Opet doma-ovaj put planirano
Pred skoro 3 godine sam postala na ovom forumu priču o mom zadesnom porodu kod kuće i o želji da barem još jednom rodim. Ta me želja nije nikako napuštala i nije izbljedjela s vremenom - upravo suprotno, kako je vrijeme prolazilo, bivala je sve jačom i teže podnošlljivom. I eto, desi se i ta tako željena trudnoća. Ovaj put u sasvim novim okolnostima, jer sam se u međuvremenu preselila u inozemstvo gdje su mi bile dostupne sve moguće varijante prenatalne skrbi. Odlučila sam se kontrolirati kod primalje, uz tri obvezna UZVa kod ginekologa (12., 22. i 33. tjedan). Prilikom svakom pregleda kontrolirala sam tlak, urin i tjelesnu težinu, mjerila trbuh kako je rastao, slušala bebino srce. Četiri puta tijekom trudnoće vadila sam krv radi provjere glukoze, hormona štitnjače i željeza. Inače se provjerava i TORCH, ali tu sam se već prilikom prvog vađenja pokazala pozitivnom na sva antitijela, pa nije bilo potreba za daljnjim kontrolama. Vaginalni pregled nisam imala niti jedan, doktore to uopće nije zanimalo (a primalju još manje).
Radila sam do zadnjeg dana, odnosno do dana poroda. Bilo mi je pred kraj jako teško i naporno, ali nisam se dala smesti - čuvala sam si čim više porodiljnog za razdoblje nakon poroda (ovdje se naime dobije mršavih 3 mjeseca (4 ukoliko majka doji) i to se onda ostavlja ženi da si rasporedi kako želi, recimo mjesec dana prije + dva mjeseca nakon poroda etc.)
Za porod nisam imala nekih posebnih planova. Organizirala sam sittericu koja će pokupiti klince kad porod krene (jer nisam željela da budu prisutni) i odabrala sam bolnicu za slučaj nehitnog transfera. U hitnoj se situaciji naravno ide u najbližu - primalja zove kola hitne pomoći i pojašnjava komplikaciju, tako da se ekipa u rodlištu spremi za intervenciju. Nema nikakve hitne koja bi dežurala pred mojim vratima dok rađam jer za to nema potrebe. A što se ostalog tiče, kako reče moja primalja "Vrlo je jednostavno. Nisu potrebne nikakve posebne pripreme. Vi jednostavno rađate, a ja ću biti tamo uz vas:" Dala mi je popis stvari koje sam trebala pripremiti (jednostavan i kratak, svodio se otprilike na zaštitu za krevet i uloške).
I tako je život tekao u svom uobičajenom ritmu, dok se datum termina neumoljivo približavao. Imala sam nešto češće preglede kod primalje, ali nije bilo nikakvih pritisaka. Nisam trebala ići ni u kakve trudničke ambulante u bolnicu, a kad sam primalju pitala hoće li mi u nekom trenutku biti potrebna amnioskopija, pogledala me u čudu i rekla da je to zahvat iz prapovijesti za koji je ona čula samo iz udžbenika i da to više nitko ne radi. Na pitanje koliko ću često morati ići u bolnicu ako prenesem, odgovor je bio: jednom u 41. tjednu i jednom u 42. tjednu, ako je sve ok. Ali neću prenjeti, uvjeravala me. Ni nisam.
U noći s 14. na 15.4. sam se probudila jer je beba bjesomučno pritiskala glavicom prema dole i ležući sam čekala da probije membranu i molila sam je da se smiri. Na kraju se i jest smirila, pa sam se fino spremila i otišla na posao, odradila 8 sati, vratila se doma, odvela prvorođenu na tenis, bila s drugorođenim na igralištu, po povratku im pripremila večeru i na kraju ih spakirala na spavanje. Bio je to sasvim običan dan.
Tu noć u dva me opet probudio bjesomučan pritisak, ali ovaj put popraćen laganjem curenjem vodenjaka. Otišla sam probuditi muža, pa smo zajedno sjeli u dnevnu sobu i čekali što će biti. Nije se dešavalo baš ništa osim povremenih izljeva plodne vode, pa mu rekoh da idemo leći, možda još malo odspavati. Prvi je porod isto tako počeo, pa sam prve trudove dobila tek 5 sati nakon gubitka vode - nema smisla da sad tu sjedimo i gubimo energiju. I tako otišli mi spavati. Oko 3 sata sam osjetila nekakav trud, ali nije baš bio vrijedan spomena. U 5 su me probudili nešto konkretniji bolovi, na 10 minuta, pa smo nazvali sittericu i poslali sms primalji.Babica mi je odgovorila oko 8 da mi kaže da je a) primila poruku, b) da me upita za updejt situacije i c) da me izvjesti da mi je večer prije stigao pozitivan nalaz na BHS.
Inače, taj bris na BHS se ne radi rutinski i prepušteno je odluci rodilje hoće li ga ili neće raditi. Ukoliko je pozitivan, odlazak u bolnicu na porod je opcionalan, ukoliko nema dodatnih faktora rizika (moj slučaj). Ako ih ima, onda porod kod kuće otpada i ide se u rodilište na antibiotike pod obavezno. Primalja mi je rekla da je faktor rizika također trajanje poroda, odnosno da me ne smije pustiti me doma s BHSom i bez vodenjaka dulje od 18 sati. Temeljem svih tih informacija, odlučila sam ostati doma koliko god dugo to bude moguće (nadala sam se - do kraja, a zatim bebu prekontrolirati nakon rođenja. Imala sam, dakle, vremena do navečer - 18 sati je isticalo u 20h i bila sam odlučna učiniti sve da prirodnim putem ubrzam porod.
Prva ideja - odlazim s mužem u šetnju do obližnje pošte. U biti, hodali smo cca 3 km i trudovi su se malo pojačali i pogustili na 5 minuta. Ali, kao što je i muž primjetio, iako zastajkujem u trudu, normalno pričam, ne boli me baš jako, samo osjećam snažan pritisak na cerviks. Bebu već dosta dugo nisam osjetila, pa zovem primalju da dođe i posluša srce. Ona dolazi kroz desetak minuta, slušamo srce i ona mi govori da je sve u najboljem redu. Kaže da misli da bi bilo najbolje da malo legnem i govori mi da vidi da polako plovim u neke druge sfere, da nisam "ona uobičajena ja", pogled mi je nekako zamućen i drukčiji.Kaže mi da nemam trudove za roditi, da oni dolaze od hormona a ne od kretanja i da neću ništa postići daljnjim trčanjem uokolo, nego da se pokušam smiriti pa da vidimo kakvog će to imati efekta. Dobro, velim ja njoj - idem leći, baš mi to sad nekako paše, ali ako trudovi prestanu, nastavljam s akcijom. Ona se smije i uvjerava me da neće prestati. Odlazi doma i veli mi da je zovem kad budem spremna. Muž pita kak ćemo mi to znati, a ona se opet smije i kaže Vjerujte, znat ćete.
I stvarno smo znali. Nakon što sam legla i odspavala pola sata, trudovi su se odjednom pretvorili u onu famoznu rijeku koja teče i koju ne možeš više zaustaviti. Kojoj se moraš prepustiti i nadati se najboljem. Bili su na točno 5 minuta i svaki trud je bio sve intenzivniji, sve jači, sve bolniji. Zovem muža, on dolazi i s vrata kaže,OK zovem primalju. Svijest mi je totalno zamućena i samo mi se kovitlaju nekakve misli i fragmenti rečenica. Zatim se pitam Bože, koliko će ovo trajati? Ja ne mogu ovako dugo. Nakon pola sata stiže primalja, tiho ulazi u sobu i šalje muža van. Kaže mi da mi ide dobro (ja vičem - koja laž!) i rasprema torbu. Ja nešto kao tiskam, ona me pita jel to radi moje tijelo ili ja svjesno. Kažem da ja to radim jer mi je tako lakše. Ona mi blago govori da nek pustim tijelo da radi svoje i nek ne forsiram. Sluša srce i kaže da je sve ok, da beba polako dolazi i da ja to sigurno osjećam. Pusti ju neka dođe, veli. A ja si mislim Više NE MOGU ne mogu ne mogu. Očito sam ovaj zadnji dio rekla na glas jer me primalja razuvjerava i veli da mogu. Obavještava me da je i druga primalja već tu i da će sada pozvati nju i muža da uđu u sobu. Hvala nebesima, mislim si ja - to znači da beba STVARNO dolazi, jer po protokolu, druga primalja stiže na izgon.
E sad postaje stvarno teško jer me tjera na tiskanje, a trudovi su još uvijek hiperbolni. Od prvog sam trenutka inače na sve četiri, kao i na prethodnom PKK. Osjećam grč u nozi, ali primalja shvaća što se zbiva i odmah mi pomaže riješiti stvar. Masira mi leđa inače u svakom trudu i jako mi pomaže. Uspijevam se unerediti baš u svakom trudu - klasika. Vičem da sam stvarno odvratna, a primalje se hihoću i vele da nisam, da je to normalno i nek se ne brinem. Počinje me peći, jako peći i one me pitaju želim li hladan oblog. Ma dajte mi bilo šta, samo da me ne peče toliko, vičem. Obloga iz nekog razloga nema, a peče sve strašnije. Primalja me obavještava da je glavica tu i da se vidi crna kosica i da je zadržim tu gdje je. Polako kaže ona, samo polako, diši, diši, čekaj trud. Ja se derem ko neka zvijer - uopće ne znam otkud mi taj repertoar zvukova koje sam u stanju proizvesti. Primalja je zadovoljna, veli da sam porodila glavicu. A ja sam sretna, mislim si pa to je super, najteži dio sam obavila, sad će sve ovo drugo samo van. Ali nisam te sreće. Mala je skoro 4 kile, za guzu treba skoro isto toliko energije kao i za glavicu. Još dva truda, još samo dva truda i eto je, konačno je gotovo. Iscrpljena klonem, a primalja me pita želim li primiti bebu. Odgovaram da želim i pokušavam se okrenuti. To mi jedva nekako uspijeva (usput mi se noga opet koči u grču) i odjednom je beba kod mene. Sva je bijela od verniksa, jako je zgužvana i jako plače. Moja je misija da je smirim, pokušavam joj smjesta ponuditi prsa, ali to je uopće ne zanima. Držim je na sebi i tiho joj pričam, primalje na radijatoru griju ručnike i pokrivaju je. Tad se konačno smiruje i prihvaća bradavicu. I sviđa joj se - odmah se dala na posao.
A mi čekamo posteljicu. Ja osjećam trudove i tiskam, a primalje se smiju i komentiraju da kod mene sve ide super brzo. Upozoravaju me da ne forsiram previše jer se možda još nije odljuštila i da pustim tijelo samo da je izgura van. Nerviraju me opet ti trudovi - taman sam mislila da su gotovi i sad opet. I ta posteljica - zar to ne ispadne samo van na kraju, bez neke muke? Ovaj put i ne baš, ali ne čekamo dugo. Izlazi netaknuta. neoštećena.
Peru me toplom vodom, bacaju krvave podloge i pripremaju mi uloške. Vele da sam izgubila puno krvi i da moram biti jako oprezna, da ne ustajem sama i da odmah reagiram ako bi bilo još većih izljeva. Ostavljaju mene i muža same s bebom i odlaze u dnevnu sobu popuniti papire. Beba je još uvijek prištekana na cicu i nema se namjere od nje rastati. Nije baš najbolje primila bradavicu, pa me boli, ali mislim si Neka samo ona uživa, budemo se time bavile malo kasnije. Vraćaju se malo kasnije da me pitaju želim li da se beba vagne. Velim da želim (iako mi je malo žao skidati je s prsiju). 3.800 je cifra, dakle točno kako su je na zadnjem pregledu procijenile, bez uzv, samo opipom.Isto me tako pitaju želim li da joj stave pelenu i obuku je, ali ja velim da ne treba, nek ostanemo još neko vrijeme skin-to-skin.
I to je to. Ovaj put potpuno mirno, bez drame. Po prvi sam put iskusila kompletni fiziološki porod - prvi sam put u bolnici bila uskraćena za tranziciju i izgon (ne sjećam se ničega zbog Dolantina koji su mi dali), a pri drugom sam porodu propustila prvu, pripremnu fazu, probudila sam se na finale samo. Sad se sve nekako zaokružilo, sjelo na svoje mjesto.
Inače, drugi dan su mi s općine poslali matičara radi prijave djeteta. Čovjek je došao s papirima, ispričao se na smetnji, čestitao - bilo je to nadasve ugodno iskustvo. Pretraga krvi je pokazala da beba nema BHS, tako da je i to prošlo ok. Primalja mi je dolazila 5 dana nakon poroda svaki dan da provjeri stanje i mene i bebe - u principu je radila sve ono što kod nas obavlja patronaža, uz uzimanje krvi za probir na metaboličke bolesti. VItamin K se ne daje, prvo cjepivo ide tek s dva mjeseca starosti bebe ukoliko roditelji žele (cijepljenje nije obvezno). I tako, sve u svemu nešto potpuno drugačije od onog na što smo navikli u Hrvatskoj. A opet funkcionira.
Drago mi je da sam imala priliku to iskusiti, jer ova trudnoća i porod su za mene bili upravo onakvi kakve sam željela i trebala. Ali s druge strane, žalosti me spoznaja da sve to nisam mmogla imati kod kuće, u Hrvatskoj. Jer, potrebno je toliko malo, samo dobra volja i otvorenost za promjene i sve bi moglo biti drugačije. Ja se još uvijek nadam da ćemo do toga doći i da će moje cure imati ovakav izbor kakav sam miljama daleko od doma imala ja.. Pa makar se odlučile za bolnicu, neka - bitno je samo da to bude odluka, a ne jedina mogućnost.
I na kraju ostaje još jedno pitanje - jesam li sada gotova? Vjerojatno.. A možda ipak osvane još nekad neka priča
 |
|||
Odgovori s citatom
andiko prvotno napisa
