Edita

[snorki]

Ne mogu a da svoju pricu ne zapocnem prisjecanjem na posljednje dane moje trudnoce kada sam zbog deset dana prenesenosti i 25 dobijenih kilograma mislila da cu eksplodirati. Sto od muke, sto od kilaze. Sada, kada gledam iz ove perspektive, cinimi se da mi je tih deset dana bilo gore, nego sam porod. Ma, moj porod je bio fantastican. Sto zbog laganih bolova , sto zbog prelijepih bolnickih austrijskih uslova.
I da vise ne davim ovom uvertirom, evo vam pricu sa poroda i jedno veliko mahanje od Snorkija i Edite.

To jutro, tacnije u sest sati, bude me lagani bolovi. :shock: Uredno gledam na sat i vidim da se kontrakcije javljaju svake dvije do tri minute. Konstatujem – opet laznjaci! Pa ja se necu poroditi do iduceg proljeca! Oko sedam sati ustajem i pijem sa mamom kafu. Usput zapisujem razmak tzv. kontrakcija. Sada se javljaju svakih pet minuta, potom sedam, dvije – tri minute….Tri puta trcim u WC . Kontrakcije su i dalje neredovite i slabe.U devet sati osjetim da nesto poce curiti iz mene. Pogledam kad nekakva zelenkasta tekucina. Rekoh , evo sad je i mokracni ventil popustio pa sam se i pipi u gacice. Sramota! Nije proslo ni pet minuta, kad opet. Tada pocinjem da sumnjam na naprsnuce vodenjaka. Odem na forum i tamo potrazim savjet , a ono mi svi preporucuju da idem u bolnicu da provjerim o cemu se to radi. Nazovem prijateljicu koja mi savjetuje da brzo legnem,(navodno u takvim situacijama to treba uraditi), a ona ce nazvati bolnicu i pitati sta dalje da radim. Naravno savjetuju je da odmah dodjem na pregled jer im je sumnjivo sto je voda zelenkasta. Brzinom vjetra sa posla dolazi i MM,(radi u istoj bolnici u kojoj cu se poroditi), te brzinom svjetlosti furamo u bolnicu. Naravno oboje u ushicenju i panici. Ja posebno! Po dolasku nista posebno nas ne pitaju, nego mi u ruke daju spavacicu, te me prikljuce na CTG. Babica mi odmah uze ulozak te rece da se zaista radi o prsnucu vodnjeka i da ima mekonija te da podhitno treba pristupiti indukciji. Ja optimista nadam se da sam otvorena barem tri, cetiri prsta, kad ono sipak. Jedan jedini centimetar moja malenkost je otvorena.Iz tudjih iskustava znam da je indukcija zeznuta i onako dok lezim na krevetu prikopcana na CTG molim Boga da se brzo pocnem otvarti. Jos uvijek negubim smisao za humor te me sve ovo asocira crtica “Sezame otvori se”….., ma mani Sezama, za dva sata sam se otvorila samo jos jedan cm. U jedan sat popodne premijestaju me u sobu gdje se trebam poroditi. Napominjem da u Austriji ne postoji porodjajna sala, nego dobijes zasebnu sobu. To mi se svidja jer necu morati slusati urlike ostalih trudnica. Ionako sam sva preplasena pa bi mi jos samo to falilo.MM odlazi na posao sprat vise obecavajuci da ce stalno svracati, a kad porod krene da ce ga zvati. Tada nisam znala da su mu rekli da se mozda necu ni do ponoci poroditi. :shock:
Kontrakcije postaju jace i u kratkim vremenskim razmacima. Svake dvije do tri minute. Medjutim, meni je sve to podnosljivo. U pauzama telefoniram ili saljem porukice. Babica ulazi s verema na vrijeme i savjetuje me da sjedem na onu loptu. Ja pokusavam, ali mi je grozno ninat se na onom sa 25 dobijenih kilograma. Sama sebi izgledam ko kit nasukan na kamen.Pola sata poslije dolazi doktor i prikljucuje mi infuziju (legendarnu indukciju), i na CTG. Ja onako vezana trpim bolove koji se i dalje javljaju svake dvije do tri minute. Razmisljam sta je sa onih deset do petnaest minuta. Kod mene uopce taj razmak nije ni postojao. Ipak ta bol (o kojoj sm toliko razmisljala u trudnoci) nije toliko jaka. Super je, ako se tako moze reci, to sto traje nekih 30-tak sekundi...... Oko cetiri sata poslije podne dolazi babica i ponovo gleda koliko sam otvoren. Na njenom licu vidim nevjericu. Pitam sta je, a ona odgovara da je nevjerovatno jer sam otvorena sedam cm. Pitam koliko jos do poroda, a ona mi rece nimalo optimisticnu vijest, jos dva do tri sata. Kontam, sto je puno, puno je. :shock: Uvijek sam bila nestrpljiva. Moja nestrpljivost se povecava kada dobijam nagon za tiskanjem, a babica mi govori , nemoj tiskati. Hajde ti pa ne tisci- kontam.
Uskoro dolazi MM, pustili ga sa posla jer je bio ko zvjer u kavezu (mala sala).Povremeno ga drzim za ruku kada naidje trud i govorim mu da suti dok bol traje. Nije proslo ni pola sata, kad nestade signala na CTG-u. Nas dvoje trazi, ali signala nigdje. Dodje sestrica, kad nadje signal skoroooooooz nisko. Bebac se spustio prije nego sto se iko nadao.Nastade frka- trka. Vidim ja stavljaju pelenu na vagu, pripremaju neke jeza instrumente kao za svaki slucaju.... :shock: Sve mi to kazuje da moja Edi samo sto nije stigla. Oko 16.55 sati dodjose dva ljekara sa osmjehom na licu. Navodno su napustili ostale porodilje za koje su smatrali da ce se prije mene poroditi, te pristupili meni, kao sto rekose, izuzetno laganom slucaju. Ma nisam ja dzaba prenijela deset dana. Eto koliko je porod bio lagan, jedan od ljekara je sjeo za stol i samo posmatrao situaciju. Meni su pokazali kako da se napnem, gdje da drzim ruke, ali ovo sa rukama mi u prva dva truda nije islo bas najbolje. U trecem trudu iznenada izleti moja Edita sa veliko Waaaaaaaaaaaaaa i to teska 3700 i duga 53 cm U trenutku kada je Edita izasla ja sam se nasla u CUDU!!!!!Nevjerica!!!!! Pa ovo sam ja rodila. Dobro jutro Kolumbo, rece mi MM. Iako sam za vrijeme trudnoce procitala tone prica sa poroda, te isplakala okean suza, na svom vlastitom porodu ni kapi nisam pustila. Naravno to sam nadoknadila nekih deset dana poslije kada je napokon u glavu doslo da sam MAMA.
I da skratim. Poslije je uslijedilo sivanje, a ja stvarno nisam htjela da znam koliko imam konaca, niti dan danas znam. Uglavnom me nista nije boljelo. Skoro da nisam ni osjetila taj tzv. “rucni rad”. Cijelo vrijeme dok su me sili ili je telefon zvonio da mi cestitaju, ili sam ja telefonirala da se pohvalim najsladjim bicem na svijetu. :D :D
I na kraju drage mame, i one koje ce to postati da neduzim. Moj zakljucak je sljedeci.(ovo ko referat)
Lako je progurati onih devet mjeseci (neko malo i vise). Lako se poroditi. Biti mama je najtezi dio, ali i najljepsi. Svaki djeteov grc je i vas grc, svaka djecija suza dovede vas do ocaja…. Svakodnevno preispitivanje da li ste dobra mama i da li dajete maksimum od sebe ponekad vas cini paranoicnom?! Ali, svaki osmjeh vaseg djeteta najveca je nagrada sto vam zivot moze dati.

[Zvoncica]

Prekrasna prica Snorki :D :D :D !

[Ancica]

Jako lijepo, bas si me nasmijala i raznjezila! Edita je stigla u dobre ruke, imam osjecaj

[Lana]

Malo optimizma za moj preveliki strah od poroda, stvarno dobro dodje. Prekrasna prica. Pozdrav mami i bebi.

[spooky]

Snorki, baš mi je drago što je sve super prošlo. Od svih ovih priča jedva sam čekala tvoju jer ono iščekivanje je bilo za poludit. :D :D :D

[sandraf]

:D :D Prekrasna prica, Snorki :D :D
Sjecam se onog tvog topica na dan kad si rodila
Jos jednom cestitke, a Editi velika pusa s mora :D

[koka]

najljepše čestitke mami i maloj miškici :D :D :D