj utakmici. Trudovi tiskanja mi nisu bas jaki, i u tom trenutku me uhvatila malodusnost; sjecam se da sam rekla da ja to ne radim kako treba, da nisam sigurna da znam pravilno tiskati… jesu li sigurni da sam stvarno dosta otvorena? Dr. se smije, «pa ne bi vas lagali u 2 ujutro!». MM-a sam poslala da mi stoji iza ledja i da mi pridrzava ramena dok tiskam, no on je to nekako previse njezno ucinio, sve dok nisam dreknula da me gura jace, a ovo troje prasnulo u smijeh. Mladja babica komentira u sali kako bi bio red da ispustim neki jauk (cijelo vrijeme sutim (osim kad sam dreknula na MM :wink: ) i stiscem zube).
Ova babica stoji sa strane i pridrzava mi nogu (i dalje se tresem od hladnoce), u jednom trenutku me htjela pritisnuti na trbuh i malo se naslonila, no rekla sam joj da mi to odmaze, i odmah je prestala; starija babica stoji naprijed, suti, kad odjednom govori da se vec vidi glavica. Ja saljem MM-a da ide vidjeti – nije da im nisam vjerovala, no nekako i nisam mogla vjerovati da smo vec tu. Dr. govori da jos samo jednom tisnem, i glava ce biti vani, pa svi cekamo da dodje slijedeci trud. Ja guram, ali glava ne izlazi van. Mladja babica komentira da mi trudovi nisu dosta jaki i pita da li da me stavi na drip, no dr. govori da ne treba, i bodri me, «Ajde jos jednom, da se rodi u 2 ujutro». Pogledam na sat – par minuta do 2. Guram opet – i odjednom, izmedju mojih nogu, velika glava s kosicom! Starija babica govori da vise ne tiskam – izlaze ramena, pa ostatak tijela. Beba je vani!
Fizicki osjecam veliko olaksanje (posteljica izlazi odmah nakon toga bez dodatnih trudova), pitam da li je beba u redu – a oni govore, «je, u redu je, curica je!». Tek tada mi je palo na pamet, «pa da, mi ni ne znamo!» MM kaze da je on vidio dok ju je babica vadila da je curica, ali od suza nije mogao nista reci; ja nisam ni suzu pustila, i kasnije smo se smijali kako sam se rasplakala na dijete od cimerice, a na moje nista! Ostatak mi je sav zbrkan – ni MM ni ja nismo ni skuzili da je babica vec prerezala pupkovinu i stavila kvacicu, odmah mi ju stavljaju na trbuh (MM me tu poceo ljubiti po kosi, no to sam jedva registrirala, znam samo da sam ju povukla na sebe i samo gladila tu kosicu i ledja, i da ona nije nista plakala). Pitam da li ju mogu podojiti, a babica kaze da ju moraju prvo izvagati, i uzima mi ju. Erin na vagi izgleda ogromno! Babica govori, 3.63 kg, 51 cm, Apgar 10 – nakon 5 minuta, opet 10.
Doktor me pregledava, gleda da li se maternica kontrahira, pa odlazi napisati podatke od mene i Erin; ubrzo nakon toga se vraca i pozdravlja. Meni vracaju Erin, babica mi pokazuje kako da ju podojim, i nakon par neuspjeha – Erin vuce li vuce! MM se scucurio uz nas, no na srecu nitko ga ne tjera. Dolazi mladja babica, stavlja mi kompresu, mjeri tlak i opet me pokriva dekom, te odlazi.
MM i ja gledamo u Erin – jos uvijek nam nista nije jasno. Gledamo u moj trbuh koji vise ne izgleda tako trudnicki – Erin je jos prije nekoliko minuta bila unutra, no sad je tu, s nama! Jede i gleda nas velikim plavim ocima, i savrsena je! Ima iste oci kao ja, nos kao MM, usta kao moja mama, bradu kao ja – no ono sto smo prvo uocili su njeni prstici – tanki i dugacki, pljunuti moji prsti!
Tako smo proveli slijedeca 2h. Babica me je svako toliko dosla provjeriti, zamolili smo da li mozemo telefonirati kuci, pustila nas je, pa je MM izvadio mobitel i dao da ja nazovem mamu i javim joj. Moja mama naravno drhce, ali znam da je sretna sto je cula tu vijest od mene (njen strah je bio da cu imati teski porod(ona ga je imala), pa sam ju time sto sam ju osobno nazvala uvjerila da sam OK).
U 4:00h dolaze babice s kolicima, premjestaju me sa stola na kolica (BTW – taj stol je stvarno napravljen za visoke rodilje, ja sam jedva s njega sisla!), stavljaju bebu izmedju mojih nogu i predaju me sestrama s odjela za babinjace i dojencad. MM pita da li moze cekati da ja zaspem, no govore mu da cu ja odmah zaspati (ma kakvi, adrenalin je radio 100/h! Ta dva sata su prosla u telefoniranju i pisanju poruka :wink: ) a bebu da ce odnijeti u djecju sobu do jutra, da ode kuci i odmori se. Vidim da je tuzan… Nas dvije odvoze u lift, a on i dalje prica s babicama. Kasnije mi je ispricao da se izgubio pa zavrsio u podrumu i jedva nasao portu
I to je to. Najljepsa stvar koja mi se u zivotu dogodila, istovremeno fizicki najteza koju sam morala pretrpjeti. Da li bih sve to ponovila? Da – ali dajte mi vremena :wink: :wink: :wink:
 |
|||
Odgovori s citatom
:wink:
Stvarno predivna priča, a Erin je prelijepa 
Fidji prvotno napisa
