http://www.jutarnji.hr/zbog-kceri-sa...moci-/1012371/
Ovakvi ljudi i priče me inspiriraju i zbog takvih priča vjerujem u ljude
 |
|||
|
|
|||
Zbog kćeri s posebnim potrebama napravio teretanu
http://www.jutarnji.hr/zbog-kceri-sa...moci-/1012371/
Ovakvi ljudi i priče me inspiriraju i zbog takvih priča vjerujem u ljude
pa kad imas takvo dijete i kad si najcesce prepusten sam sebi a vidis hrpu staraca koji odustanu od takve djece jer ih sistem o okolina progutaju kritikama i maltretiranjem.
80% veza ne prezivi najobicniji autizam, samo najsretniji klinci ostaju uz roditelja. vecina zavrsi po institucijama
mene inspiriraju i ljudi poput tebeivanas prvotno napisa
da vas je, barem, više...
ivanas, ja isto volim ljude koji umjesto kukanja i zgrazanja nad ovim groznim svijetom, nesto rade da svijet poboljsaju.
u to ime prilazem link (na njemackom, ali guglajte, naci cete vjerojatno i na engleskom), o jednnom tati iz danske koji ima autisticnog sina, pa je osnovao tvrtku koja se bavi zaposljavanjem ljudi s autizmom, pogotovu sto mnogi od njih imaju jako dobre numericke sposobnosti, te su organizirani i sistematicni.
ta ideja se siri, pa sada i u austriji pokusavaju uvesti slican model.
http://diepresse.com/home/gesundheit...ist-eine-Insel
ps. stray_cat, ne slazem se s tobom uopce, te mislim da ti u svemu vidis samo negativne strane.
čula sam za taj projekt, prekrasno. svaka čast i budi.
stray mogu razumjeti, nije leptirić od osobe barem po postovima, ali bože moj različiti smo...često svratim na kutak o djeci sa takvim problemima, samo čitam i mislim si ponekad bože žene svaka vam čast..
Mislim da i u Puli ima firma koja zapošljava i autističnu osobu, i osobu koja ima ADHD.
Nadam se da će se stvari promijeniti
Koliko izgubljenog potencijala i vrijednosti se krije u djeci i osobama s posebnim potrebama, iako imaju teškoća u mnogim poručjima mnogi koje sam ja upoznala imaju i neke posebne i specifične talente i sposobnosti.
seni? ti imas iskustvo iz prve ruke?
mene ti prilicno pogadjaju ti napusteni klinci koji idu sa sebastianom u skolu (moj mali ima autizam i ide u skolu za djecu sa problemima u ponasanju). kad ih vidis kad sa 4 ili 5 godina sami pakiraju svoje krpice i samo klipsu u te buseve kojima odlaze u domove ili kod fostera stisne ti se srce.
moj klinac je jedini u cijelom razredu koj zivi sa mamom i tatom (od njih 12) a masa njih koji i zive sa jednim roditeljem vrlo cesto su po par dana smjesteni po domovima jer roditelji zele vrijeme za sebe
moj klinac je apsolutno jedini koji ide na vanskolske aktivnosti i mislim da je jedini klinac sa autizmom za kojeg znam da uredno ide na aktivnosti na koje u biti idu samo normalna djeca. sve sto NT mogu odradit na nekim tecajevima i u grupama mi smo morali naci za privatne instruktore koij ce sa njim raditi indiidualno
mislim da nemas blagog pojma kako izgleda podizati dijete sa autizmom i biti non stop osudjen kritikama drustva i obitelji jer ljudi njegovo autisticno ponasanje najcesce svaljuju na tebe, kao da ga ti nisi nesto naucio. na kraju se malo po malo ljudi sa normalnom djecom udaljavaju i ostanes u kontaktu sa svega par ljudi
koliko su puta instruktori za koje se sebastian emocioanlno vezao odustali od njega samo tako jer im je bilo prenaporno pa ti nekako trebas djetetu objasniti sto se dogodilo, zbog cega odjednom vise ne ide na aktivnost koju voli
smjesno je kad pricas o dobrom organiziranju i da imaju jako dobre numericke sposobnosti... to je toliko individualno i kod mase njih je najcesce neupotrebljivo. dobar dio njih cak i kad su visokofunkcionalni trebaju oslonac. sad su statistike da 1 na 91 djece ima autizam. sto mislis koliko njih od te mase ceka posao? kakav posao?
Otvorila sam ovu temu i linkala članak zbog iskrenog divljenja i inspracije koju sam dobila čitajui o tati koji ne samo a nije odustao od vlastitog djeteta nego je još uz to napravio nešto da pomogne drugima i dao nešto osim svom djetetu i društvu. Puno je bilo tema o tome kako je teško podizati dijete s posebnim potrebama, neki dan sam bila kod jedne mame djetata s posebnim potrebama na savjetovanje o učenju matematike s mojim sinom. Ta mama se toliko educirala i znanja ima iako nije neke takve struke a sad pomaže i radi i s drugom djecom, to su po meni posebni ljudi koje problem i teškoća nije slomila nego ojačala.
Stray, nemam iskustvo iz prve ruke. A za ono sto sam napisala, odnosno linkala, je iskustvo iz prve ili trece ruke, svejedno, irelevantno.
Imam iskustvo druge ruke, dobru prijateljicu cije trece dijete ima dijagnozu tezu od autizma. Ono sto vidim i sto mi ona kaze jest da ima dobru podrsku institucija, a sto se nas tice, njenih prijatelja, nikome ne bi palo napamet, da se na bilo koji nacin od nje otudi. Naprotiv. Dakle, iskustva mogu biti razlicita.
I da, moja je impresija, (i to nevezano za ovu temu) da su tvoji postovi ovijek obojani negativnoscu, bez obzira da li pricamo o odraslima, djeci, psima, hrvatskoj, nizozemskoj... To je tvoje legitimno pravo naravno, kao sto je moje da to primjetim.
Sto se tice "smjesno je da pricam o organiziranosti i numerickim sposobnostima..."
Pa, nije smijesno. A ni ja o tome ne pricam. O tome prica clanak, koji sam linkala. Ako si ga procitala.
A ako si ga procitala, onda imas i odgovor na pitanje: "kakav posao?"
Ja nisam potkovana na tom podrucju, ali tata iz clanka jest.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom