Netko mi je ukrao trudnoću i porod
Od kud krenuti… Neću previše u prošlost, do ove trudnoće prošli smo svašta- 8 postupaka MPO-a, 2 biokemijske, 2 vanmaterične- ali onog trenutka kad sam dobila prvu pravu pozitivnu betu znala sam da je to tek sad to. Trudnoća mi je od početka bila divna, prava školska, radila sam, išla na teren, uživala u svakom danu. Negdje u 21. tjednu krenule su mi lagane BH kontrakcije ali ništa zabrinjavajuće, doktor je rekao da me ne otvaraju i da nastavim dalje ali malo laganijim tempom. Tako sam u 24. tjednu prestala raditi i odlučila što više odmarati da ne ugrozim trudnoću i bebu. Lagano sam šetala, počela polako šopingirati i križati dane do dolaska naše princeze.
Sa 27+3 završila sam na hitnoj jer su mi kontrakcije postale nekako učestalije, uplašila sam se i nisam htjela ništa riskirati kad na hitnoj šok- hospitalizirali su me jer sam bila prst otvorena i ctg je bilježio lagane trudove. Prikopčali su me na tokolizu i iako mi je doktor rekao da će me pokušati skinuti s tokolize i pustiti na kućno mirovanje nekako sam već tada predosjećala da ću u bolnici ostati dugo… Tako je i bilo, čim bi me skinuli s tokolize trudovi bi se vratili. Tako sam u bolnici preležala puna 52 dana na strogom mirovanju, ustajanje samo do wc-a. Kad sam napunila 34 tjedna odlučili su me skinuti s tokolize pa šta bude jer kažu da su to sad sigurni tjedni. Iznenađujuće, trudovi koji su se tada javili su se smirili i kroz par dana pustili su me doma –tada nitko nije bio sretniji od mene, konačno ja i mm skupa, konačno doma, konačno zrak… Rekli su da ne moram više strogo mirovati ali ja sam i dalje odmarala jer sam si zacrtala da želim izdržati do 37. tjedna- ali moja curica imala je drugačije planove od mame- 2 dana nakon otpuštanja iz bolnice ponovo su se pojavili trudovi ali ovaj put uz rozi sluzavi iscjedak. Trudovi su bili na 15 min pa nisam paničarila ali iscjedak me frapirao- odlučila sam odmah otići na hitnu jer je strah bio ogroman.
Doktor koji me primio pregledao me, utvrdio da sam i dalje prst otvorena a ctg je pokazivao nepravilne trudove, ne prejake pa su me ponovo smjestili u bolnicu, dali mi injekciju spazmexa i normabela i poslali na spavanje jer je već bilo 1 sat iza ponoći. Do 3 sata vrtila sam se po krevetu a trudovi ne da nisu slabili nego su se čak pojačavali. Tada su bili na nekih 8 minuta. Otišla sam do sestre, ona je pozvala doktora, ponovo pregled a ja i dalje prst otvorena ali obzirom na trudove doktor me šalje u predrađaonu i priključuju me na ctg. Prije toga javljam mužu da postoji mogućnost da danas rodim i neka dođe ujutro provjeriti da li sam još u komadu ili neJ. Budući da mi je u predrađaoni ctg bio iza leđa nisam vidjela jačinu trudova ali dok sam tamo ležala činilo mi se da se trudovi malo smanjuju u početku ali kako je vrijeme odmicalo tako su se oni pojačavali. Oko 6 sati dolazi doktor i ponovo me pregledava, otvorena 6 prstiju i odlučuje da idem na hitan carski rez (radi mogućnosti rupture maternice jer sam godinu prije imala koronarnu trudnoću kod koje su mi šivali maternicu).
Dolazi sestra, pika mi braunilu, stavlja kateter i voze me u salu. U salu dolazi predivan anesteziolog s kojim dogovaram spinalnu. Nakon pikanja sjedi mi iza glave, miluje me po kosi i razgovara sa mnom, govori mi što doktori sada rade, a ja samo čekam trenutak kad ću čuti i vidjeti svoju curicu. Nakon što mi je rekao kako će mi sada doktori stisnuti trbuh kako bi beba izašla čujem najdivniji zvuk na svijetu- plač naše ljepotice. Suze su same potekle, plačem ko kišna godina dok mi ju stavljaju uz mene da ju poljubim. Pitam anesteziologa jel sve u redu- a on kaže kako ne, prava cura, dobila je dvije desetke. Rođena je sa 35+1, sav moj život tada stao je u tih 44 cm i 2300 g, ništa više nije bilo važno.
Tada moju curicu odnose i stavljaju ju u inkubator jer je prerano rođena a mene voze na intenzivnu. Ne znam kako sam preživjela do drugog dana popodne dok me nisu pustili da je odem vidjeti i dotaknuti a kada smo se napokon srele suze opet nisu prestajale teći, ona u inkubatoru onako mala i bespomoćna, sa infuzijom u onoj maloj rukici a ja s druge strane potpuno slomljena što je ne mogu primiti i priviti uz sebe.
Svašta smo prošle tih 2 tjedna koliko smo bile u bolnici- more suza, mukotrpno izdajanje da moja curica dobije moje mlijeko, brojanje svakog mililitra i svakog dobivenog grama, svakog gutljaja kad bi ju onako malu i slabu pokušala dojiti, žuticu, bolničku sobu u kojoj sam sama dok druge mame imaju svoje bebe uz sebe… Ali na dan kad nam je pedijatrica rekla da možemo doma sve je nestalo kao u trenu.
Sada nadoknađujemo sve što smo propustile u bolnici- mazimo se, ljubimo, papamo i rastemo- danas sa 3,5 tjedna naša curica ima 2800g, raste kao gljiva a mama i tata cvatu od ponosa.
Zašto se ova priča zove Netko mi je ukrao trudnoću i porod- naprosto zato što ni sam najljepši dio trudnoće preležala u bolnici sa sto strahova u glavi, što u tim trenucima mm nije bio sa mnom, što nismo skupa mazili bušu i slušali našu curicu kako lupka. Zato što taman kad sam došla doma i mogla uživati u svemu tome ja sam rodila i tako izgubila zadnjih mjesec dana trudnoće. Od 28. tjedna na dalje to nije bilo blaženo stanje, to je bila grčevita borba za dan više, da izdržimo što duže. Zato što sam sanjala o prirodnom porodu i mm-u uz sebe a dobila sam operaciju u hladnoj sali bez mm-a i odvajanje od naše curice odmah po porodu.
ALI kako mi je napisala apri- našu ljepoticu mi nitko ne može ukrasti i samo jedan pogled na nju briše sve ono ružno što se dogodilo i kroz što smo prošle…
 |
|||
Odgovori s citatom
Mali Mimi prvotno napisa
)...Svi ti losi dani su sad iza vas. Nikad neces zaboraviti te teske trenutke koje si prosla,ali ce gorcina koju sad osjecas svakim danom biti manja. Ja je sad skoro pa i nemam. Uzivaj u svojoj maloj princezi,ljubi je i mazi...sva zrtva koju smo prosli je nista u poredjenju sa ovim blagoslovom koji sad imamo.
prekrsna priča ...ljubi ljepoticu 
