... i nemojte pritom misliti da sam monstrum. dakle, o čemu se radi:
ima već neko duže vrijeme da sam primijetila kako moja L. i nije neko (su)osjećajno biće, što me jako zabrinjavalo. tim više što smo i ja i moja sestra i moja mama emotivci (doduše, ja u zadnje vrijeme nešto manje, kao da sam postala realist, ali oneee...). svejedno, sjećam se da sam u dobi u kojoj je sad L. ja plakala na sve živo: tužne scene iz filmova, prizor prosjaka na ulici, pomisao da će mi roditelji jednog dana morati umrijeti,itd., itd....
...a Laura - gledale smo skupa Kralja lavova, i na scenu u kojoj Simbi pogine otac, ona ništa. zatim Nemo, cijelo kino plače, moja sestra od 25 godina nariče, Laura ništa. ugine joj ribica prije godinu i pol - ona je s tatom baci u WC školjku i kaže, nema veze, kupit ćemo drugu :? , vidimo prosjakinju s djetetom na ulici, meni se srce stegne, ona racionalizira: treba joj novac da nahrani dijete, je li?, prijateljici iz vrtića umre otac, ja isplačem dušu, ne mogu sebi doći...ona opet racionalizira: jeo je premasnu hranu, od toga je umro...
...e, ALI: jutros smo joj obznanili da joj je sinoć uginula ribica (koja je btw. već više od 2 godine s nama), ona pita gdje je, tata kaže, bacili smo je u školjku da kanalizacijom ode u more svojim prijateljicama...MUK...pere zube...umiva se...oblači...obuva...češljam je...okrene se prema meni, a ono: u očima suze...prave pravcate...pa kaže: mamaaaaa, žao mi je ribiceeee...i počne neutješno plakati...KONAČNO!!! probudili se u djetetu osjećaji...zato sam sretna.
kako vaša djeca reagiraju na ovakve stvari (općenito mislim, ne samo kad su kućni ljubimci u pitanju)?