PRIČA S PORODA ili KAKO SE RODILA LEONA

[glitterbomb]

rekla sam da ću postati svoju priču s poroda jer mi je puno pomoglo čitanje tuđih iskustava, pa evo....


29.1.2013. - prešli smo termin za 10 dana. odlazimo na rutinski pregled u vinogradsku, što znači dizanje u 5:30 ujutro. sreća pa me žgaravica probudila u 5, nakon 4 sata spavanja.

sestra u TA me dočekuje s riječima: „vi ste još u komadu??? tvrdoglavo neko dete“.

pregledom dr. zaključuje da sam otvorena 2-3 cm, sve smekšano i nema se tu što čekati, idemo na prijem u rodilište, ako se nešto ne pokrene samo od sebe danas, ujutro indukcija bušenjem vodenjaka, čime je smirio moju paniku od dobivanja dripa.

u 10 sam primljena u rodilište, dragi ide po stvari, presvlačim se u svoju spavaćicu i šlape, pregledavaju me. amnioskopija pokazuje mliječnu plodnu vodu. sestra me odvlači na čekanje sobe skupa s još par cura. dok lajući čekamo, počinjem osjećati nekakva stezanja, koja su za razliku od prošlih bolnija, ali ništa posebno. sati prolaze i shvaćam da su to ipak trudovi i da neću morati na indukciju.

oko 14 h ulazimo u sobu, raspremamo se i negdje oko 15 h mene počne šarafiti jače pa cimi i ja krećemo u udarni marš po hodniku gore-dole. u 16 i 30 počinju posjete i veselim se što ću već vidjeti m. nismo se baš puno napričali jer su me poslali na pregled i ctg pa nisam mogla odmah izaći, uz to imam trudove svake 4 min i jaki su toliko da ih moram prodisavati. ali lakše mi je jer me grli dok mu se vješam oko vrata. vrijeme za posjete prolazi prebrzo, opet ostajem sama. oko 18 h više nemam snage za hodanje, em što sam preležala pol trudnoće pa su mi sve kosti raštimane, a mišići nepostojeći, em mi se sada već opako spava.
namještam se po krevetu i otkrivam da mi je najbolji položaj klečeći, nagnuta prema naprijed. noge me ne slušaju, grče se i zbog toga svaki trud dočekujem u drugom položaju, ležeći, sjedeći, klećeći, stojeći, valjda bi i na glavi dubila da nije tih 20 kg viška. nažalost, mijenjanje položaja me isto jako umara, najgore je kad se ne stignem dići pa me trud uhvati u nekom međupoložaju, onda počinjem vrlo suptilno psovati, a cimerica umire od smijeha.

u 19 h odlučujem da idem na pregled da vidim dokle sam stigla. vrlo optimistično predviđam, uzimajući u obzir trajanje i jačinu trudova, da sam otvorena nekih 5-6 cm.
e šipak! 3 cm. Tri. T R I. trudovi na ctg-u idu do 80 već satima, a ja sam napredovala za pol centimetra. to me malo ubije u pojam, al odlučujem da mi od kukanja nikakve koristi i nastavljam dalje disati. sestra kristina, jedno predivno biće, hoda sa mnom i hvali me da sam super skoncentrirana, masira mi leđa na hodniku, čak mi je i večeru donjela (koju nisam trebala dobiti), iako me zamolila da ne jedem puno za svaki slučaj.

prolaze još dva i pol sata, opet me zovu na ctg. trudovi na 3 min, skaču do 100. dr. pregledava nalaz i kaže da se tu nema što čekati i kaže sestri da idem na „obradu“. pita me što bi htjela. zbunjeno odgovaram da bi htjela roditi, ako je moguće. on se smije i kaže da nema problema, al da me pita imam li ikakve želje što se poroda tiče. ne, nisam kod podobnika, nisam ništa platila i ne idem preko veze. dobro da sam sjedila jer bi nače pala sa stolice od zabezeknutosti. kažem mu da bi htjela roditi prirodno (bez dripa, epiduralne i ostalog) ako ne bude problema, on se slaže, kaže da nema razloga da ne bi mogla i da ako želim da netko prisustvuje porodu da zovem da krenu. zovem m. da pod hitno dođe (jest da mu treba 5 min do bolnice, al neka se on požuri :mrgreen .

dolazim oči u oči s klistirom, od kojeg sam imala noćne more zadnjih par mjeseci. glupost. ništa strašno. ali mi dižu tlak dvije glupačetine babinjače koje odlučuju zapaliti cigaretu u toj kupaonici taman kad sam se ja smjestila. predivan je osjećaj sjediti na wc-u u bolničkoj spavaćici s jakim trudovima, dok te – između ostalog – obavija miris dima cigarete i ledeni zrak jer glupačetine ipak misle na mene pa su otvorile prozor u siječnju.
vraćam se u sobu spremiti stvari, pozdravljam se s cimericom i krećem prema rađaoni. dočekuje me babica irina, moja najdraža osoba svih vremena. zeza se sa mnom, govori mi da mi je muž već presvučen i da će ući čim dr. obavi pregled. kojem se veselim jer sam si u glavi utuvila da sam otvorena 7 cm. e pa ne bi išlo. još uvijek sam na 3 cm. WTF???? doktor nešto prčka dole, pita me jel me ovo boli, ja govorim ne jer zbilja ne osjećam ništa, on još malo proprčka i kaže da je on sad ručno otvorio do 6 cm. falatibože.

ulazi m. u zelenoj kuti, smijala bi mu se ali me upravo sašije trud. babica mu govori kako da mi vlaži usta, pokazuje mu kako da me masira. drago mi je da je tu, pomaže mi to držanje za ruku, uostalom, između trudova me ne boli ništa pa bar imam s kim pričati. oko pola 11 babica dolazi popričati sa mnom, nagovara me da pristanem na bušenje vodenjaka jer bi porod mogao potrajati. konzultiram se s m. i zaključujemo da je bolje da to obave jer ja već sad skapavam od umora i neću imati snage za tiskanje kasnije...eeeeee, da sam znala

upaljen je radio i u jednom trenutku čujem da svira sting, fields of gold. razmišljali smo da nam to bude pjesma za prvi ples na svadbi jer ju ja povezujem s našom vezom, m. se smije i govori da je ovo očito nekakav znak.


dr. prokine vodenjak (ni to ne boli, kaže mi da sam se super otvorila ali da još nije za tiskanje) i malo kasnije se trudovi još pojačavaju, m. na ctg-u očitava 127. oko ponoći počinjem osjećati nagon za tiskanje. sestra me smješta na loptu i ja tih prvih pola sata odrađujem bez problema. međutim, nagon postaje neizdrživ, opet pregled i opet doktor kaže da ne tiskam. babica mi govori da kad se ne mogu suzdržati da malo pritisnem, ali nikako svom snagom. što je u praksi neizvedivo iako se suzdržavam maksimalno. nije mi jasno što se događa, dajem sve od sebe, ali nakon sat vremena sve odlazi kvragu. govore mi da tiskam i da je još malo pa gotovo. prebacuju me malo na loptu, malo na krevet, na bok, polusjedećki, sjedećki, stojećki naslonjena na krevet, na m. koji ne ispušta moju ruku, nema položaja koji nisam isprobala. babica nam govori da smo super i da ju podsjećamo na oliverovu „ključ života“ i pušta nam ju na mobitelu, kaže da ju je ona slušala dok je rađala i da joj je pomoglo...ja u to vrijeme jedva čujem samu sebe.

oko 2 ujutro ja se počinjem gubiti, umor čini svoje, u to vrijeme već sat vremena tiskam iz sve snage. problem je u tome što ja u rodnici imam nekakvo zadebljanje kože koje je normalno, ali je mala zapela na to oko 4 cm od izlaza i ne može izaći. carski ne dolazi u obzir, moram ju sama izgurati. pokušavamo s polusjedećim položajem u kojem si ja trebam držati obje noge i tiskati, ali mene hvataju grčevi u nozi i ne mogu ju privući. počinjem im govoriti da ja ne mogu više, m. i babica ponavljaju da je još malo pa gotovo, a na to im ja iznervirano kenjkavo odgovaram da mi to govore već 2 sata.
a govorili su to jer su zbilja mislili da ću ubrzo roditi, moja mama je zvala rodilište oko 1 i rekli su joj da ću svaki čas roditi.

opet pregled i dr kaže da to još nije za porod i odlazi. ja sam očajna, nemam više snage. u tom trenutku moja blažena babica uzima stvari u svoje ruke - malo je promatrala što maloj smeta, pokusala joj pomoci da prođe to zadebljanje. kako sam tiskala, tako je ona s rukom to pomicala s leonine glave.
3 ujutro je i napokon pomak. ne znam za sebe, nekako uspijevam pridržati desnu nogu, lijevu hvata m., odnekud vadim zadnje atome snage, osjećam kako dole sve peče ko vrag i jasno mi ej da je sad zbilja kraj. u magli čujem da mi m. govori da se vidi glavica, al pretpostavljam da ponavlja ono što mu babica govori (naše pripreme za porod su se sastojale od toga da sam ja dragome na youtube-u našla par snimki poroda, ali me tražio da se na njima ne vidi ništa, jer smo se dogovorili da će on stajati meni iza glave i da dole ni pod razno neće gledati – mislim, tko želi uopće gledati taj krš dole?? ).

tiskam kao luđakinja, babica me zalijeva uljem i masira i u 3:06, 30.1.2013. se rađa naša srećica 52 cm i 3450 g, a ja istog trenutka zaboravljam na sve. čekaju da pupkovina prestane pulsirati, nakon toga ju je m. prerezao. idućih sat i pol je nestvarno, ne možemo vjerovati da je naša kćer napokon tu. mazimo se i polako upoznajemo tog malog savršenog čovjeka kojeg smo napravili „slučajno“.

tehnički podaci: nisam uzela ništa protiv bolova, nisam rezana, imam jedan šavić koji je dr. stavio reda radi, sjedila sam odmah nakon poroda, dok sam rađala nisam psovala, urlala ni vrištala, nisam govorila da neću ovo nikad više, jedino sam pristojno stenjala, a na kraju sam se glasala ko bacačica kladiva (ne zbog bolova nego zbog napora). boli jako, ali nije neizdrživo (između trudova sam ispunjavala i anketu o bolovima - potpisala sam da sam voljna sudjelovati u medicinskim istraživanjima), da nije bilo tog vražjeg trosatnog tiskanja porod bi mi se činio vrlo podnošljiv i lagan. m. je vidio sve detalje protiv svoje volje, al me još uvijek voli i govori da je to najljepša stvar koja mu se ikad desila. pravi muškarac:D

[Beti3]

Savršena priča. Nije lako, ali nije ni grozno roditi. Tako jednostavna, stvarna, a divna priča. Čestitam. Na kćerki. I na priči i doživljaju poroda.

[glitterbomb]

hvala ti beti3

i da nadopunim s obzirom da sam priču pisala prije 7 mjeseci - oženili smo se prije 2 tjedna i prvi ples je bio na fields of gold

[maca papucarica]

Predivna prica
Cestitam!

[rahela]

lijepa priča, čestitam na Leoni

[sarasvati]

Čestitam na Leoni!! I vjenčanju

Dio kad te doktor pita kako želiš roditi, a ti si zabezeknuta, uokvirit ću da me svaki dan podsjeti da ima nade ostvariti male želje na porodu.

[BuBA]

Lo <3

Sent from my WT19i using Tapatalk 2

[Mojca]

Lijepo... Čestitam.

[eris]

Vau, realno i lijepo!A i pjesma je sasvim ok

[bijelko]

stvarno lijepa priča, čestitam!