u 19. tjednu sam otišla na redovan uzv i reklli su mi da srce moje bebe ne kuca već dva tjedna. nakon toga je uslijedio inducirani pobačaj i velika praznina.
na forumu sam shvatila da nisam sama i da takvih slučaja ima puno, više ili manje sličnih. želja mi je da ih objedinim jer jedno nam je zajedničko - gubitak anđela.
ne spavam kao prije, ne jedem ili pak na nervnoj bazi jedem cijeli dan. živci su mi se skratili. tuga me obuzima, više se ne smijem kao prije, puna sam boli i gorčine s tisuće neodgovorenih pitanja.
imam curu od 9 godina koja me sve više živcira i samo uz pomoć muža uspijem izgurati cijeli dan, posebno vezano za moju curicu. a ona, toliko se radovala bebi. pratila je njen razvoj po tjednima na internetu, u školi pisala pjesmice o mojoj trudnoći i bratu ili sestri.
istina da vrijeme liječi rane. malo mi je lakše. barem manje plačem, ali ovo me skroz promijenilo.
osoba sam koja se bori. sve što sam postigla uspjela sam sa svoje dvije ruke, a kasnije uz pomoć muža. život nas nije mazio. međutim, svi ti problemi su mi bili normalni. loše djetinjstvo, biti bez posla, stana, nesuglasice u braku...
ali izgubiti bebu, to mi nije normalno, na to nisam bila spremna. zato mi je ta bol sada još jača i još teže ju podnosim.
izgubila sam bitku a da nisam ni znala da se borim.