Kuglica Leda i Kraljica Svemira
2. svibnja (četvrtak ujutro) na posljednjoj kontroli u trudničkoj ambulanti vinogradske bolnice u 40. tjednu trudnoće, učinjena mi je „masaža“ plodovih ovoja kao način prirodnog poticanje poroda. Kasnije sam tek saznala da je riječ o metodi prokidanja ovoja što za posljedicu ima početak poroda u narednih 48 h i da nije rijč baš o masaži kako je meni vrla dr. objasnila. U suprotnom, tražila bi da se još sačeka – čemu inicirati porod u 40. tj. posve zdrave trudnoće?! Osjetih se namagarčenom...
Tijekom dana počela sam osjećati pokoje trudove, nepravilne. S noći od četvrtka na petak bivali su toliko jaki i u razmacima od 10 min da su me probudili i nisu mi dali spavati. Pred jutro su potpuno nestali.
U petak su počeli bivati sve učestaliji i otišao je sluzni čep, u nekoliko navrata. Čovjek ne bi mogao vjerovati koliko te sluzi zapravo ima.
Opskrbila sam se đumbirom, ananasom i nabavila ricinusovo ulje. Sama pomisao da će porod uskoro početi dizala je uzbuđenje. S nestrepljenjem sam isčekivala svaki trud analizirajući njegovu jačinu, trajanje i razmak.
Naveče sam drmnula jednu punu žlicu ricinusovog ulja. I tako mi krenusmo u šetnju kvartom. Vraćamo se kući, večeramo, stavljamo dijete na spavanje. Ležim na kauču, gledamo Teoriju velikog praska. Osjećam kako se trudovi približavaju jedan drugome i pojačavaju, postaju stvarniji. U 23h kažem mužu da počne štopati. S nekih 15 min razmaka i trajanja 30-tak sec počinju se približavati na 10 min, vrlo brzo i produljavati na 45 sec.
Ustajem sa kauča i počinjem šetati po stanu. Počinjem uzimati vodu, muž mi kuha đumbirov čaj jer mi je mučno. Ponovno odlazi sluzni čep, proljevaste sam stolice također imala 2-3 puta. Gasim sva svijetla u stanu, smeta me. Palim sviječice u boravku i kupaoni. Baš je romantično. Šetam. Usred truda zastanem, hvatam se za zid, vrata, štok, lavabo, što got mi dođe pod ruku. Dišem, stenjem. Al dobro se držim, čak pričamo, i valjamo neke fore kao antistres metodu. Muž strpljivo i pažljivo bilježi svaki početak i kraj truda. Sad su već na 5 min. Kada budu na 2-3 idem se tuširati pa krećemo u rodilište. Noć je bila mirna, tiha, topla. Čule su se samo noćne ptice. Oko 5 ujutro dolazimo do trudova na oko 2-3 min koji traju oko minute. Čudim se sama sebi kako to da me ne boli više. Trudovi jesu jaki ali sasvim podnošljivi, a kada prođu, ja sam sasvim u redu i mogla bi otić s nekim na kavu. Idem pod tuš. Fino me opušta i umiruje...ali, koja greška. Razmak između trudova raste na 7, na 1o min!!! Mislim si, vratit će se kad izađem i ohladim se... Treba krenuti u bolnicu...ajme...bolnica! Paraliza... trudovi isčezavaju, nestaju, kao da čitavu noć nije ništa bilo! Čitala sam o tome, ali svejedno, kako je to moguće?!!!
Kako me moje tijelo može sad tako iznevjeriti? Pa tko će ponovno izdurati cijelu noć trudova? Ljuta, razočarana, sva u strahu, odlazimo put bolnice. Do tamo nisam imala nijedan jedini trud. Pih.
Parkiramo drito pred ulazom, liftom dolazimo na 3. kat. Zvonim na portafon rodilišta. Tko je? Evo, imam trudove na 2-3 min. Imala sam, mislim si u sebi... Uđite, pratnja neka ostane vani, kaže mi neki ženski glas.
I tako ja ulazim, sjedam u hodniku i čekam. Dolazi primalja, dajem urin, čekam doktora. Vaginalnim pregledom ustanovljeno je da sam otvorena 2-3 prsta. Samo??!! I to nakon cijele noći trudova... uf.
Plodna voda, mliječna, ctg u redu, sve je u redu, samo treba čekati da se trudovi opet jave. Predlažu da ostanem na odjelu. Kažu da će porod uskoro krenuti čim je to trajalo cijelu noć i da je normalno da cijela stvar stane pri dolasku u rodilište. Btw, dr. odlučuje da mi zbog crohnove bolesti neće radit klistir i kaže to primalji. Kao da bi inače pristala, nema šanse. Nije mi se dalo prolaziti još jednom kroz torturu odlaska u rodilište pa sam prihvatila prijedlog. Tutnuli su mi pred nos neke papire da potpišem. Ok, dala sam suglasnost za hospitalizaciju i transfuziju, papir za epiziotomiju nisam potpisala. Moj plan poroda doktor je vidio i o tome smo popričali.
Dobivam spavaćicu i smještaju me u sobu sa još 2 trudnice. Sad je već bilo oko 7-8h ujutro. Odlučim malo prileć i sakupiti snage. Al eto trudova i ne daju mi odmarati. Ustajem i hodam po sobi. Ne osjećam se slobodno prodisavati trudove pred cimericama, koji su me krenuli najednom šibati pa izlazim van na hodnik i šetam gore dolje. Usred truda hvatam se za zid i stenjem i dišem. Osoblje i pacijentice me pogledavaju ali niko se ne obazire pa ni ja. Dolazi jedna primalja da me pozove na ponovni vaginalni pregled, kod druge doktorice. Kaže mi da se popnem na krevet. Ja usred truda. Pokušavam dići nogu, ali od one ozljede ligamenata od neki dan, ne mogu. Doktorica ponovi da se popnem, kažem ja evo samo čas, sada ću. Na to ona meni veli da nisam bolesna, samo sam trudna, nek se popnem gore. Bila je i ona trudna, nisam ja ni prva ni zadnja, zna ona kak je to. Odbrusim joj ja, tim više. Nije mi se dalo biti poslušna i pristojna pacijentica. Na to je zašutjela i uljudila se, kao ajde, ajde, biti će vam lakše, još malo pa ćete se poroditi, otvoreni ste 4 cm i spremni ste za ići u rađaonu. Aaaa! Zar već?! Nisam se tome nadala, al me jako obradovalo. Pita prisutna praktikantica da li me može pripremiti za klistir, veli dr. može. A ja u panici, kakav faking klistir, nikakav klistir. Već sam se dogovorila sa doktorom koji me zaprimio da ne radimo klistir. A zašto?! Nakostriješene kose i izbečenih oči u nevjerici pitaju obje. Ko da sam pala s Marsa. Velim ja – zbog crohnove bolesti (iako me spomenuta bolest nije mučila već 5 godina), ali ajde, to im je argument protiv koje ne mogu. Onaj da to jednostavno ne želim, nije dovoljno dobar. Polagala sam sve nade u to da mi ova vještica neće biti na porodu.
Primalja me prati do boxa. Kada sam došla i pogledala sve one instrumente i pribor, onaj svemirski luster, zaljuljalo mi se tlo pod nogama. Sama sebi sam mantrala, smiri se, diši. Nisu te oteli vanzemaljci da na tebi rade znanstvene eksperimente, već si došla tu da rodiš. Bit će sve ok.
Još jednom smo morali proći kroz isčuđavanje i raspravu oko toga kako to da se mene nije klistiralo.
Bilo je točno 9h ujutro kada su me uveli u box. Mene i još jednu mladu prvorotku koja je bila izbezumljena, ali ništa manje nisam ni ja bila. Birale smo koja će u koji box. Mene je tako dopao onaj isti u kojemu sam prije 6 godina rodila svoje prvo dijete. Nakratko popričam sa svojom cimericom i unaprijed joj se ispričam ako ću vikati na svom porodu, te joj zaželim svu sreću.
Sunce je tolko lupalo u sobu da je sve bijelo i metalno još više blještalo i lupalo u oči pa je primalja ko da mi je čitala misli, spustla sve rolete. E, ti ćeš mi bit frendica, mislim si ja. A kad ono, pali se kazić – Narodni radio – Jole, Severina, Mišo Kovač....Mislim si, porod nije ni počeo a već sam u mukama..neka si nabave bolji glazbeni ukus! Zar će mi dijete doći na svijet uz zvukove zabavnjaka?!
Nježno i pažljivo smještaju me u krevet i namještaju za ctg. Od sada do kraja ni mrdac, znala sam... Uvode mog muža. Koji melem za dušu. Odmah ga hvatam za ruku i ne puštam. Slušam zvuk ctg-a, žmirim. Trudovi dolaze jedan za drugim. Primalja me redovito obilazila. „Bila je tako ozbiljna kada je došla ovamo, sad kad ste vi došli, ko da je druga osoba“, veli ona mom mužu. I tako počinje, za ozbiljno. Sad već puštam zvukove boli. Ponovno dolazi primalja da me bodri i ohrabri da radije dišem neko vičem samoglasnike, da će mi tako biti podnošljivije i čuvati ću snagu. Poslušam ju. U pravu je.
Evo još jednog vaginalnog pregleda, 6-7 cm otvorena i hop – cvaknuli vodenjak. Bila sam spremna na to, znala sam da me neće još dugo pustiti sa čitavim vodenjakom, di bi oni vidjeli porod bebe u vodenjaku.
Kako je vrijeme odmicalo, trudovi šibali jedan za drugim nemilosrdno, a 2 neprospavane noći i umor činio svoje – niti disanje više nije imalo nikakvog učinka. Bol je preuzela, a ja sam joj se predala. Pita me moja primalja dal sam za koktel, velim ja da jesam, treba mi kratki time out, zbog mog mentalnog zdravlja.
Fina droga. Sad znam kak je ekipi koja brije po partijima, nisam ni skužila da sam to iskomentirala na glas dok se svi prisutni nisu nasmijali. Istovremeno sam si razmišljala kolko puta bi trebala roditi da doživim potpuno fiziološki porod bez ijedne intervencije i droge...
Ali evo, barem sam to nesretno klistiranje izbjegla. Za brijanje me nitko nije ni pitao a drip nije niti spomenut. Za drip sam čak i priupitala kako to da mi ga nisu dali? Kažu da imam svoje trudove, brzo se otvaram i da mi ne treba...Epiduralnu ovaj put fala bogu nisam trebala.
Dolazi primalja da me pita kak sam. Velim ja da osjećam pritisak na debelo crijevo. Primalja napravi novi vaginalni – 8 cm otvorena, i odlazi.
Zadnji trudovi su bili brutalni, čak sam ugrizla supruga za ruku..ajme, ne znam što mi je došlo, htjela sam mu se popeti na glavu. Osjetila sam gotovo nekontrolirajući poriv da ustanem i rodim stojeći na nogama.
Sama sam u boxu sa mužem, počinjem osjećati kako se beba spušta, predosjećam da će se uskoro javiti nagon za tiskanjem. Kažem ja mužu, meni se tiska, zovi ih neka dođu. Muž nakratko zatečen, odlazi po osoblje, a osoblje kao da ništa nije, evo sada će doći, mađu oni kroz staklo... Povičem glasno – meni se tiskaaaa!!! I ne mogavši se više suzdržati pustim nagonu da radi svoje. Počelo je sve prštati oko mene, ne znam jel to bio urin, ostaci plodne vode, ali sve je špricalo, ko u Kill Billu. Osoblje se nacrtalo u roku sekunde, njih 4,5. Govore mi, ne još tiskat, ne još tiskat! Na brzinu si navlače rukavice, pripremaju stvari... Velim ja; ne tiskam ja, tiska se samo!!! Brzo su me sa boka namjestili u polusjedeći položaj. Veli glavna primalja da je glavica tu. Nagon je nestao. Sad tiskam na suho. Peče za poludit! Vičem da ću se sva raspuknuti. Buncam da ja to ne mogu, one klasične šprehe koje sam vikala i na prvom porodu, ulovila me panika i strah. Sva sreća pa su se doista svi super snašli samnom i okuražili me pravim izborom riječi. Govorili su da ja to mogu, da pogledam koliko je njih tu oko mene, da mi se ništa ne može dogoditi, opustili me da smirim svoje disanje i da se spremim za završno istiskivanje. Pitali su me za ime djeteta. To mi je nekako dalo nadljudsku snagu. Za sekundu sam došla k sebi, rekla sam sama sebi, ajmo sad. Skupila svu snagu i sa 2-3 stiska, Ledica je krenula van. Osjetila sam kako se glavica probija, bolno i peče. Glavna primalja izvodi neke zahvate kako bi lakše izašla i sačuvala mi međicu. Nakon toga, osjetila sam nešto toplo, mekano i ugodno kako klizi iz mene...evo je, tu je, vani je cijela! Slijedi prodor svih mogućih enormno jakih emocija. Kroz euforiju vičem svom mužu – Ja sam rodila! Vidi je! Ljepotica moja! Jedva sam dočekala da ju polože na mene. Ajme, kakav osjećaj divan. Ništa na svijetu nije tako intenzivno i ispunjavajuće, prekrasno kao ti trenuci. Odmah je bistro gledala svojim sitnim okruglim okicama, bila je budna i mirna i prekrasna ružićasta, duge smeđe kosice... Daju mužu da prereže pupkovinu. Sada je mogu položiti na dojku jer je pupčana bila prekratka da ju stavim na grudi. Sišemo odmah! Sišemo i ne puštamo sat vremena. U međuvremenu, 10-tak min nakon poroda kreće izgon posteljice. To mi je uistinu bilo sitnica. Ja onako držim i dojim svoju golu tek rođenu kćer i porađam posteljicu! U tom trenu doista sam se osjećala ko Kraljica Svemira. Nikad u životu nisam osjetila takvu snagu i moć u sebi, a istovremeno, ljubav, sreću i ponos.
Kad je sve bilo gotovo, ostavili su nas same, nas troje da se družimo i upoznajemo. Nisam ni sekunde mogla ispustiti pogled s nje, zaljubila sam se na prvi pogled. Odmah sam osjetila jaku povezanost. Znala sam da je unatoč svim uvjetima i mjestu gdje sam rodila, ovo bio prekrasan porod i da sam ostvarila sebe i svoje želje i nadanja. Sada mogu biti sretna i mirna jer nemam više osjećaj da mi nešto nedostaje. Sada se samo mogu prepustiti svojoj kćeri i našoj novoj ljubavi...
 |
|||
Odgovori s citatom
ekoi prvotno napisa
