Koliko vam je roditeljstvo "komplicirano"?

[kaca80]

I ja sam imala svakakvih situacija U životu dolazi stalno do nekakvih promjena, u vezi s djecom ili bez njih.
A imam jedan banalan problemčić koji me stalno nervira. Da ne otvaram novu temu,mislim da će se uklopiti i ovdje.
Neopisivo mi je naporno presvlačenje pelena.
Othranila sam jednu djevojčicu i nikakvih problema. Ona lijepo i mirno leži ja bez imalo muke promijenim pelenu. Još sam je češće i presvlačila. Dok je postala vrtljiva, sa jedno 2 godine, već je počela na tutu.
A ovaj mali! Katastrofa! Ima 11 mjeseci, a već pola godine se sva preznojim kod presvlačenja. To malo čudo se vrti i okreće na sve strane. U zadnje vrijeme vidi da me to nervira pa čim ga stavim na krevet odmah se baca na stranu. Skoro ga je nemoguće savladati koliko bježi. Jedva podbacim pelenu, stavljam i kopčam u svim mogućim položajima. Sva se preznojim. Za sve to vrijeme on se smije na sav glas.
Ja vičem: NE, NE! On se zakocenjuje od smijeha.
Ah, da. Do sada sam ga zabavljala raznim igračkama, sada ni to ne pomaže. Ni seka koja pjeva pored njega.
Je li imao ko ovakav problem, ima li kakvih trikova? Ili da šutim i trpim.

[Pinky]

i ja imam isti problem x dva

[kik@]

Mi smo imali isti problem i bilo je trpi i šuti,trajalo je dok nismo skinuli pelenu
ali ni tu nije nestao problem sada se neda oblaciti,svlaciti a posebno obuvati,
kad nekuda idemo meni doslovno treba 45 minuta da ga obucem,mogu komotno reci da mi je jos i gore
nego s pelenom sada mi bjezi svukud po stanu

[meda]

Ja ću samo reći slijedeće - još se danas sjećam kad sam kako klinka s nekih 7 godina počela u kuhinji pjevuckati nešto tada popularno, ne znam više je li bilo "Đeni nosi kečke" ili što već, a moj tata zakolutao očima i rekao mami nešto na temu kakva se to danas glazba proizvodi. Znam da me to dosta pogodilo, baš tog trenutka se sjećam ali nije bilo jedini put. Rezultat tog odgoja nije da ja danas slušam glazbu koju bi oni htjeli, nego da sam vrlo nesigurna u iskazivanju vlastitog ukusa.

Pa se nadam da vi s projektiranim odgojem barem pokušavate biti nešto suptiliniji...

posto me cvijeta prozvala, sad se osjecam prozvanom.

ne radim takve stvari, jer je to ponizavanje djeteta. ja samo mislim da glazba treba biti primjerena dobi djeteta. ono sto dijete slusa vecinu vremena. ne povremeno. jer mu ne drzim vatu u usima kad smo negdje vani.

mi doma nemamo tv, ne slusam radio. dijete mi nikada iz vrtica nije doslo s nekom pjesmom osim onih koje su ih ucile tete. tako da ja potpuno utjecem na ono sto dijete slusa. ali ako cuje nesto drugo i svidi mu se ja se u to ne mijesam. culo je i moje dijete jedan cd na kojoj mu se najvise svida pjesma od grupe sick puppies. i slusali smo ju, ali ne slusamo takvu glazbu non stop. jer nije za dijete od 4 ili 5 godina pa da mu se ne znam kako svida. ne namecem mu ukus, nego stil glazbe.

ne radi se toliko o smecu-ne smecu kod mene. nego o tome sto je primjereno dobi. nadam se da sam uspjela pojasniti.

[meda]

I ja sam imala svakakvih situacija U životu dolazi stalno do nekakvih promjena, u vezi s djecom ili bez njih.
A imam jedan banalan problemčić koji me stalno nervira. Da ne otvaram novu temu,mislim da će se uklopiti i ovdje.
Neopisivo mi je naporno presvlačenje pelena.
Othranila sam jednu djevojčicu i nikakvih problema. Ona lijepo i mirno leži ja bez imalo muke promijenim pelenu. Još sam je češće i presvlačila. Dok je postala vrtljiva, sa jedno 2 godine, već je počela na tutu.
A ovaj mali! Katastrofa! Ima 11 mjeseci, a već pola godine se sva preznojim kod presvlačenja. To malo čudo se vrti i okreće na sve strane. U zadnje vrijeme vidi da me to nervira pa čim ga stavim na krevet odmah se baca na stranu. Skoro ga je nemoguće savladati koliko bježi. Jedva podbacim pelenu, stavljam i kopčam u svim mogućim položajima. Sva se preznojim. Za sve to vrijeme on se smije na sav glas.
Ja vičem: NE, NE! On se zakocenjuje od smijeha.
Ah, da. Do sada sam ga zabavljala raznim igračkama, sada ni to ne pomaže. Ni seka koja pjeva pored njega.
Je li imao ko ovakav problem, ima li kakvih trikova? Ili da šutim i trpim.

nama je uvijek bio problem to presvlacenje. do trenutka kada je skinuo pelene. onda je mogao mirno lezat (problala sam par puta kad smo bili u gostima pa bi mu stavila za noc da se slucajno ne popiski)

od godine dana sam mu presvlacila dok je stajao. s tim da sam ga pocela skidat za kakanje u to doba pa pelena nije bila ukakana (veliki plus kad imas platnene).

pusti ga nekad i bez pelene, jedino to mogu savjetovat

[koksy]

I ja sam imala svakakvih situacija U životu dolazi stalno do nekakvih promjena, u vezi s djecom ili bez njih.
A imam jedan banalan problemčić koji me stalno nervira. Da ne otvaram novu temu,mislim da će se uklopiti i ovdje.
Neopisivo mi je naporno presvlačenje pelena.
Othranila sam jednu djevojčicu i nikakvih problema. Ona lijepo i mirno leži ja bez imalo muke promijenim pelenu. Još sam je češće i presvlačila. Dok je postala vrtljiva, sa jedno 2 godine, već je počela na tutu.
A ovaj mali! Katastrofa! Ima 11 mjeseci, a već pola godine se sva preznojim kod presvlačenja. To malo čudo se vrti i okreće na sve strane. U zadnje vrijeme vidi da me to nervira pa čim ga stavim na krevet odmah se baca na stranu. Skoro ga je nemoguće savladati koliko bježi. Jedva podbacim pelenu, stavljam i kopčam u svim mogućim položajima. Sva se preznojim. Za sve to vrijeme on se smije na sav glas.
Ja vičem: NE, NE! On se zakocenjuje od smijeha.
Ah, da. Do sada sam ga zabavljala raznim igračkama, sada ni to ne pomaže. Ni seka koja pjeva pored njega.
Je li imao ko ovakav problem, ima li kakvih trikova? Ili da šutim i trpim.

Nalupaj ga po guzi

Salim se, naravno, malo sam frustrirana jucerasnjom izjavom jedne mame koja bebu od 8 mj. udari po guzi jer ju ova provocira i izaziva tako sto se neda presvuc

Uglavnom, kod nas pali malo pricekat, malo se skakljamo, smijemo, ljubimo...dok ne zaboravi da ga presvlacim, pa samo nabrzinu navucem pelenu.

[SikaPika]

Ne razumiješ ti to Ifgenija .
Sad pričam napamet jel ne poznam ni jednu od vas, ali prerpostavljam da tu ima ima dosta mama koje su bile, punkerice, rokerice, hodale okolo u crnim uskim samtama i isfucanim duksama, na nogama imale i ljeti i zime marte(ne sandalice, čizme sa bar 8 rupa).
Takvoj mami nije lako kćeri kupit šljašteću rozu majicu.

E baš to!
I ja sam kao Seni rekla, nikada roza u moju kuću. Baka i deda su već suze ronili kad su skužili koliko ću biti stroga po tom pitanju jer me je stvarno živciralo to kad uđem u trgovinu, pitam imaju li gegice, a oni pitaju je li dečko ili curica jer imaju plavo i roza. Ja kažem curica je i kupim plavo. Baš namjerno.
No, kad sam skužila da se moje dijete s nepune dvije godine veseli roza robici (koju je dobila sa strane, a poklonjenom konju se ne gleda u zube, tim više što smo samo na MM plaći), odustala sam. I poput Seni sam se počela drugačije oblačiti jer mi je jednom rekla (eto, baš nekako prije godinu dana, dakle imala je oko 20 mjeseci) kad sam obukla neku "cvjetnu" suknju - mama, baš si jepa.
Još uvijek ne kupujem ništa šljašteće jer još ne traži, ali sigurno joj neću nametati svoju volju.
Što se mene tiče, može biti što god hoće, samo da ne bude ukalupljena i uniformirana u dosadnoj odjeći, dosadnih misli...

A igranje mame - a ne znam, znali smo se igrati, ali nisam poput Ane imala baš tu želju. Ono, znala sam da želim djecu, voljela sam oduvijek djecu i znala s njima. S djecom svoje dvije sestre sam odrasla, a bratove koji su se rodili kasnije sam često čuvala. I sve mi je to nekako bilo normalno, te sve igračke, "nered". Stvarno puno znači kad znaš što te otprilike čeka.

A te noći na koje nas nitko nije "upozorio". Pa šta ja znam, ne bi mi palo na paemt nekoj trudnici govoriti "znaš, nije to sve tako bajno, bit će ti tako i tako". I to ne samo zato jer bih ju htjela poštedjeti takvih informacija nego zato jer koliko god mi bilo teško, sad mi je to tako daleko i nestvaro i kada se svega sjetim, imam osjećaj kao da se događalo nekom drugom, kao da je bilo prije sto, a ne prije dvije godine.
Valjda smo i drugačiji. Nakon što sam rodila (a nije baš bilo lako, ono, samo da je izašla iz mene) rekla sam - sve se odmah zaboravi, da me se pita, mogla bih odmah opet dok mi je frendica koju godinu prije toga rekla upravo suprotno - tko ti to kaže - laže ti. A ja nisam lagala.

Zapravo, ja cijelo vrijeme imam osjećaj kao da se igram. Sve mi je to nekako smiješno, sav taj život, obaveze, to što se MM i ja brinemo za to naše blago, za kuću, ja kuham, spremam. Oduvijek sam imala obaveze, radila sam i pomagala, brinula se o baki, teti, ali je to tada uvijek nekako prolazilo mimo mene. Sada sam tu, stvarna, sve je stvarno, nas troje smo glavni i jedini važni, a ja imam osjećaj kao da se igramo mame i tate. Ne znam, nekada je sve tako lako i zapravo bi trebalo biti lako. Jer što je život dok si zdrav nego uživancija!

[SikaPika]

mene isto cudi poplava narodnjaka danas, mora bit neki uzrok tome

mi doma ne slusamo ni radio ni tv, nit pustamo zagrebacke malisane, ali bome niti rock. meni glazba a la zg malisani uopce nije primjerena za djecu, niti mislim da cemo rockom u vrticu prevenirati narodnjake kasnije. ne drzi mi to vodu nekako. jednostavno ne moze biti za dijete primjereno nesto sto je nastalo najkasnije u razvoju lj.civilizacije

mi slusamo vecinom tradicionalne djecje pjesmice, originalnu narodnu glazbu i duhovnu glazbu

kako misliš, uzrok narodnjacima?
pa koji je uzrok svim drugim stvarima oko nas? koji je uzrok McDonaldsu? koji je uzrok kupovanju hrpetine odjeće, obuće, tehnike...? koji je uzrok svake godine novim i novim igračkama, crtanima, svim popratnim sadržajem?
samo da je lagano, da ne moramo puno razmišljati, da se ne moram puno zamarati - zašto bismo, jel? kad je sve tu... ti samo radi i šuti, kupuj, uživaj, budi SRETAN!!!

a glazba? MM svira gitaru, ja sam stara punkerica, ja joj puštam i narodnu (već zna nekoliko narodnih - slavonskih pjesama, o prostim bećarcima neću - skida melodiju kao od šale), slušamo i Legen (MM ga skine na način Neil Younga)... stvarno slušamo svašta (tu mislim na r'n'r od samih početaka do, ne znam, White Stripesa sa svim mogućim primjesama, uletima od narodne do jazza), ali slušamo i dječje pjesmice Zg mališane, baka ju uči neke njemačke iz Spielschulla, moja ju teta uči Sve ptičice iz gore, obožava Tomu Bebića i s takvom dramom otpjeva Leute moj (ok, ne cijelu), strane svijeta je naučila po pjesmi Drama Leta 3 i tako...
i sve to zna i u svemu uživa
radio ponekad slušam, a kada naleti nešto tipa a la Rozga, mijenjam stanicu (neki dan smo razvalile na Riblju čorbu)
tv gledamo kad ona spava

[SikaPika]

a što se tiče dječjih pjesama, kako ne volite dječje pjesme . ja volim dječje pjesme i kad se male ruke slože, zeko i potočić, tata kupi mi auto i zdenku vučković i dečji zbor kolibri. ove novokomponovane ne znam

i ja isto volim dječje pjesme
posebno onaj neki cd gdje su neke stare, pjeva Ivica Šerfezi i Z. Vučković i još hrpa njih
tamo gdje je Bimbo i te
te su mi zakon
upalimo, pjevamo i plešemo
ali plešemo i na Kud idijote i na rokabili
na Bacha ne plešemo, uz njega samo gulimo krumpire

[SikaPika]

a ne znam, znam samo da mi ne može dolaziti doma iz parka, gdje se druži sa kvartovskom djecom, sa vicevima o plinskim komorama koji su mu smiješni. ili s pavelićem herojem, a ne zločincem. mislim da s 11 godina mora znati što je holokaust. što je nacizam. što je bila ndh i njeni zakoni.
a kako to objasniti, a da nije potresno - to ne znam.
mislim da to i mora biti potresno.
naravno da ga je potreslo. naročito što je film, kako da kažem, zabavan, njemu razumljiv. smiješan. ok, nije opet ga potreslo na našoj razini, roditeljskoj, i obzirom na naše znanje, ali neka pitanja je osvijestio - npr natpis na vratima "zabranjeno židovima i psima" i tako.

možda sam pogriješila, sad je kasno, al eto preživio je

ma meni je sasvim normalno u toj dobi pustiti takav film jer upravo taj film taj životan način, bez ikakvih pretenzija (potpu Šindlerove liste, npr.) pokazuje sav besmisao rata, bol mržnje i svega što oni nose
to je sasvim pristojna dob za skužiti takve stvari
ne razumijem zašto bismo ih štedjeli stvarnosti kad je ona tu oko nas, kada se opet može ponoviti, a osim toga, fašizam je i dalje "skriven" u mnogim segmentima naših života (opet se družim sa Srećkom Horvatom, ovaj put knjigom Totalitarizam danas
ok, mi smo još uvijek na dugometražnoj Snjeguljici, Pepeljugi i Bambiju - ne štedimo ju toga da postoje zli ljudi, ne štedimo je toga da postoje ljudi koji ubijaju životinje - ali i ljude i majke neke tamo djece
smrt i bol su sastavni dio života i treba ih učiti kako se s njima nositi

[SikaPika]

a ovo s pelenama
hm, ja sam tu za šok terapiju - kreneš mu nešto super glasno pjevati - ono - šokiraš ga
ili mu kreneš pričati nešto, o nečemu veeeeeelikom, crvenooooom - onak, izbečiš oči, raširiš usta da on zine od iznenađenja, pogubi se, zaboravi gdje je i ti presvučeš pelenu
istina, to zahtjeva prilčnu koncentraciju i strpljenje, ali kod nas je palilo
dok smo ju kao bebu kupali, derali smo se na sav glas You are my sunshine, cijela zgrada je u pola osam pucala od smijeha
da, (ne)sreća je u tome što moja i dalje traži priče dok se presvlači, ali mi je i nevjerojatno da sa svoje 2,8 godina i dalje mirno leži na onom stoliću za presvlačenje kojeg je odavno prerasla, čija se podloga totalno ofucala (ne presvlačimo pelene nego se oblačimo nakon tuširanja, brišemo kokicu, čistimo nos i tako)

[moia]

ne štedimo ju toga da postoje zli ljudi, ne štedimo je toga da postoje ljudi koji ubijaju životinje - ali i ljude i majke neke tamo djece
smrt i bol su sastavni dio života i treba ih učiti kako se s njima nositi

tako je, u protivnom već u dobi od 9 ili 10 godina se neće znati nositi sa okolinom, vršnjacima, dječjim problemima unutar grupe u kojoj se nalaze koji za dijete ponekad i nisu tako mali i beznačajni i slično...

[moia]

ovo s pelenama i presvlačenjem, nemam ništa pametno za dodati, savjetovati osim da smo se spasili kad je mala sa 23 mjeseca krenula na wc. do tada je bilo za neizdržat, svaki dan po par puta sva u jednoj vodi, nema što nisam probala, a počelo je već sa 8 mjeseci kad me je svom snagom počela lupati nogama u želudac, e to je bilo užasno, probala sam bez obzira na njene mjesece primit noge u tom trenutku i čvrstim glasom viknut ne, ma kakvi, nije me šljivila za suhu šljivu, kasnije je bilo sve gore, vrištanje, bacanje, čupanje, grebanje, x puta sam bila sva izgrebana, šta da kažem imam divlju mački doma, risa.

sad od kad ide na wc najednom više nije problem ništa, niti presvuči majcu, čarape, hlaće, ništa, bar za sada. tu i tamo nekad zna zekat, ali to je beznačajno prema onome što smo imali punih godinu i pol.

[Peterlin]

E, ovo s problematičnim presvlačenjem je mene motiviralo da relativno rano počnem djecu stavljati na kahlicu (stariji je to sam izveo, slučajno smo kupili kahlicu isti dan kad smo kupili sklopiva kolica, pa smo ga iz vica nasadili gore u dobi od nekih 9 mjeseci). Dijete se slučajno pokakalo, divili smo se kobasi i tako je počelo.

Mlađi je prošao istu proceduru, ali kod njega je to bilo još važnije jer taj je mlatio ko Maksim po diviziji - morali smo se dobro čuvati njegovih nogu i to je bila užasna tlaka, pogotovo ako je bio sav usr*an. Mnoge su mi mame govorile da sam luda i slično, ali tako nam je dobro došlo...spasili smo se. Za pišanje su još dugo nosili pelene, ali moglo ih se presvući stojećki i u bilo kojoj pozi. Ufff, fakat, da sam znala na vrijeme, prošli bi bespelenaški trening.

[moia]

ma daj pusti, ovdje u njemačkoj su otišli u totalnu nekakvu krajnost o tome da dijete treba pustiti da samo zatražit na wc, pa vidiš svako malo i 3 godišnjake, čak i od 4 godine u pelenama, ma užas jedan.

da smo bili pametniji trebali smo je već sa 12 mjeseci lagano stavljat, jer ona je već sa 16 bila spremna sigurno, sama je počela skidat pelenu kad je nešto napravila, a svi graknuli ne ne to je još rano imat ćete problema, ma isuse dragi...

na kraju nam je puko film za badnjak, mislim ako je dijete u stanju skužiti neke složenije radnje kao što su baratanje mišom, kompjuterom, ipadom, mobitelom, slaže puzzle od xy dijelova, pa nemojte mi mi pričat da nije u stanju kontrolirat najpriodniju stvar na svijetu koju na koncu kontrolira od samog rođenja, mislim ne samo ona sve bebe, inače bi stalno i kakali i pišali.

[moia]

e da skinula se u roku 2- 3 dana i krenula na wc, ne na tutu nego wc. po tetama u jaslicama ona nije bila još spremna i trebali smo je pustiti bar do 3 godine, ma ideš.

[meda]

ja isto mislim da je Lea i Darija cisto ok za 10 godina. Drustvo mrtvih pjesnika ipak ne, nije zabranjeno, al ne znam da li bi dijete shvatilo poantu. al puno ovisi

ja se sjecam da je meni bila super knjiga od andrica 'Knjiga' u 4. razredu. a to je lektira za 1. srednje. moja sestra ju je citala i pricala nama kako je knjiga dosadna. ja se odmah zainteresirala i poistovjetila s temom. i bas mi je bila odlicna.

[makita]

i ja isto volim dječje pjesme
posebno onaj neki cd gdje su neke stare, pjeva Ivica Šerfezi i Z. Vučković i još hrpa njih
tamo gdje je Bimbo i te
te su mi zakon
upalimo, pjevamo i plešemo
ali plešemo i na Kud idijote i na rokabili
na Bacha ne plešemo, uz njega samo gulimo krumpire

odvaljujem

jer tako i mi

nikad, al baš nikad neću zaboravit kako smo u srednjoj imali iz glazbenog kontrolni iz slušanja glazbe. I da bi se pripremila, ja upalila i slušala dok sam bila po kući, kuhala, čistila...

I dođem ja u školu, a prof. kako je glazba zapostavljena, kako je ljudi ne cijene, pa objašnjavao šta ima u kojem djelu, pa kako je to komplicirano i lijepo i zaključak, sav u zanosz, kako se ta glazba ne sluša dok se gule krumpiri

[ana.m]

Kaj se dječjih pjesmica tiče...nedjeljom ujutro je na CMC-u dječje jutro, puštaju dječje pjesmice. Ajme majko mila....To je prestrašno kakve su to pjesme, kakvi su to tekstovi, a pjevaju valjda samo oni koji su prek neke veze dobili solo dionicu. UŽAS! Imam osjećaj kao da te novije pjesme pišu u totalnom nedostatku novih ideja. I teksta i melodije. Pa tkve nebuloze da nije za slušati.
Kad govorimo o dječjim pjesmicama, bar ja dok govorim o dječjim pjesmicama koje volimo slušati, onda mislim na te stare pjesmice koje smo mi slušali kao mali i eventualno o Zagrebačkim mališanima. I Trešnjevačkim.

[mendula]

Kikići su nam otkriće. Odlični tekstovi i odlična glazba.

[Kosjenka]

je Kikići su super.
Žutozuba nam je najdraža pjesmica.
I "Reci R", jel to od njih?

[Cubana]

Kad govorimo o dječjim pjesmicama, bar ja dok govorim o dječjim pjesmicama koje volimo slušati, onda mislim na te stare pjesmice koje smo mi slušali kao mali i eventualno o Zagrebačkim mališanima. I Trešnjevačkim.

Ja bih rekla da je to više vezano za naša sjećanja, osjećaje iz djetinjstva.

[rahela]

Kikići su nam otkriće. Odlični tekstovi i odlična glazba.

Kikići su zakon
a voditeljica zbora sama piše i stihove i glazbu
sve teme prekrasno obrađuje, od ekologije do bolesti bliskih ljudi,
jedna od dražih mi je ona
"...moraš skupit sve,
e, baš ne moram..."
radi se o igračkama i onim reklamama koje kažu da moraš skupit sve pokemone/gormite/sličice
a ova mi je jedna od najdražih
http://www.youtube.com/watch?v=wjQHsAIOOEM

[rahela]

ispričavam se, ali moram stavit i ovu što sam pisala stihove
http://www.youtube.com/watch?v=F4tC_atGRJY

[mendula]

Ježim se svaki put kad slušamo Anđele... Jako mi se sviđa što su ozbiljne teme ispričane riječima kojima bi ih ispričalo dijete, jednostavno a suosjećajno i iskreno.
A da ne bi ispalo da su sve pjesme ozbiljne, odlična mi je Zasjeda, Blizanci, Ide zima...

Par postova ot, ali stvarno Kikiće vrijedi pohvaliti, vratili su mi vjeru da postoje dobri dječji zborovi s kvalitetnim tekstovima i lijepim zvukom raznih stilova (Ritam srca ).

[rahela]

baš mi je drago da se još nekome sviđaju
naravno da ima i veselih, pravih "dječjih" pjesmica,
ja sam ove spomenula baš zato jer se dotiču nekih "delikatnih" tema, a ispjevane su razumljivim dječjim jezikom
moja seka je pjevala u Kikićima davno, pa sam tako saznala za njih
prije njih je bila u Zagrebačkim mališanima, ali tamo se nije našla, a kad je prešla u Kikiće bili smo svi oduševljeni

[Day dreamer]

Imamo dva klinca, oboje radimo, doma nikad nisam prije 17.00, muž i kasnije. Odustala sam od savršeno čiste kuće i pomirila se s time da onog trenutka kad nešto očistim, već je prljavo (ili barem u roku od sat vremena). Ali čistim. Odustala sam od toga da mogu svima ugoditi za ručak/večeru jer svatko voli nešto drugo i danas bi ovo, a sutra ne. Ali trudim se kuhati zdravo. Odustala sam od toga da djeci posvetim cijeli dan i noć jer jednostavno fizički ne stignem. Ali ono vrijeme koje sam s njima trudim se iskoristiti najbolje što mogu. I tako za sve ostalo. Trebalo je samo naučiti koje bitke vrijedi voditi, a u koje se ne isplati ulaziti. I da je sve ono što u djecu uložiš danas blago riznice njihove bolje budućnosti. A najvažnije ih je učiti samostalnosti od malena, jer njihova samostalnost u ispunjavanju vlastitih životnih potreba i traženju sreće moj je cilj.