Ja bih rekla da je osuđivanje prejaka riječ.
Misliti nešto o nekome ne znači nužno da ga osuđuješ nego da ga primjećuješ, a kroz to primjećivanje uspoređuješ sa sobom, nalaziš sličnosti i razlike u načinu života.
Kako živimo u maloj državi s puno malih gradova, gdje svatko nekog zna, nismo mogli baš nikako izbjeći malograđanštinu. Ona je na neki način izvorno hrvatska kao i pršut i kiselo zelje.
Sviđao mi se netko ili ne, slagala se s njim ili ne neću se petljati u njegovo/ njeno mišljenje i životne izbore dok me se to ne tiče.
I djecu tome učim.