Ljutko

[Mimek]

Nakon učestlih upita kakvo je moje dijete u vrtiću teta mi je skrenula pažnju na nešto što sam i sama primjetila, ali ne znam kako tome pravilno pristupiti. Zato mame i tate HELP ! :?

M kad u nečem ne uspije biti najbolji vrlo brzo odustaje i to završili ili durenjem: usnica izgleda otprilike ovako :/ , ali okice su ljute, ili plačem.

Nije to neko drastično ponašanje, ali mislim da se željezo tali dok je vruće tj. htjela bi to već sada ispravljati.

Čini mi se da je nedovoljno uporan, a ne znam koliko ga treba i treba li ga forsirati i na koji način ?

[seni]

pitanje je mozda preopcenito, ja nisam psihologinja, a i ne poznam vas.
ali uopceno, meni se cini da nase drustvo, opcenito, a i u odnosu na djecu, obiljezeno jednim jako negativnim stavom prema greski odnosno neuspjehu.

ja osobno ini odmalena pokusavam govoriti da nije bed ako i sto puta pokusa, pa ne uspije. i da treba pokusati i sto prvi put, ako joj je stalo.
da nije ni problem, ni sramota ni sto puta pasti, ako ces se svaki put dici.
metaforicki receno, nije stvar u padanju, nego u ponovnom dizanju.
i cini mi se da to nekako i djeluje, jer se ona ne uzruja kad nesto krene krivo. ponekad cool kaze: za svaki problem ima neko rjesenje.
ako prolije vodu ili nesto kaze: ah dobro da se prolilo samo po stolu, a ne na pod....
na skijanju: jelda mama, ako dobijem medalju to je fino, ali je ok i ako ne dobijem nista. (pa onda dobije zlatnu. )

ali sve je to siroko povezano i sa vasim podsvjesnim i svjesnim stavom.
ja sam se istrenirala (a bogami i bake i dide donekle), da joj nikad ne kazem: pazi, pasti ces, udarite ces se, razbiti ces, ne mozes ti to, ne diraj to - razbiti ces, ti to ne znas i slicno.

[tatek]

Mislim da strpljivost i upornost oduvijek nisu bile odlike male djece (sjecam se i svojih mladih dana ) i nek te to ne cudi i kod tvog sina.

A istina je da sadasnje drustvo (pogotovo nase) sve gleda kroz uspjeh. Mene to bas nervira i zaista ponekad uzivam biti "neuspjesan" na nacin na koji to percipira vecina, a koji je meni u stvari bas super.
(tipa zasto nisam na visoj poziciji u firmi ili ne vozim skuplji auto ili ne radim ovo ili ono ili nemam nesto ...).

OK, da sad ne zastranjujem u filozofiju, mislim da to niej nista neobicno ... no, ako zelis, mozes ga pomalo "trenirati" u upornosti tj. npr. pokazati mu da se vece stvari mogu prikazati kao puno manjih i kracih u kojima moze uzivati kad ih zavrsi ili opet naglasavanjem da nije bitno da li je prvi.najbolji itd.

[mamma san]

Nisam psiholog, niti sam blizu te profesije.

Ali...moj stariji nećak (prvo dijete mojeg brata) je bio takav. Sada ima 11 g. i još uvijek se "osjeti" ta mrzovolja kod gubljenja. Jednostavno nije naučio gubiti. Prvi neuspjeh = odustajanje. Malo se to sve "smirilo" u školi (2-3 razredu). Ali još uvijek je pristuno.

Negdje (na forumu i u nekim tekstovima) sam pročitala da se djeca moraju naučiti svemu. I tome, da neke stvari možda neće moći napraviti od prve, a neke možda nikada. Neke stvari će možda ispasti osrednje, lošije od drugih, a neke bolje.
Moraju se učiti upornosti i vježbi.
I (navodno) nikako govoriti da su najbolji u svemu, ali ih treba stalno poticati...

Eh sad...sve je to lako reći, ali mislim da je to jako teško. Treba puno kontrole i vježbe za roditelja i dijete... :/

[seni]

da malo jos pojasnim sto sam htjela reci.
ne znam da li se u toj dobi upornost moze i treba trenirati.

ali mi je fascinanto kad se sjetim svoje kceri kada je sa sedam mjeseci pocela stajati na nogama drzeci se svega sto joj je bilo pri ruci. i kako je koji tjedan kasnije dograbila kantu za papire iz ikee i pocela lagano gurati.
puno puta je padala na guzu i odmah se dizala dalje. i tako sve do onog dana kada je (pamtiti cu uvijek ) iz kuhinje do radne sobe cca 15 metara prosla bez padanja do mog krila, sa osmjehom u kom su se vidjele sve evolucije ovog svijeta.

i tako je bilo sa svim stvarima. i onda se ja pitam kud se to sve izgubi, da poslije tako kalkuliraju i idu samo na onaj prvi uspijeh. i kakva je nasa uloga u svemu tome.

a objasnjenje ovog, pazi, pasti ces!
ina je bila oko cetri mjeseca stara, vrckava i puzalica, znatizeljna do neba.
mi imamo u dnevnoj sobi one vasilij stolice od breuera, za one koji ne znaju prilicno tesko za uspentrati se na njih. i ina pokusava, pa ne ide.
mama mm odmah usplahireno: ne ina, pasti ces! (poruka - pad je los, nije uspijeh, ne pokusavaj)
ja dodem do ine i kazem: ako hoces pomoci cu ti. lakse je ako prvo ide noga, pa.... i pokazem joj kako bi to moglo ici.
i odem i gledam. 15 minuta pokusava moje dijete. pa spuzne, pa padne, pa opet...
i onda odjednom sjedi gore i gleda me.
ja taj pogled necu nikada zaboraviti. ma kakav mount everest. ovo je jace.

[Brunda]

A mi smo iz takvog ponašanja polako otišli u drugu krajnost :/
Mi smo ga nakon neuspjeha bodrili i tješili u stilu: Nema veze. Drugi put će biti bolje, malo ćeš više vježbati/pripaziti pa ćeš vidjeti kako će onda ispasti. Mi znamo da ti to možeš, ali moraš imati strpljenja.
Da bi sada nakon kakvog neuspjeha njegova reakcija bila (i kada treba i kada ne treba): Ma nema veze. Ja to još ne mogu. Još sam mali.
I nebi to bilo ništa da se ipak nastavi truditi, ali on to sad tumači kao nema veze, život ide dalje i bok! Ne trudi se više oko toga nego se prebaci na nešto drugo.

[kloklo]

Seni, tako si u pravu...
Nebrojeno puta starci, zapravo češće bake i dede, sasvim nesvjesno djeci usađuju strah od neuspjeha i to opće ne kuže...baš ovaj primjer tvojom sveki...

Mimek, ja se ne bi puno brinula na tvom mjestu, djeca su različita, možda je tvoj sin jednostavno takav karakterom i ne može se to puno izmijeniti...

Npr.moja Leona je od mene nasljedila plačljivost...ja kuham ručak a onda dođe k meni i cviiiiili kako hoće tamo neki crtić: pa dijete, ne moraš plakati, sunce moje, stavit ći tu ja crtić!

Iako ona zna da ću joj ja svaku želju ispuniti, opet nerijetko to traži sa suzicom u oku jer je jednostavno - takva! Manipulatorica ko i mama

Možda se i promijeni, možda ne...ali to svakako nije uzelo nikakve zabrinjavajuće razmjere, vjerujem kao ni mrgodnost tvog sinka

[buby]

potičem ju da bude strpljiva i uporna, da proba još malo, pažljivije i da treba truda nekada malo više, ali da će nakon toga biti ponosnija na sebe jer je to savladala
ako joj ne ide, da ne baca i ne vrišti, nego se smiri jer će tada prije napraviti nego kada se živcira
ima pravo biti ljuta, to je normalno, ali neka ne baca stvari i ne dere se nego neka kaže u čemu je problem da probamo zajedno riješiti
kažem joj da od jednog sra...a ne treba raditi novo ili još veće sr...e

uglavnom, svi osjećaji su normalni i prirodni - samo ih treba naučiti nekako "primjereno" iskazati (e sad, pitanje primjerenog je relativno :/ )

[mamma san]

Seni, skroz si u pravu. U tom tvom primjeru, prepoznajem svojem muža, koji postupa točno kako treba, a i sebe, koja ponekad (ne uvijek, ali opet) izbrije upozorenje tipa "Pazi...nešto!"...

M0RAM SE KONTROLIRATI.... :/

[seni]

samo da ispravim, mislim da je to penjanje na vasilija bilo kad je imala 5, 6, 7 mjeseci. vrijeme sam zaboravila , ali pogled i pouku pamtim.

mama san, imam dobru prijeteljicu, majku 3 djecaka, pa me ona skupa sa nekim knjigama "prosvjetljila" glede tog stalnog pazi, pazi, pasti ces.

[Mimek]

Ma nije da ja mislim da je to neki veliki problem samo volim stvari koje mislim da nisu dobre za njega lagano usmjeravati na pravi put.
On ne radi scene i ja mislim da je to dio njegovog karaktera jer je vrlo emotivan i suosjećajan. Nisam niti tip koji stalno viče pazi, naprotiv to primjećujem kod puno roditelja.
On voli sve probati sam i u svemu sudjelovati. Niti jedan kolač ne mogu napraviti da on ne miksa, sam hoće ugrijati mlijeko u mikrovalnoj (naravno pod nadzorom).
Možda ja negdje griješim :?

Seni voljela bi da bude malo uporniji, ali se i ja pitam da li je to prerano jer ga stvarno ne želim time opteretiti, ali kad mi je teta iz vrtića skrenula pažnju eto zapitah se.