Anci nisi niti malo grozna, to je sve apsolutno normalno, meni je isto tako...svi osječaji koje osječaš su apsolutno OK i ono su što ti je potrebno u procesu zacjeljivanja.
Ja sam puno puta ljubomorna kad vidim sretne obitelji...i iako imam toliko mnogo na ćemu imam biti zahvalna, naljutim se kad se sjetim da sam sada mogla imati 3 prekrasne djece, koje bi odgajali sa neizmjerno puno ljubavi.....pa ljubomora je zaista neki zdravi osječaj za tu situaciju, čak je i Bog ljubomoran.......a onda još tu i tamo naletiš na cesti na nekog nezainteresiranog tatu ili histeričnu mamu koji su nekako vremenom zaboravili kako je to malo biće zapravo važnije od svega i koliko su privilegirani da ga ili ju imaju...i još se više naljutiš jer si apsolutno svjesna koliko su sretni što imaju nekog tko če vrištati po shoping centrima, nekog tko če razmaženo plakat za čokoladom ili nekog tko če razbit skupocjenu vazu i skrivat jedinice u školi...
Ali sigurna sam da čemo sve mi biti mame, ipak ćemo bit nagrađene jer su naši anđeli gore i brinu se za dobro na ovom svijetu.
a jesam se raspisala...čapila me neka typing manija