Malac je 13 mjeseci star, dijelimo dvorište s mojima i lud je za dedom i bakom. Moj problem je ljubomora, osjećam kao da negdje griješim, da ne dajem ono što djetetu treba. Kada se udari ili rasplače zbog nečega, hoće baki ili dedi ako je prisutan, a mene srce boli što ne želi da ga mama utješi. Stvarno se trudim da budemo povezani... Moji su inače kontrol frikovi, ali kako to riješiti kad je dijete u pitanju? Počinjem raditi i moja mama će ga čuvati. S jedne strane mi je super jer imam izbor, da ne mora u vrtić još, a s druge strane, zlo mi je i od same pomisli koliko će tek tada imati krila. Moji jako dobro vide i osjete moju ljubomoru, ali sad nisam ja bitna, ne mogu dijete izolirati od onoga što ga veseli. Dosta sam tražila pomoć mame u početku, teško mi je bilo, pa je malo i licemjerno od mene sad reći "ohladi".. Stvarno me to muči. Danas ga je baka čuvala i uspavala u kolicima. Ja sam došla i kad se probudio, plakao je kod mene, odguravao se i htio baki. Mislila sam da ću uvenuti