Imam dosta povjerenja u njih,ali nikad ni za koga ne stavljamruku u vatru,pa ne i za svoju djecu!
Upravo iz opreza uvijek sumnjam i smatram da dok god sumnjate,makar im to ne nabijali na nos uvijek se u pravom trenutku možemo uhvatiti u koštac sa nedaj bože problemima!
Razgovor,određene kazne kad pretjeraju i ponovo razgovor i opet...
Više nego što im u pojedinim situacijama želim pokazati,određenu slobodu imaju i nisu je DOSAD zlorabili!
Ah, iskustvo nas je naučilo da budemo sumnjičavi. A ako posumnjamo, treba raširit četvere oči i uši i nos, jer dijete u razgovoru poriče sve (od najbezazlenijeg propusta do ozbiljnih stvari) - dakle moramo biti 110% sigurni.
Ali uglavnom je pouzdano dijete, konačno, veći dio dana je sam, u kući sa životinjama od kojih je s jednom na ratnoj nozi.
Za nikoga (niti sebe) ne bi stavila ruku u vatru, pa tako niti za sina, ali znam da sigurno još neko vrijeme neće pušiti niti eksperimentirati s drogama.
Ne pratim ga u stopu niti ograničavam. Ima dosta slobode i povjerenja, ali svejedno, kada mi se pruži prilika (ako se ne pruži, ja se stvorim) provjeravam je li van kuće onakav kakav mislim da je. I uglavnom je. Sumnja u njega uglavnom ovisi o mom raspoloženju i vremenu. Kada nemam vremena nemam vremena niti za sumnju i provjeravanje.
Kada mislim da nešto nije u redu najprije mu pokušam objasniti da Veliki Brat sve vidi i da mu je bolje da prizna. Uvijek nastojim iz njega izvući priču bilo da je ja znam ili još ne, a kako se oduvijek trudim s njim razgovarati (koliko je to moguće s muškim zatvorenim djetetom) uglavnom i riješimo probleme bez uplitanja neke treće strane.
Iako volim misliti da ga dobro poznajem sigurna sam da on 10 puta dnevno pomisli "moja mama nema pojma". A istina je negdje u sredini. Nikada dovoljno ne možeš poznavati vlastito dijete. Ja još i sada vidim da se moja mama iznenadi kada joj slučajno spomenem neki događaj iz djetinjstva i mladosti.
Zaboravila sam napisati...
Njemu je još uvijek najgora kazna kada izigra povjerenje moje razočaranje. Kada s njim pričam samo "po službenoj dužnosti" pola dana postane umiljat kao mačkica i vidim da mu nije svejedno u kakvim je odnosima sa mnom.
Evo primjera: pred dvije godine bio je silno nabrijan na red-bullove. To mu se činilo super - piće koje daje dodatnu energiju. Kao da on nema energije i previše.
Počeo je s pitanjima: kakvog je okusa, kako djeluje, kako se osjećaš kad popiješ. Mi smo u dva-tri navrata nosili red-bull na biciklističke izlete, pa smo imali osobnog iskustva - nismo ga dizali u nebesa, objasnili smo vrlo skučenu nišu upotrebe, izrazili svoj čvrst stav da to u svakodnevnom životu nikom ne treba, a da djeca nemaju što raditi s tim.
Kad, jednog dana limenka red bulla. Ah, on je to kupio s prijateljima i podijelio. Mi pročitamo sitna slova: ne smiju upotrebljavat djeca do 12. Zabranimo bilo kakvu kupovinu i konzumiranje, pozovemo se na razum i odgovornost.
Jedne večeri dođe on iz škole - nikako ga sleć u krevet. Brblja ko navijen, skače ko na federima, povremeno podrigne i miriši po jagodi. Jesi ti slučajno? Ma neee. Kako nam to samo može past na pamet?
Drugi dan razgovor. Sad, ne možemo reći "Mi znamo da si ti..."- kad on poriče (iako smo 100% uvjereni). Ali rekli smo da nam je to jučerašnje ponašanje bilo jaaako sumnjivo, još jednom tirada o štetnosti, + prijetnja da ako ga ukebamo da je to pio da ćemo mu smanjit džeparac jer ćemo smatrat da ima viška love.
Još sam odradila razgovor s prof. biologije i zamolila da ih ona na satu obradi temeljito, da shvatili da to nije šala.
Nakon toga je svoj interes za čarobnim napicima preusmjerio na izotonike. Ni to baš nismo podržavali, ali nismo ni zabranjivali. Osim toga ako ne daš pare za nešto, kad se mora kupit od vlastitog džeparca, onda se kupi malo.
A imali smo i još nikad priznatih grijeha...
Znači: oprez.
Povjerenje?
Sumnja u njega uglavnom ovisi o mom raspoloženju i vremenu. Kada nemam vremena nemam vremena niti za sumnju i provjeravanje.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom