Skoro savršen porod

[innu]

Moj sin spava. Ležim kraj njega, prisjećam se dana kad nam je stigao i pokušavam ovu bujicu osjećaja sažeti u koliko toliko pristojnu priču, a da ne odužim previše.
Ovdje na Rodinom forumu pročitala sam valjda sve priče s poroda, pa neka se i moja nađe ovdje, ako ništa drugo da mene podsjeća na taj divni trenutak našeg upoznavanja.
Dakle pročitala sam jako puno priča s poroda, i u glavi otprilike zamislila kako bi moj trebao izgledati. Nije bio baš sasvim savršen, ali bio je 'skoro'...
Počelo je noć prije. Uvijek sam se pitala kako ti famozni trudovi zapravo bole, i toliko sam pričala o porodu da mi je prijateljica rekla 'pa ti zapravo jedva čekaš da to krene, samo da vidiš koliko boli'. Imala je pravo, jedva sam čekala. Porod za mene nije samo čin koji traje nekoliko sati, za mene je to nešto puno više, htjela sam sudjelovati, proživjeti ga, zapamtiti kao lijepo iskustvo.
Probudila me lagana bol u trbuhu, mislim si ma zaspat ću nazad, pa ako je to zapravo neću valjda prespavati porod. Zaspala sam nazad, ali ujutro je bol još uvijek bila prisutna. Bila je nedjelja, i cijeli dan smo imali goste, ja sam se lagano smješkala, ali stezanje se pomalo ali sigurno počelo javljati sve jače. Dan prije mi je krenuo sluzni čep, pa sam nekako počela biti svijesna da je to polako krenulo.
Navečer uz čep mi krene i svježa krv. Kako sam u osmom mjesecu trudnoće bila hospitalizirana zbog krvarenja (za koje se naknadno uspostavilo da mi je posteljica niže, pa je pukla nekakva kapilara) malo me je to pokolebalo, i iako sam planirala veliki dio trudova odraditi doma neometano, pristajem na nagovor svojih bližnjih otići u bolnicu na pregled.
Pregledavaju me, otvorena tri prsta, trudovi slabi, krvarenje stalo i uspijevam užicati da me puste doma.
Sjedamo u auto (muž i ja), i pojavi se malo jači trud. Počinjem mjeriti, redoviti su, na sedam minuta. Došli smo doma, još su redoviti, još na sedam minuta. Muž me prokužio i navaljuje da me vozi nazad. Ni slučajno, odgovaram, kasno je, idemo u krevet, pa ako nastavi odmah me voziš.
Legli smo i po glavi mi se motalo samo pitanje hoću li ja znati kada treba krenuti, nije mi bila panika kakva sam mislila da će biti, dapače, muž je zaspao, bilo je oko jedan ujutro kad sam se digla i baš mi je odgovaralo da budem sama.
Ležala sam na kauču i kad bi se pojavio trud pasalo mi je klečati na koljenima. Sad su već bili na šest minuta. Odlučila sam se za tuširanje. Pod tušem sam provela valjda sat vremena, i voda mi je baš pasala, bolovi su se znatno smanjili, ali još uvijek redovni, sada već na pet minuta.
Oko četiri ujutro budim muža i govorim da idemo po svoju bebu, 'znao sam' odgovara on.
Spremimo se i krenemo, ne razgovaramo puno, samo saznajem da ipak ide samnom na porod, a cijelu trudnoću je vikao da ne ide. Volim ga kao nikad u tom trenutku.
U bolnici standardna situacija, bez brijanja, ali sa pola doze klistira 'za svaki slučaj' kažu oni, nemam ništa protiv, samo da se mogu malo sama još zatvoriti pod tuš, i odraditi koji trud u miru. Sestra mi kuca na vrata u dva navrata, a meni tako paše biti sama.
Ipak izlazim jer su trudovi počeli biti sve žešći, a meni je sve teže bilo stajati. Legnu me u rađaoni na bok, i iako sam mislila da će mi jako smetati, čak mi je i pasalo, valjda sam već bila iscrpljena. Ulazi moj muž i ono malo vremena između dva truda samo se gledamo. Bez riječi. Unaprijed sam ga pokušala upozoriti da mi smeta da me dira, ali bilo je kasno, pokušao me pogladiti po glavi, a ja sam ga grubo odgurnula. Jako mi je smetao dodir, ali mi je bilo jako bitno da bude blizu.
Trudovi su počeli biti sve žešći, a ja sam tako trebala malo odmora, samo malo, pa bi nastavila dalje. Pregledavaju me i tu sam pokleknula. Žicam epiduralnu iako svjesna da sam blizu kraja, činilo mi se da ja to ipak možda neću moći. brzo će to odgovaraju oni, a ja čvrsto zatvaram oči, prisjećam se svega šta sam si zadala za mantranje, i tonem u neki drugi svijet.
Osjećam nagon za tiskanjem i počinjem vikati da ne želim da me režu, primalja mi odgovara da me stalno masira i da me neće rezati, okrećem se na leđa, tiskam u glavu, čekamo još jedan trud, tiskam, viču glavica je vani, ne vjerujem, lažete me, muž kaže istina je.
Skupljam još malo snage šta je ostalo, čekamo the trud, tiskam iz petnih žila, otvaram oči i ugledam malo čupavo stvorenje koje dreči ko veliki!
Ajme osjećaja...
I suze, i smijeh, i strah i bol i nevjerica.
Pa on je tu, samo naš!
Dugo smo ga čekali, teško smo ga dobili, ali sada je tu, samo naš, prekrasan!
Moj sin se budi. Idemo se hraniti, pa maziti i uživati u svakom trenutku!

[tigrical]

A daaaj, rascmoljila si me. Ljubi cupavca!!!

[Argente]

innu, kraljice, svaka ti čast, ma tako se to radi!
I je, prekrasan ti je čupavi
A drugi put do kraja doma!!

[frka]

[sarasvati]

Baš lijepo

[Ginger]

Bravo draga!
Uzivaj

[Muma]

Prekrasno! Uživajte s vašim malim sunašcem!

[sara38]

Uživajte zajedno i velike puse malom čupavcu!!!

[vita22]

Još nisam u ovim vodama ali morala sam pročitati tvoju priču..........aaaaaaaaa poželim odmah u rađaonu a ne na humanu.....<3

[paučica]

Lijepa priča, innu. Čestitam na sinčiću

[Lambi]

Baš lijepa priča ,čestitam