Lilly to je bilo na pocetku dok nije skuzio sto je je timeout. Danas mu ne bi palo napamet da to napravi a u timeoutu nije bio mjesecima u smislu da je morao u svoju sobu
 |
|||
|
|
|||
Lilly to je bilo na pocetku dok nije skuzio sto je je timeout. Danas mu ne bi palo napamet da to napravi a u timeoutu nije bio mjesecima u smislu da je morao u svoju sobu
Koja tisina odjednom na ovoj temi nakon pljuska postova ... :?
Svi ste valjda za stolom?
Dobar tek!
sta bi ti?
ja uvaljujem peti produzni kabl pod stol od kompjutera i u njega sve moguce punjace baterija.
i jos stignem postati....
U našoj ulici ima jedan dječak kojemu tate nikad nema doma, a mama je živi primjer dobrote i razumjevanja. Ona je uvjek s njim na ulici dok se igra, pazi ga , objašnjava mu što smije raditi, a što ne smije. Nikad je nisam vidjela da izgubi živce, dere se i slično. I nikad ga ne kažnjava. Ako mali udari neko dijete, ona mu lijepo objasni da se to nesmije, da je to ružno i da se mora ispričati. Idealna mama zar ne. Ali dijete sigurno nije idealno.
Mali je zločest tak da se ja ne bi usudila pustiti Elenu da se igra s njim. Tuče i napada drugu djecu, mamu uopće ne sluša. Radi što hoće. Samo čeka da mu okrenete leđa pa da počupa ili uštipne vaše dijete i to bez razloga. Njega nikad ne kažnjavaju nego samo upozoravaju i objašnjavaju, a rezultat je strašan. Kad ga mama ne bi stalno pazila, vjerojatno bi ga starija djeca istukla, ali se ne usude zbog mame koja ga stalno "pazi".
Mislim da ipak nekakva kazna mora biti, jer si inače djeca svašta dopuštaju.
Evo da se i ja prijavim u klub očajnika.
Meni Daniel ni pod razno neće u time-out. A ja ga ne mogu silom staviti (135 cm, 27 kg i rad nogu kao u prosječnog klokana).
Nezgodno.mamazika prvotno napisa
Znaci, i tebi trebaju nove ideje kao i meni.
brigita naravno da odgoja treba biti. netko je na topiku rekao da čim je dijete agresivno nema pregovora i natezanja to je kod nas doma isto automatsko povlacenje na drugu lokaciju. S time da je meni razlika kad se tuku 2.5 godisnjaci ali kod 4 i 5 godisnjaka takvo ponasanje mi je skroz van opcije. Kod Adriana u grupi se vise nitko ne tuce, tj toliko rijetko da se to ne spominje. Ako govorimo o toj starijoj skupini meni je fizicko obracunavanje na tom nivou totalni tabu .
ne mogu si uopce zamisliti da moje 5 godisnje dijete digne ruku na mene, to njemu uopce nije opcija niti ce se samnom boriti to smo vec davno prosli.
meni se cini da kao i u drugim odnosima sa djecom ali i sa drugim ljidima nema magicnih tipki koje cemo jednom stisnuti pa će se dijete nauciti pameti. ne znam mozda ja ovako optimistiicno pricam jer sam imala srece da od dijeteta koje je bilo kosmar dodemo do smirenih i normalnih dana i dobre komunikacije.
S mojim djetetom nije baš lako, spada u kategoriju ovih koji znaju što hoće, hoće to odmah i inzistiraju u beskonačnost. Kad se tako ponaša kao tvoj Vedran (namjerno radi ono što ne smije ili histerizira), obično je razlog negdje drugdje, nešto drugo ga gadno smeta, a nije u stanju to izraziti niti hendlati (npr. ako je umoran), nego na takav djetinjasti način privlači pažnju (jer ne zna drukčije, tek treba naučiti, što je isto dugotrajan proces).
Tada nastojim što brže i u što većoj mjeri umanjiti štetu (npr. isti tren bi Vedranu uzela cipele), nema puno pričanja jer je u takvom stanju uma da pričanje ne koristi. Kasnije, kad se smiri, komentiramo što se dogodilo, obično kažem - bilo ti je previše to to i to (obično se složi) pa poslije kažem da mi se svejedno ne sviđa (ili me jako smeta) to što je napravio i želim da sljedeći put napravi to i to. Ako postoji kazna za nešto (kazne su uskraćivanje nečeg što voli), dobije je.
I njemu je dozvoljen melt-down, događa se i nama odraslima kad nas preplave stvari s kojima se ne možemo nositi, i dajem mu razumijevanje, ali i poruku da izazivanje štete ima posljedice.
I nastojim pametno birati bitke.
Pametno, Vedranav.
I ja mu nekad sam skinem cipele bez suvisnih zasto (kad naslutim oluju u zraku), no nekad ne procijenim dobro situaciju,a nekad (osobito kad sam i ja umoran ili ljut) me ponese njegov afekt pa stvar zavrsi drasticnije nego sto bi trebala.
Posljednjih 2-3 mjeseca smo kronicno umorni i neispavani i onda je svaki konfliktic potencijalni fitilj za veci sukob. Kad sam koliko-toliko svjez (citaj: normalno umoran) onda se puno lakse nosim sa time. A tak je valjda i sa svima nama ...
Čitan postove i nikako da se ponovno uključim.
Još sam na početku napisala da je i nama najgori period bio kada je beba došla u kuću. Em naš umor, em dvogodišnjak koji traži svoje i ne zna se prilagoditi situaciji. S vremenom je bilo sve lakše. Nije da više nema "teških" situacija ali puno su blaže nego prije. Ipak treba djeci vremena da se prilagode novnastaloj situaciji. Ipak je do sada sva pažnja bila na njemu, a sada evo nekakve bebe koja traži svoje.
Frano isto spada u kategoriju tvrdoglavih i upornih, a bome mi se čini da je Katarina još i više.
Napisano je tu puno dobrih ideja, slažem se uglavnom sa svime što je Lilly napisala, i Ala...i još cura. Jest da je moj sinak jedinac
Ono što meni pomaže je kada pomislim da i on ima pravo na svoje "žute minute", umorne dane, ima ponekad pravo biti grintav, "težak", "naporan" jer se i mi tako osjećamo, djeca nisu izuzeta iz toga...Ja pokušavam poštivati te njegove osjećaje, otrpiti ponekad njegovo loše raspoloženje...
Drugo što pokušavam je postaviti samo nekoliko važnih pravila i raditi kompromise kod onih malo manje važnih (mislim da tako puno uči).
ja se opet vraćam na skidanje cipela
Pretpostavljam, Tatek, da je tvom klincu vrlo teško shvatiti zašto on mora, obavezno, kada dođe iz vrtića sam skinuti cipele, pogotovo u situaciji kada ima malu sekicu oko koje radite sve i koja je, opravdano, uzela na sebe dio pažnje koju je do sada on dobijao. Ne mislim da je potrebno podržavati regresije djece ali mislim da trebamo malo popustiti tim njihovim potrebama da i oni budu "mali" i da vi obavljate stvari koje već dugo niste. Ako mu dižete samopouzdanje na drugim poljima ova mala regresija brzo će proći...
Kod mene je slicno kao kod Maje, sve dok se ja kontroliram i suzdrzavam zakipiti i oni su mirni.
Ali..
kad sam ja nervozna, oni to osjete i onda su nemoguci. Luka se zna inatiti ko tvrdoglava mazga. Joci je dovoljno pokazati grbavi prst i suza suzu lije. Onda se i ja rasplacem skupa s njima i Bog te veseli
Npr. Luku molim dvadeset puta da pospremi kockice. Nece i nece. Onda ja mrtva hladna donesem vrecu za smece i pocnem bacati u vrecu (naravno ne mislim ozbiljno). Obicno on dojuri i trga mi vrecu iz ruke, pa sam pospremi u kutiju. Muz kaze da sam zlocesta, jesam li?
Nekad tak vrisnem da sama sebe prestrasim :/
Onda se kajem, ali shvacam da sam samo ljudsko bice i da svi mi imamo svoje granice. A djeca te granice znaju debelo presisati.
ja stvarno puno paznje posvecujem obojici, najvise se u troje igramo, kuhamo, cistimo, sve zajedno, pa su opet ljubomorni i nekad samo cvile.
Sinoc sam bas razmisljala o ovoj temi kad smo dosli doma. Kad gledam sa distance cini mi se da svi mi imamo razlicite primarne ciljeve u odgoju i razlicita mjerila. Npr ja priznajem dozvoljavam jako puno toga, od toga da ne forsiram da moraju pospremati za sobom ili da ako su umorni i cendravi ja ih oblacim i skidam pa nadalje. Meni je primarni cilj da me postuje i da mozemo suvislo komunicirati. Znaci ako ja kazem da sad idemo spavati a on ima dobar razlog zasto jos 15 minuta ne moze OK, ali ako nema razlog i zeli se samo izvrdati onda nema razgovora. Puno mi je vaznije da me uvazva da nije bezobrazan i da mu nikad ne bi palo napamet da digne ruku na nekog od nas nego da me beskompromisno poslusa za svaku stvar koju ja kazem
Ja sam zapravo već u napasti da se obratim psihijatrima :shock:
Ne samo da je D. dosta agresivan (čak i kad pokazuje nježnosti - ono, nježni t-rex) nego i konstantno nesretan i nezadovoljan (obično stalno izmišlja neke materijalne zahtijeve, rasplače se za svaku sitnicu). Onda to prenese i na mene pa se ja osjećam kao loša mama koja ima nesretno dijete. Pa mi se mlađi sin čini još boljim (normalnijim) i mislim si ipak nije stvar samo u meni nego i u njima.
Inače je jako važno ono "biranje bitaka" što je spomenula VedranaV. Nažalost mi se doma baš ne možemo u tome uskladiti. Onda ja ispadnem popustljiva.
Ja se skroz slažem sa ovim zadnjim Alamaminim postom.
Mislim da je izuzetno važno dijete uvažavati kao ravnopravnu osobu, i ako se u nečemu ne slažete, saslušati njegovo stajalište i argumente, ako se ne slažete, argumentirano reći zašto to ne može tako i ponuditi uz objašnjenje bolju soluciju.
Znam da to sad nema veze sa ovim problemima kada su krizna stanja, ali morala sam to reći.
Mislim da takav pristup u nekoj mjeri i smanjuje takva krizna stanja.
Sada ćete vjerojatno opet reći da imam premalo dijete, i još k tome samo jedno, da bi vas razumjela, ali pokušavam se staviti u vaš položaj i razmišljam kako bi ja probala pristupiti. To su samo ideje koje mi padaju na pamet i koje su uostalom i tražene na ovom topicu
Brunda, ako je to njegov karakter, kao odrasla osoba bio bi dosadni grintavac, uvijek loše volje, teški materjalist - netko koga baš nije ugodno imati uz sebe.
Ponekad se u odnosu s njim osjećam kao one žene koje su uporno s muškarcem koji ih omalovažava, vrijeđa, tuče a one ga ne ostavljaju jer ga i dalje vole.
Mislim, ima on i svijetlih trenutaka, ali imam osjećaj da su sve kraći i rjeđi.
ivaru je danasnji dan koma, a samo zato jer smo zaboravili njegov ruksak kad smo isli u bolnicu na pregled.
pa se na to samo slagalo, ko tetris.
i onda se mislim, ima ljudi kojima jedna sitnica unisti dan (i moja sestra je takva) i koji cijeli dan njurgaju, ima onih koji se prilagode, predju preko tog (ja sam takva).
cime je to uvjetovano, dokud se moze korigirati?
pa ja sam uvjerena da se može korigirati...djeca jesu različitih karaktera ali ne znači da smo mi tu potpuno bespomoćni i da ne možemo utjecati na formiranje njihove ličnosti. Djeca uče i oponašanjem i sličnim metodama.
Ono što se meni čini važnijim od samog karaktera djeteta je i to kako se taj karakter poklapa sa karakterom roditelja. Npr. Borna je glasno i jasno dijete, zna što hoće i zna kako to ishoditi. Koliko god bi to nekome bilo teško (npr. MM se nešto teže s time nosi) meni takav karakter puno više paši nego da je grintavo dijete (ovo je izraz koji ja koristim, možda nije najsretini), dijete koje je osjetljivo, uvredljivo, zaplače za svaku sitnicu i sl. Ako kužite što hoću reći...
E da, Ivka, možda je "samo" nervozan zbog pregleda i odlaska u bolnicu (tko ne bi bio), možda taj rusak samo koristi kao izgovor za iskazivanje frustriranosti...
B. kada je nervozan, umoran, npr. kada idemo iz vrtića izvlači jednu po jednu stavar zbog koje grinta. Kako prolazimo selom tako najprije: idemo kupiit sladeled-ne možemo, zima je...tako ponavljamo grintanje sve dok ne prođemo do videoteke (traži naravno uporno film iako zna da danas nije dan za videoteku). Imamo još jednu zamku: dućan igračaka na putu do kuće. Kada dođemo do njega počinje sa zahtjevima o kupovini igračaka i tako sve do kuće - jako frustrirajuće...Ja sam se nekkao ispraksirala da kao papiga ponavljam razloge zašto nešto nemože, skretanje na druge teme nikako ne uspijeva. Pomogne ako ga malo nosim do kuće
mislim da nije, znao je da je pregled rutinski i da nema bockanja, uz tu bolnicu, iako je tamo odlezao, nema losih iskustava, bio je naspavan, zaspao je sinoc u 8h, jutros se sam probudio, sve super, ali ruksak mu je bio STVARNO BITAN, jer ga je pripremao pola sata, slagao unutra neke puzzle i igracke s kojima ce se on i rodica igrati dok su u cekaonici.
da je ovisilo o meni, ja bi se vratila doma po njega, jer smo to skuzili na pumpi koja je blizu nas, tri minute bi trajalo.
ali, isli smo s mojom sestrom, njoj je bilo to bezveze, vracati se po glupi ruksak, nema ona cijeli dan vremena, nego je rekla da ce mu umjesto tog kupiti igracku na pumpi.
pa igracaka na pumpi nije bilo. plakanje.
rekla mu je onda da ce mu kupiti igracku u trafici, usput u gradu.
pa nije bilo parkinga. plakanje.
pa mu je rekla da ce mu kupiti igracku u skrinjici.
pa smo jedva nasli parking, unutra prevelik izbor, trubila je ispred deset puta dok je on u panici sto ima samo minutu trazio igracku, a kad smo platili viteza, skuzio je na kasi neke legice. plakanje.
onda je zena odblokirala viteza, naplatila legice, a on se predomislio, nasao trece legice, opet plakanje.
zena odblokirala, naplatila trece legice.
dosli smo u bolnicu, otvorili legice i izletio nam jedan djelic, trazili ga 20 minuta po cekaoni, plakanje.
zadnjeg razloga za plakanje se uopce ne mogu sjetiti, ali smo takvi uplakani usli u ordinaciju.
poslije tog sve je bilo super.
ja sam za svaki taj njegov plac vec smislila opravdanje
Ivarica, ja ne mogu izdržati ali ovaj tvoj opis me skroz nasmijao
I ja tako tražim Leoni opravdanja za čangrizavost i naoko bezrazložne šize jer isto tako radim i kad mi je muž grintav ili kad mama cendra, pa zakaj ne bi branila i njeno pravo na zlovolju
I ona je samo nesavršeni emocijama bacani čovjek, mali - ali čovjek
"Teško mi je jako kad tako cviliš, kad si neraspoložen" - kad ti prekipi. A u svijetlom trenutku "Jako mi je lijepo s tobom kad si tako veseo. Sad mi je baš super
Za materijalizam "Kupi mi ovo! Hoću to!" obično kažem da pričeka, da moram malo razmisliti. Onda razmislim, ali stvarno, i ako imam dobar razlog zašto ne, to i kažem. Malo bude tužan, ali što mogu, i tuga je dio života, a ja mu ne mogu ili ne želim kupiti sve što bi htio.
Bubica, Ivarica...sad mi je lakše....
Osim toga jučer smo imali razgovor s tetama u vrtiću pa su se one zblenule kad sam spomenula Danielovu grintavost i rekle da u grupi uopće ne djeluje nesretno, nego dapače jako zadovoljno.
Tako da je to izgleda ipak taktika za privlačenje pažnje.
E sad ću stvarno ispasti jako zločesta mama, ali ja stvarno mislim da je malo po guzi stvarno potrebno. Mislim da zbog toga neće postati drogeraši, kriminalci ili zlostavljači.
Naravno i nama je prva opcija razgovor, ali nekad jednostavno ne ide bez vike i "po guzi", tek onda se smiri i posluša ono što mu govorim.
Mislim, nemojte me krivo shvatiti, ali izgleda da nitko od vas koji ste tako strogo protiv "po guzi" nije nikada loše volje, umoran i nema ništa drugo za raditi kad dođe doma osim objašnjavati po ne znam koji put svojim klincima da to i to nije u redu.
Izgleda da nikome nikad ne pukne film kao na primjer meni. Naravno to se ne događa često i kad se i dogodi još dugo me peče savjest radi toga, ali nekad stvarno m o r a dobiti po guzi da bi me uopće saslušao.
Naravno da se slažem sa tim da se agresija vraća agresijom, ali ne u svim situacijama. I kao što sam već rekla najprije sve rješavamo razgovorom i objašnjenima, a krajnja solucija je malo po guzi, ili za uho pa u kut. U zadnje vrijeme, ako ne posluša nakon što sam mu 2 puta na lijep način pokušala objasniti da to ne radi, odmah ide u kut pa kad se ispuše i on i ja onda idemo dalje ili u nova objašnjenja ili se jednostavno pomirimo i izljubimo i guramo dalje do nove "krizne" situacije.
Tako je sa Lukom, ali sa Lucijom je već druga pjesma. Ali o njoj neki drugi put.
Sa strahom očekujem vaše reakcije, koje će sigurno biti burne
Nema živčanije i namrgođenije osobe od mene, ali sam još prije poroda odlučila da "po guzi" neće biti moj izbor: ne želim da me dijete posluša zato što me se boji, već zato što je shvatilo da nije dobro ono što radi. Nekad za tu spoznaju treba nekoliko minuta, nekad nekoliko dana, a nekad nekoliko mjeseci.
Ali i nama, da bismo nešto shvatili, ponekad treba više... pa nas nitko ne tuče.
Meni direktor sto puta zna ponoviti nešto što bi htio da je po njegovom, ja napravim po svom... Ali, da me udari... Taman posla!
A i on i ja smo uvjereni kako smo u pravu
A kad mi "pukne film", odem u drugu sobu i mantram da ću je (se) baciti kroz prozor...
Meni pukne film povremeno, najčešće kad sam umorna i živčana, ali mi je to nije razlog za puknuti svoje dijete po guzici ako napravi nešto što nije OK. Nema tada objašnjavanja - minimiziram štetu i mičem se što dalje mogu dok me ne prođe ljutnja. Nastojim minimalno govoriti i samo raditi kad sam van sebe. Često kažem da sam sad ljuta, umorna, nervozna, što već, i da će me proći.
Sorry, potkrala mi se greška u pisanju i brisanju.
Nije ni meni razlog puknuti dijete po guzi to što sam ja ljuta, nego to što me on npr. uopće ne sluša, a radi nešto što ne bi smio - npr. tuče sestru.
Kad sam ljuta onda mi je samo malo kraći fitilj, odnosno moje uvjeravanje i objašnjavanje da to ne smije raditi će kraće trajati, nego što je slučaj kad sam odmorna i dobro raspoložena.
Uglavnom se slazem sa svima, narocito da batina nije dobar izbor. Ali svi mi znamo da nekad nema resenja problema. Mislim stvarno - nema, jer sve sto pokusamo ispadne naopako. Dete se inati, roditelj broji u sebi da ne napravi neku glupost, i jedino pomaze time-out. Sreca je samo sto su nam te situacije kako rece tatek 10%, pa pokusajmo da prezivimo i docekamo da napune 7. Ili 8? Ili koliko???
Odgovarala sam na ovo.Mislim, nemojte me krivo shvatiti, ali izgleda da nitko od vas koji ste tako strogo protiv "po guzi" nije nikada loše volje, umoran i nema ništa drugo za raditi kad dođe doma osim objašnjavati po ne znam koji put svojim klincima da to i to nije u redu.
Naty, možeš li ga uhvatiti i odnijeti u drugu prostoriju kad tuče sestru?
Za sve one koji mogu, toplo preporučam Školu za roditelje, organiziraju je razna društva psihologa. Vrlo lijepo objašnjavaju razmišljanja djeteta, njihove potrebe, područja odgovornosti, asertivno ponašanje, aktivno slušanje i sl. i još uz to daju zgodne smjernice kako postupati kada se dogodi konflikt.
Slažem se da treba dijete saslušati, ali što ćeš kad npr. pitaš zašto si sad udario bracu ili zašto nećeš pospremiti igračke, a moj Luka kaže:
"Neću ti jeći (reći)" :shock:
Već dugo ga drži faza neću ti jeći.
Možda da probaš drugačije pitati, npr. što se dogodilo (umjesto zašto, kažu da zašto blokira) ili da ga pitaš 15 minuta nakon svega, kad prođe kriza?
Vedrana, vjerojatno je u tome problem
Npr. dođem jučer doma i pitam ga zašto se nisi presvukao kad si došo iz vrtića, on mi odgovori - neću ti jeći.
Poslije toga kažem ja njemu (za dvadesetak minuta), da bi si baš mogao obući onu lijepu trenirku pa idemo van. On trči i presvlači se :?
Isto kao kod apricot.
Ne želim da me se dijete boji i da nešto ne radi ili radi iz straha od mene.
Krajnji cilj mi je prijeteljstvo sa mojim djetetom i njegovo povjerenje prema meni. Znači, da zna da mi uvijek može doći s problemom, pitanjem, bilo čim bez straha od moje reakcije.
A mislim da je netučenje i rješavanje "situacija" "mirovnim pregovorima" prvi korak k tome.
Vedranova omiljena replika u takvim trenucima je "I neka sam!" ili "I jos cu":shock:
Zasto nam nikada ne padne na pamet udariti supruga kada nas izbaci iz kontakta ili prijateljicu ili radne kolege a pokoji od navedenih su sigurno sto puta bezobrazniji nego moje dijete...zašto je dijete teško prihvatiti kao osobu koja je ravna meni ili svakom od nas samo je metar kraća...?
Naravno da me dijete izbaci iz kontakta, naravno da puno puta nemam vremena/volje/snage objašnjavati se s njime i podnositi njegovu kapricioznost...ali zašto ne dozvoljavate da mi u tim trenucima uopće ne pada na pamet da ga udarim?
Mogu ga zeznuti (mislim razvoj njegove ličnosti) na tisuću i jedan način, vjerojatno puno toga nesvjesno i iz neznanja ali udaranjem sigurno neću, to je nešto što stvarno mogu imati pod svojoj kontrolom...
bubica u potpunosti te potpisujem.
Ja dozvoljavam, dapace, meni je uzor ponasanje kao tvoje.
Na zalost, jos uvijek nekad (mozda 1-2 puta mjesecno u zadnje vrijeme, prije jos puno rjedje) popustim adrenalinu pa mali dobije po guzi i zbog tog se, kao sto vec rekoh nekoliko puta na ovom Forumu, osjecam lose.
No, popravljam se - u posljednjih 3 tjedna nije dobio ni jednom iako je bilo trenutaka kada je bio maksimalno bezobrazan i inace bih ga vec klopio ... no, kontrolirao sam se (iako tesko).
Hej, stvarno, pa koliko puta uopće i povisiš glas na ljude na poslu... jedino što na poslu ipak i drugi misle kako se ponašaju (bar kod mene).
Meni batine nisu ni kazna ni ventil kad izgubim živce - iako onda kažem stvari koje su možda za njih štetnije nego batine.
Ali još uvijek ih koristim kao krajnju odgojnu mjeru u situacijama kad ne žele prestati raditi nešto opasno, a nalaze se u stanju "začepljenih ušiju" i druge metode (vikanje, držanje) ne pale...
Jedino što MM ima malo kraći fitilj...pa oni dođu k meni "mama pusi" a napravili su nešto što nisu smjeli - onda sam ja u komi jer ako pusim (tj. dam pusu) ispast će da nisu napravili ništa loše a da je tata teški negativac, a ako ne pusim onda sam ja.
Ajde dajte ideje za izvlačenje djece iz opasnih situacija (kod mene su obično dvojica, ukupne težine 44 kg (17+27)) tipa penjanje po namještaju, nabadanje očiju prstima, skakanje po longeti bolesnom bratu (a sve shvaćeno kao dobra zabava). Tome bi pridodala i gađanje prozora/televizora igračkama i šlapama, penjanje po plinskim cijevima za kamin i sl. To su obično stanja kad oni umiru od smijeha, misle kak se dobro zabavljaju i što ja više govorim da je nešto opasno to je njima veselije i rade opasnije stvari. Ako ja stojim kraj djeteta i držim mu stolac dok se penje na ormar, onda znači da odobravam tu aktivnost i to mi nikako nije rješenje. Ako ga maknem, krenut će opet. Ako maknem stolac, penjat će se po kutijama za igračke i bilo čemu što nađe. Moji dečki su jaaako uporni. I prestari za odvraćanje pažnje. To je palilo do 2 godine.
Mislim, ja ih nekad pošaljem vrit i odem u kuhinju, pa što bude. I najčešće ništa ne bude. Ako i padnu nema posljedica. Do sad. Zato se razbiju u paviljonu 25
Možda da pozovem super nanny ?
Kod nas jako pali to da govorim što osjećam. Npr. ako se penje na namještaj ja se zaista jako prestrašim, napravim prestrašenu facu, kažem hi, trčim do njega spriječiti da padne i kažem kako sam se jako prestrašila zato i zato. Ako mi nije veliki bad, stojim kraj njega tako da stvarno ne može pasti pa se on zabavlja i radi što hoće, a siguran je. Pritom kažem kako sad može raditi to što radi jer ga čuvam, ali da se jako prestrašim kad to sam radi jer je to što radi opasno i može se ozlijediti.
Kad radi nešto što drugog boli, jako pazim da je razumio da to drugu osobu boli i da ja ta druga osoba prva dobila moju pažnju. Npr. "Lupio si ga i sad ga boli, plače zato što ga boli, hoću da ga čuvaš, da paziš na njega." Kontakt oči u oči je isto jako važan.
Kad mi se zaletio na cestu sam jako i prestrašeno viknula, otrčala do njega, digla ga, čvrsto ga zagrlila i govorila nježno i zabrinuto kako sam se jako prestrašila, kako je cesta opasna (fora iz Sears-a) i kako hoću da stane prije ceste i da mi da ruku. Sad se zaleti i stane barem metar prije ruba.
Savjet iz Škole za roditelje je da kažemo kad ne kuže da rade nešto opasno ili loše za njih "Ja sam tvoja mama, moj posao je da te čuvam i da pazim da si siguran. Ja bih bila loša mama kad te ne bi čuvala. Ja želim biti dobra mama." I onda napraviti po svojem.
Hm, a sto uciniti kad oni znaju da rade nesto opasno i sto se ne smije, a ipak to cine zato sto ne zele popustiti pred tudjim misljenjem? :?
U svim frkovitim situacijama (tipa "I neka sam!") Vedran jako dobro zna da se nesto ne smije raditi, ali to cini usprkos tome.
Po meni jedini izlaz je naci neko rjesenje da on "sacuva obraz" tj. da to ne bude win-lose situacija nego win-win. Kad se ima vremena to je OK, uvijek smislimo nesto, no u nekim trenucima (udara sestru, baca nesto sto bi se moglo razbiti itd.) kad je svaki momenat bitan i nemamo rjesenje navrh jezika ... e, tad je frka i tad se pribjegne onom neslavnom "po guzi".
Situacija kad on radi nesto sto je opasno,a ne zna da je opasno naravno da rjesavamo uvjeravanjem, nema frke. No, ove druge je tesko za rijesiti ...
I jos jedan tip situacije koje tesko rjesavamo, a sto se nrp desilo vise puta ovih dana. Boli ga uho i dodje placnim glasom:
- "Boliiii me uho".
- "OK, dobit ces cepic".
- "Necuuuu cepic!"
- "Ali, znas, to ti je jedini nacin da ti brzo prodje bol. Zamisli to kao malu raketicu koja ce uletjeti u guzu i zacas ce ti smanjiti bol i temperaturu bla-bla truc-truc" (fora sa raketicom je palila 3-4 puta
- "Necuuu raketicu ...!"
- "Ali onda ce te boljeti uho ..."
- "Necuuuu da me boliii uho ...!"
I onda nema napretka ni na koju stranu. Nakon 2-3 minute takvog status quo uhvatimo ga i damo mu taj cepic na silu, dobije par pusa i odmah krene neka lijepa prica i nakon 2-3 minute je sve OK. Jest da nam je tesko slusati ga dok mu stavljamo cepic, ali da je njega jos bi satima razmisljali uz plac da li je gore da ga boli uho ili da dobije cepic.
(opaska: kad je koliko toliko odmoran tad je cepic OK, no kad je umoran pa ga jos i boli ... tad je frka)
malo van teme, ali zasto cepic?
Cepic zato sto ga je jako boljelo uho, a i temperaturu je imao preko 39.
(uobicajeni savjet je davati cepic za preko 38,5 no mi toleriramo jos donekle temperaturu do 39, ali kad ga boli tad dajemo cepic bez obzira na temperaturu)
Moja mama je bila prilicno jasna i kratka i ja nikad nisam radila frku oko injekcija, lijekova, vakcina. Ali ja sam bila dobro dijete. :D Brata na primjer nije tako lako mogla uvjeriti.
Meni bi za neke od mnogobrojnih upala pluca rekla koliko injekcija mi je doktorica prepisala, da ako hocu ona ce me drzati na krilu, da ce boljeti ali da tako mora i da ce brzo opet proci.
Meni je to bilo dovoljno. Poslije sam zavidila klincima koji su poslije svake injekcije dobivali poklone. Ja ne bih ni cokoladicu ni nista slicno posto nisam pravila frku. :D
Imajuci u glavi to kakva sam ja bila kad sam bila dijete drago mi je da ovaj moj hoce protestirati, sumnjati u moje ili tude rijeci i zahtjevati da ga se tretira na neki nacin (da ga se pusti na miru :D). Jer iako je moja mama bila u pravu u svemu sto je rekla (nikad nije lagala to ne boli), zbog sve te silne logike kojom bi me okruzila, sve moje sumnje su se cinile premale prema velicini istina koje je mama govorila tako da nikad nisam rekla da me na primjer strah ici dva puta na injekciju umjesto jednom ili pitati zasto ne mogu dobiti sirup umjesto injekcija.
Sve istine koje su dolazile od odraslih su se cinile prevelike da bih mogla makar pokusati iznijeti sumnju.
I sad koliko god ja jasno, strogo ili na bilo koji drugi nacin prilazila svom malcu kad ga treba provuci kroz nesto sto ne zeli, dijelom mi je drago kad uspije bez protesta a dijelom i zao jer se pitam sta mi je presutio.
(Ah, nikad zadovoljna :D)
Ja sam nama kupila sirup paracetamol. Spas.
Isto pitanje kao Ivka.
Inače, mi imamo takve situacije kod pranja zubiju. Natežem se s njim pola sata i onda ga ponekad uhvatim u klinč i operem na silu. U zadnje vrijeme je bolja situacija, otkako je čuo priču o Gricu i Grecu koji si rade kućice u zubima pa se zato nakon slatkog mora oprati zube, i otkako mu svaki put kad si da oprati zube kažem kako mi je SUPER pomogao i kako mi je puno lakše kad mi tako lijepo pomaže. Fora mi je kad mu perem zube pa mi kaže: "Reci mi da mažem (pomažem)." (hoće da ga pohvalim) :D.
Za ovo prvo - kod nas je u takvim situacijama problem obično negdje drugdje, prvo ga brzo maknem iz opasne situacije (često doslovno nosim u drugu prostoriju, dalje od svih i svega) i rješavam onaj prvi problem.
Sa sirupima imamo dvojaka iskustva: najcesce super (onda si sam nalijeva u zlicicu, pita kad ce opet itd), a ponekad koma (nece pa nece). U tim koma slucajevima nema sanse da dijete silom natjeras da popije sirup, a cepic se ipak moze staviti.
Na svu srecu, jako rijetko se susrecemo sa antibiotskim sirupima koji imaju one ruzne boje i bljak okus. Oni protiv kaslja su finiji. Najbolje je iskustvo sa homeopatijom - nema okusa ni boje i to nikad nije odbio.
Uh što ste brzi.
Jeste mu probali sirup za skidanje temperature, ako neće na žličicu, staviti u onu špricu koju dobiješ npr. s Imunalom, uvaliti između čeljusti i obraza i stisnuti. Meni sirupi s paracetamolom nisu odvratni, možda neće pljuvati kad skuži da je okus ok.
Kod nas to ide ovako:
- Popij sirup (paracetamol)
-Neću, nije mi fino.
- Onda čepić!
-NEĆU ĆEPIĆ!!!
- Ajde onda sirup
- Može, ali stavi mi u sok.
Inače, možda se sjećate mojih muka s antibiotskim sirupom kod Luke... Daniel je to riješio jer mu je rekao da će mu narasti rogovi kao Grdani iz Trnoružice. Pa je malac to poslušno pio. Sad je smislio da će on otrgati rogove ako mu narastu - pa ne znam što ćemo kod slijedeće terapije.
Prospan sirup (bršljan, za kašalj) ima one čašice za doziranje. S obzirom da je on jako fin, moji dečki vole i druge, manje fine sirupe popiti iz toga. A i čašica im je sama po sebi fora. Onda poslije sirupa piju vodu iz nje.
E jesam skrenula s teme...
I meni je najteže rješavanje tih situacija kad namjerno rade nešto što znaju da ne smiju. Kad naprave nešto novo onda se ne mogu ni ozbiljno ljutiti nego počnem odmah objašnjavati zašto ne.
A moj D. kad tako namjerno radi psine, poslije kad ga pitam zašto si to napravio, kaže da ne zna.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom