Javljaju li se s puta - rado, nerado, često, rijetko?

[Vlvl]

Tamo na susjednoj temi sorciere grize nokte jer joj kikica dugo nije poslala sms.

Evo što se nama desilo kad je mali išao na put s rukometnim klubom, pred godinu i pol. Išli su u Prag na turnir. Trener rekao da ne nose mobitele, pa nije. Zaboravili smo malcu reći da se MORA javiti čim stigne - mislili smo da se to zna, i da će ih trener potjerati da se jave. Ali ne.
Prvi dan mislili smo gužva, nije stigo, nije nabavio tel karticu. Drugi dan ujutro - ah spavali su, morali na utakmicu. Onda smo (sve nas bilo stid) poslali sms treneru, ali prošli su sati dok se mali konačno javio . U međuvremenu smo grizli nokte, pretraživali internet i sastavljali plan djelovanja: prvo e-mail u hotel, a ako ne odgovore u veleposlanstvo. Ajme!
Nisam se čak ni jako zabrinjavala, ono, više mi je bilo nelagodno. Po sistemu pun autobus djece nije nestao, a da mu se nešto dogodilo, trener bi javio. Ali ipak. Stalno sam zamišljala scenarij da na kraju moram nazvati policiju a tamo: daaa, dijete je otputovalo pred dva dana, i zašto vi tek sada... ??
Najgore je što mali nije kužio da se zabrinjavamo i zašto je problem da se javio tek druge večeri - a otišli su u zoru prethodnog dana. Nisam znala bih li se ljutila na njega blesavog, na trenera koji nije provjerio da se dečki jave (mlad je, nema djece) ili na nas koji nismo prikričali da se mora javit.

Onda smo naučili da se ništa ne podrazumijeva i prije svakog puta recitiramo istu priču.
Ljetos je bio tjedan dana na turniru u Sloveniji. Zatražili smo da nam se javi kad stigne, i da najavi polazak natrag, da ga možemo dočekati. Što je i učinio.
Negdje trećeg dana zove mama od prijatelja iz kluba - mali joj se nije od jučer javio, znamo li što je s njima. Rekoh: ne znamo, znamo da su sretno stigli, nismo tražili da nam se javlja, a znamo da ga je teško uhvatit između utakmica. Imala sam dojam da si žena misli kakvi grozni roditelji, kako mogu.

Kad je negdje zovemo ga svaki drugi-treći dan, da čujemo kako je i da vidi da mislimo na njega. Razgovori su kratki, njegovi odgovori odrešiti: dobro, da, ne, jučer smo bili, sutra idemo... - Ajd bok!
Imamo dojam da mu je i to ponekad gnjavaža, kud bih ga zvala češće? Iskreno, svejedno mi je što radi iz sata u sat, ako mu je dobro, a teško mogu pomoći ako nije. Kad ide familiji kažem da nas može zvat u slučaju bilo kakvih problema i da dolazimo po njega, a on otpuhuje: zašto bi bilo problema.

Jedino mi je žao da ga nikako ne mogu nagovoriti da piše bakama razglednice. Maksimum postignem da kupi i donese prazne razglednice, pa ih isporuči kad idemo u posjetu.

[sorciere]

uf, meni je to noćna mora... :?

narafski da se mrzi javljati, ali se obično javi u 7 ujutro vikendom, ili u 1 u noći pred radni dan...

mi smo sad dekodirali njen mobitel - da bi mogla kupiti dansku karticu, i javiti se sms-om po normalnoj tarifi... s tim da neke poruke nikad nisu došle :/ ... to sam "progutala", ali poruka iz austrije s naše simpe (uredno naplaćena) - da ju dočekam u xx sati - nikad nije stigla. poslala sam pismo korisničkoj službi, da mi objasne kakva je to crna rupa koja guta i lovu i sms...

[ninaXY]

ja sam imala toliko godina u vrijeme dok još nije bilo mobitela, i znam da sam se isto mrzila javljati. Zapravo mi ne bi palo ni na pamet da se javim. Sjećam se jednom da su moji starci zvali hostel u Rimu da vide da li je sve ok s nama.
Ali mislim da se nema puno razloga živcirati, da se nešto desi, ionako bi to jako brzo saznali :/

[blis]

Moj sin od svoje 3. godine (rastave) odlazi od kuće (mene) na kraće (vikend) ili dulje (tjedan) vrijeme tako da sam navikla biti bez njega i ne mislim crne misli cijelo vrijeme dok ga nema.
Od kada je "velik" i ima mobitel tražim od njega da se javi kada negdje ide, ali čini to teškom mukom tako da uglavnom ja nazovem ili pošaljem poruku. Rijetko kada kaže rečenicu dulju od 3 riječi, ali nije mi to niti toliko bitno koliko želim da zna da mislim na njega i da stekne naviku biti u kontaktu sa mnom. Mislim da mu je drago kada ga nazovem, a razumijem njegovo nejavljanje jer se niti ja ne javljam svojoj mami kada idem na put. Čak niti ne brinem je li mu OK jer loše vijesti putuju najbrže, a i svaki put kada bi se razbolio na natjecanju zvao bi ili on ili trener.
Ljutim se jedino kada mi pošalje poruku "na granici smo, dođi po mene za 20 minuta", a ne provjeri jesam li je pročitala. Od kada imam bebu već se nekoliko puta dogodilo da me zove već iz Rijeke "gdje si? čekam te već 15 minuta?", a ja mislim da je još na putu.