 |
|||
|
|
|||
Kiretaža ili čekanje
Drage mame,
već sam dugo registrirana ali evo prvi put sudjelujem u forumu. Molim vas da me savjetujete.
U 8. sam tjednu trudnoće sa dg. blighted ovum. Imam pregled za 4 dana kad će me dr. vjerovatno poslati na kiretažu.
Mislite li da je pametnije još malo pričekati da priroda učini svoje (spontani) ili da se ipak podvrgnem tom zahvatu?
Hvala. :?
Bok Luna 28,ja sam izgubila dvije mrvice.Potpuno te razumijem ,ali glavu gore.Ides na drugi pokusaj.
ka jako mi je zao sto se to dogodilo.
Najbolje je poslusati lijecnika, nikad se ne zna hoce li tijelo samo izbaciti neuspjeli plod. Mene su odmah poslali na kiretazu...
Ka,bolje da ides na kiretazu pod anestezijom nego da ti se pocme dogadjati spontani sam od sebe.To je jako bolno.
podrzavam tu recenicu! (nazalost iz vlastitog iskustva)Matko prvotno napisa
Ka,bolje da ides na kiretazu pod anestezijom nego da ti se pocme dogadjati spontani sam od sebe.To je jako bolno.
suosjećam s tobom.
dobro je da si okrenula novu stranicu i krenula dalje.
želim ti brz oporavak i puno sreće
Bok Tincha i Matko!!
Poslušala sam vaše savjete i sutra idem u bolnicu. Obavila sam sve pretrage. Kiretažu ću učiniti pod općom anestezijom.
Znam da je blighted ovum zapravo poprilično dobar scenarij s obzirom što sve neke žene dožive, ali ipak mi je teško. Tužna sam i razočarana a svi me pitaju: "Pa zašto kad bebice nije ni bilo?!" A ja ne znam kako im objasniti zašto sam tako tužna.
Hvata me panika od same pomisli na kiretažu. Ne zbog bolova već, ne znam, neka me jeza prođe...
Imate li neke savjete za sam boravak u bolnici? Što ponijeti, što očekivati??
Hvala svim curkama na podršci i savjetima.
Spavacicu, ogrtac, papuce, ulosci obavezno...
Imas srece sto ces biti pod anestezijom. Nakon zahvata lezi se par sati, a onda se moze doma na mirovanje.
A sto se tice razocaranja... Istog trenutka kad je test pokazao plusic u meni nije bilo zaceto jajasce, gestacijska vrecica, plod, embrij (ne znam do kojeg sam stadija bila dosla) nego dijete. Tak da oni koji kazu da nema veze, ionako nije bilo bebe... Treba im oprostiti, ljudi pokusavaju dobronamjerno ublaziti gubitak, ne znaju bas najbolji nacin, misle da ce nam biti lakse ako prikazu da zapravo nema za cim zaliti. Treba prezaliti, samo si treba uzeti vremena, i nitko ne moze uciniti da se osjecamo bolje dok to ne dodje samo od sebe.
nažalost znam kako vam je!
nema riječi koje bi vas utješile sada pa zato samo šaljem jedan veliki virtualni zagrljaj...
a vaši anđeli će biti zauvijek u vašem srcu...
hrabro dalje, i vjeruj te mi s vremenom bude lakše...
Onaj klise sto ga ponavljaju "vrijeme lijeci rane" je istinit, tako da ces i ti nakon nekog vremena poceti osjecati da je vrijeme da se prijede preko onog sto je bilo i da se krene dalje. Nekima treba duze, nekima ne.
Ja sam svoju curicu pobacila sa 18 tjedana, sto je bilo specijalno strasno za mene, jer svi su mi govorili da 1 zena u 3 uspije iznijeti trudnocu prije 12-og tjedna.
Tako da sam ja u neku ruku bila spremna izgubiti bebu prije 3 mjeseca, ali ne i poslije. Utoliko veca bol i nerazumijevanje.
Jos je jedna stvar teza: rodis na normalan (vaginalni) nacin, i imas priliku vidjeti i drzati svoju bebu koja je vrlo, vrlo mala, ali joj nista ne fali!
Plakala sam 3 dana bez prestanka, trazila sam sestre da mi ju donesu dvaput, oprostila sam se i idemo dalje. Ne kazem da ne boli kad se sjetim (i sad sam pustila suzu ili dvije), ali kazu da se tako nesto desava s razlogom (najcesce u vezi sa greskom u kromosomima, gdje tijelo prirodno odbacuje "stetan" plod).
Glavu gore i idemo dalje!!
Ja sam sad ponovno trudna (nakon 7 mjeseci cekanja od kad sam pobacila), upravo ulazim u svoj 28-i tjedan, beba se rita ko luda dok ovo pisem i mogu ti reci samo jedno: ustraj, ustraj, ustraj!
Sve ce biti u redu, i sve ima svoje zasto.
Bol ce se smanjiti, premda nece otici. Fokus je na buducnost i na vlastitu volju (meni su rekli da cu vjerovatno morat ici na usvajanje jer je skoro pa nemoguce da ostanem trudna. Eto koliko znaju!).
Pusa i bacaj se u akciju!
Drage moje,
kod mene se situacija mjenja iz dana u dan. Danas sam išla u bolnicu, obavila sve pretrage spremna da me prime u bolnicu i sutra na kiretažu.
....ali na zadnjem pregledu prije samog ulaska na ginekologiju, dr. meni kaže da se ne treba žurit, nije mu prvi put da vidi dg. blighted ovum a onda porodi normalno zdravo dijete koje malo zakasni sa pokazivanjem na UZV-u, a u najgorem slučaju ću prokrvarit pa onda mogu doć pa neka ja odlučim.
I ja skupim prnje i evo me doma. Iskreno, mislim da od bebe ništa jer već osjećam lagane bolove a i počela mi je sukrvica, ali nekako mi je to drugačije proživljavat kući nego u bolnici čekajući da "kopaju" po meni.
Strpit ću se do idućeg petka pa ako ništa ne bude onda ću na stol al ću barem znat da sam sve učinila da budem sigurna da je to to.
...Puno mi znači što se mogu vama jadat i dobit podršku i savjete. Vaša iskustva su mi puno pomogla da prihvatim sve ovo što se događa, da znam da imam pravo tugovat, i otprilike znam što očekivati.
Veliko hvala.
Vjerovatno ću vam još puniti glavu ovisno kako se situacija ude odvijala.
Prvo da vam kazem da mi je zao ...i znam kako se osjecate.
Ja sam bila u srijedu na uzv i nije bilo ploda.Ali se ne predajem....i nadam se i dalje da je rana trudnoca.
Ali osjecaji su grozni...i nema smirenja...stalno neko iscekivanje.
Ja ti ne bi preporucila kiretazu, osim ako si pocela krvariti-onda odmah u bolnicu.
Sretno
vjerujem u bolje sutra javi kad saznaš štogod. baš me zanima hoće li sve biti u redu. držimo fige da se tvoja priča lijepo završi.
bila sam trudna 11 tjedana, na prvoj kontroli je bilo sve super, ali prošli tjedan sam primjetila smećkasni iscjedak, čekala sam do drugog dana, iscjedak nije prestajao, otišla sam ginekologu i rekao da je premala bebica za tu trudnoću i da to nije dobro.drugi dan me poslao u bolnicu i napravili mi kiretažu, lokalna anestezija, trajalo je svega 3-4 minute.. prvo sam se dosta dobro osjećala i mislila sam kak sam snažna, ali sad kad sam doma svi planovi za budućnost koje smo radili,a imaju veze s bebeom iskoče van i tada postaje teško... Hvala Bogu da imam dva anđela ovdje na zemlji , mužića i sinčića,i jednog sad imamo gore na Nebu... gledam u budućnost i uz Božju pomoć vidimo se sa još dosta djece...
Ivky
Re: mog anđela više nema
Draga,znam da ti to neće biti nikakva utjeha,ali samo bih ti htjela reći da se sve to preboli i nastavlja se dalje.Ja sam živi dokaz za to.Prvo dijete rodila bez najmanjeg problema,zatim tri spontana pobačaja između trećeg i četvrtog mjeseca trudnoće kroz narednih devet godina.Nakon devet godina napokon rodim drugo dijete,a dvije godine nakon njega treće.Prošle godine ostala sam ponovno trudna,što me je baš razveselilo,no u šestom mjesecu trudnoće djetetu je prestalo kucati srce.Samo ti želim reći,dati će Bog-biti će djece,samo se sada opusti i ne boj se ponovne trudnoće.pusa tebi i molitvica za tvog malog anđela i za male anđele svih nas koje smo to prošle.Prije 4 dana sam se oprostila od svoje mrvice. Pretužno i prebolno. Bili smo zajedno 11 tjedana, ali malo srce je prestalo kucati. Još uvijek ne znam zašto. Ne znam hoću li ikada saznati, a možda je tako i bolje. Znam samo da sam napravila sve da mrvici pružim najviše što mogu. Teško je pomiriti se s činjenicom da na neke stvari jednostavno ne možemo utjecati.
Problemi su počeli već prije mjesec dana. Bilo mi je rečeno da povremeno slabo krvarenje nije nešto zbog čega bi trebalo paničariti. I doista, ja sam se dobro osjećala. Međutim zadnje krvarenje je potrajalo nekoliko dana i, unatoč mirovanju i terapiji dabrostonom, meni je bilo sve gore. Slutila sam što slijedi, i prije nego su mi to liječnici potvrdili. Htjela sam samo da sve što prije završi.
Tijelo me konačno više ne boli, ali dušu ću liječiti još dugo. Sada, kad je sve gotovo, uopće ne želim analizirati postupke svoje dosadašnje doktorice, niti tražiti krivca. To bi me još više ispunilo gorčinom. Okrenula sam novu stranicu i odmah isti dan prešla kod drugog doktora, divnog čovjeka i stručnjaka, koji mi je svojim humanim pristupom pomogao da sve hrabro prebrodim. I vjerujem da će od sad sve biti u redu i da neću morati dugo čekati svoju drugu mrvicu. A do tada…..isplakat ću još more suza. A preboljeti – neću nikada.
Re: mog anđela više nema
Ja još ne mogu daljeDraga,znam da ti to neće biti nikakva utjeha,ali samo bih ti htjela reći da se sve to preboli i nastavlja se dalje.Ja sam živi dokaz za to.Prvo dijete rodila bez najmanjeg problema,zatim tri spontana pobačaja između trećeg i četvrtog mjeseca trudnoće kroz narednih devet godina.Nakon devet godina napokon rodim drugo dijete,a dvije godine nakon njega treće.Prošle godine ostala sam ponovno trudna,što me je baš razveselilo,no u šestom mjesecu trudnoće djetetu je prestalo kucati srce.Samo ti želim reći,dati će Bog-biti će djece,samo se sada opusti i ne boj se ponovne trudnoće.pusa tebi i molitvica za tvog malog anđela i za male anđele svih nas koje smo to prošle.Prije 4 dana sam se oprostila od svoje mrvice. Pretužno i prebolno. Bili smo zajedno 11 tjedana, ali malo srce je prestalo kucati. Još uvijek ne znam zašto. Ne znam hoću li ikada saznati, a možda je tako i bolje. Znam samo da sam napravila sve da mrvici pružim najviše što mogu. Teško je pomiriti se s činjenicom da na neke stvari jednostavno ne možemo utjecati.
Problemi su počeli već prije mjesec dana. Bilo mi je rečeno da povremeno slabo krvarenje nije nešto zbog čega bi trebalo paničariti. I doista, ja sam se dobro osjećala. Međutim zadnje krvarenje je potrajalo nekoliko dana i, unatoč mirovanju i terapiji dabrostonom, meni je bilo sve gore. Slutila sam što slijedi, i prije nego su mi to liječnici potvrdili. Htjela sam samo da sve što prije završi.
Tijelo me konačno više ne boli, ali dušu ću liječiti još dugo. Sada, kad je sve gotovo, uopće ne želim analizirati postupke svoje dosadašnje doktorice, niti tražiti krivca. To bi me još više ispunilo gorčinom. Okrenula sam novu stranicu i odmah isti dan prešla kod drugog doktora, divnog čovjeka i stručnjaka, koji mi je svojim humanim pristupom pomogao da sve hrabro prebrodim. I vjerujem da će od sad sve biti u redu i da neću morati dugo čekati svoju drugu mrvicu. A do tada…..isplakat ću još more suza. A preboljeti – neću nikada.
Nakon kiretaže sam mislila ćim dobimo dozvolu od doka ići opet u pokušaj a sada me užasan strah i ne želim opet prolaziti kroz sve.ne znam hoču li ikada više htjeti eto tako se osječam :?
tornadomum
znam točno kako se osjećaš. i mene je strah iduće trudnoće, ne želim uopće misliti o tome. imam osjećaj da ću biti pod takvim stresom da ću sama sabotirat trudnoću
doduše, prošlo je samo 4 dana od kiretaže, a kažu cure da s vremenom sve izbijedi. nećemo zaboravit nikada, ali ćemo naučit živit s tim.
drži se i daj si vremena da rane zacijele. sigurna sam da ćemo s vremenom počet razmišljat o novoj bebici
ja vam zelim da sto prije ostanete ponovo trudne i drzite male mirasljave smotuljke u svojim rukama
znam kako ti je,i ja sam to prošla 3 puta.i upravo se spremamo u graz na IVF. ne odustajemo. imamo svoja tri anđela koji nas čuvaju, i koji nam daju snage da izrzimo sve sto nas čeka. samo hrabro naprijed :saint:
ja sam nova među vama,i stvarno mi je lakše malo kada sam tu ik čujem vaše piče jer znam da me netko razumije.
ja sam izgubila 3 svoja anđela.prvi na sje napustio prije 2 ipo godine u 9 tjednu trudnoće,stalo se razvijati.ginekolog kaže da se to eto događa. u bolnicu me je uputio,kiretaza i sve šta s tim dolazi.strašno me je bilo,osjećaj nemoći..još dans racunam kolika bi bila ta beba.
nakon godinu dana smogli smo snage i krenili u akciju ponovo.i stvarno nakon samo 2 mjeseca pojavip se plusić na testu.našoj sreći nije bilo kraja..nisam niti pomišljala da bi se to moglo ponoviti,iako me je malo bilo strah.krenilo je sve ok dok u 9 tjednu mi se pojavio smečkasti iscjedak,uhvatila me je panika,i odmah sa otišla u ginekologa,dao mi ja dabroston i rekao da se ne brinem ništa,da mirujem i da dođem za 2 tjedna...i ja mirovala...nakon 2 tjedna opet isto.nikada neću za boraviti njegove riječi-opet trudnoća nije uredu,nema otkucaja srca....bolnica,kiretaža,srušio nam se cijeli svit.....opet,nama,nemoguće,pa svi brisevi su nam bili dobri...
i opet samo 5 mj od 2-oga spontanoga ja opet trudna.ali ovaj put se nije razvijalo od samog početka..i nako svih pretraga detaljnijih,sazmano da MM nije uredu kariogram tj,kromosomi.i sada nam preostaje samo IVF i putujemo u graz u prvi mjesec..ne gubimo nadu,znamo da ce nasa bebica doći kad tad.... i imamo 3 anđela koji čuvaju mamu i tatu....
bambus99,
i ja se znam uloviti kako racunam koje rodjendane necu slaviti, pa usporedjujem s drugom djecom da li bi sada toliko velika bila moja (isto imam 3 pobacaja iza sebe, 3 puta je stalo srce oko 9 tjedna),
vjerujem da sve mi ovdje to isto radimo, i guramo dalje.
sretno u postupku!
lilium
nažalost sve se mi jednako osjećamo, i zato smo tu jedna za drugu jer se u potpunosti razumijemo
ovo ljeto bila sam na jednom rođendanu i jedna ženskica je dovela svoju kćerkicu. malena je preslatka, priča, hoda, smije se... oduševila mei tada ja pitam koliko je stara, i ona mi kaže mjesec i godinu kada je rođena moja anđelica... uopće ne znam kako sam uspjela ostati sabrana, i ne raspasti se!
pokušavam ne razmišljati o tome, nekada uspijem nekada ne... ali trudim se...
tvoja beba te negdje čeka....
luna pa čestitam ti od srca na plusiću :D
draga moja, od sveg srca želim ti mirnu trudnoću i da u jesen držiš svoju bebicu u rukama
Bzara, hvala ti! Ne otvaram često ovaj podforum pa si me baš iznenadila!
I da, imamo plusić i još uvijek se bojim biti sretna zbog toga. A valjda će se s vremenom i moji osjećaji promijeniti kako beba bude rasla.
Čitala sam tvoje postove i reći ću ti samo da ti želim svu sreću svijeta i dijete u naručju, jer to zaslužuješ.
hvala ti od srca draga moja...
i ja tebi, i sigurna sam da će ovaj puta biti sve u redu, i da ćeš imati uskoro jednu (a možda i dvije
čuvaj nam se i želim ti predivnih, mirnih 9 mjeseci...
Luna
Hvala ti Roza
luna82,
sretno!
pozlatile ti seHvala ti Roza
Kiss mrvičku za Valentinovo
Lilium, hvala.
Ja sam još uvijek nekako 8) što se tiče spoznaje da sam trudna. Ne osjećam se nekako specijalno. U glavi sam si složila da je sve u najboljem redu i odbrojavam dan po dan. Niti sam zabrinuta, niti euforična. Kod doktora ću za 10 dana. Ali kad ugledam mrvu na ultrazvuku,
evo da vam se i ja javim,obavili smo prve konzultacije i sve je krenilo ok,sada krajem drugog mjeseca putujemo opet u graz i počinju nam pripreme za sami postupak.malo me je strah svega ali se nadam da ce to sve biti ok
Bambus
Možda se i sretnemo u Grazu
bambus, sretno
roza bilo bi nam veselo da se sretnemo samo da nam ne bude vrime kakvo nam je danas. nadam se i ja da ce sve bit ok
8.05 2009 u četvrtak u noći, u 37 tjednu trudnoće rodila sam našeg malog anđela Jakova..tog jutra išla sam na pregled kod svoje ginekologice,čekala sam u redu i sa smješkom gladila svoj trbuh jer sam osjećala bebicu kako se miče..došla sam na red napokon..legla na stol i jedva čekala da počne ultrazvuk da vidim svoju bebu,da mu čujem srce di kuca,da vidim koliko se udebljao,koliko je već narastao..doktorica me pregledavala i upalila monitor,vidila samo svoju bebu,njegovu glavicu,nožice i ruke..dok. je dugo gledala bebu,i imala je prazan pogled koji je govorio kako nešto nije u redu,pitala sam se zašto šuti..pitala sam jeli sve u redu,zašto se ne vidi srce moje bebe?ona je i dalje šutila i nije me ni pogledala,ja i dalje nisam ništa znala niti mi nije bilo ni na kraj pameti da nešto nije u redu..došla je i sestra i onda su opet tražile srce,čuli su se nekakvi šumovi ali ne i lupanje srca,dok. mi je samo rekla evo ti uputnica i brzo u vinogradsku,prvo zovi hitnu..izašla sam van i dalje nisam bila svijesna ničega jer mi nitko ništa nije rekao..i onda me uhvatio napad panike i plača,prvo zovem muža i kažem mu da trebam na hitnu,nešto nije u redu..on sav u panici na poslu,zvao je hitnu da dođe po mene..onda sam zvala svoju seku koja je također trudna,samo tri tjedna manje nego ja,kažem joj uplakana da ne znam ništa samo da moram hitno u bolnicu...dolazi hitna po mene napokon,tješe me u kolima kako će sve biti u redu,nasmijavaju me i govore mi kako ću se posli svega smijati jer je moja doktorica napravila paniku bez razloga,ja im povjerujem..dolazimo u bolnicu,muž i sestra me stalno zovu a ja se ne javljam od straha..napokon došla brzo na ultrazvuk,pregledava me doktorica,ne čuje srce,rukama mi mrda trbuh ne bi li se beba pomaknula da se čuje srce..opet ništa nisam znala,nisam htjela vjerovati da moja beba nije živa..dolazi brzo doktor i stavlja me na drugi uzv i konačno mi kaže vaša beba nije živa,ne kuca mu srce, ja ležim i buljim u njega i ne vjerujem,dolazi treći doktor i gleda bebu,i on mi kaže vaša beba nije živa,pita me jesam li dobro,da li shvaćam što se dogodilo,pokazuje mi ravnu crtu na monitoru,bebi ne kuca srce..ja i dalje šutim i kažem im da je moja beba živa,pa ja ga osjećam cijelo vrijeme..oni mi daju inekciju za smirenje i govore mi kako ću sad dobiti epiduralnu,i kako će mi inducirati porod..obukla sam spavačicu inakon pregleda sjela sam u čekaonu..dolazi moj muž,govorim mu beba nije živa a on mi ne vjeruje i traži svaku sestru i doktora da mu sve objasne..tješi mene uplakanu,shrvan od boli pokušava biti smiren,ja sjedim i gledam kako sestre nose druge bebice svojim mamama,čujem njihov plač i dozivanje i lijem suze zbog svoje bebe,zašto srce moje bebice je prestalo kucati??!još mi ništa nije bilo jasno,samo sam plakala..legli su me u sobu di je bila rađaona,dali i drip,epiduralnu i rekli mi da čekam kad počnu trudovi,muž uz mene i dalje,vjeruje da će se dogoditi čudo i da ću roditi živu bebu,moji roditelji su krenuli put za zagreb da budu uz mene,bojala sam se njih viditi jer im je moj Jakov bio prvi unuk,mogu zamisliti njihovu bol..ja sam se uspila nekako smiriti,svi me zovu na mobitel i plaču a ja ih tješim i govorim im kako će sve biti u redu,da sam dobro.Muž i dalje uz mene,došla je i moja mama,plače,uljeva mi hrabrosti i gleda me onim tužnim očima..grli me..a samo u sobi do mene jedna žena je rodila sinčića Matiju,čujem njegov plač i pitam se zašto su me tu ostavili da čujem te bebice kojih je došlo na svijet te noći,nih petero..plačem i dalje..mama odlazi..muž otišao po stvari doma,ja sam zaspala..probudili me trudovi,nisam znala što je to točno,zovem sestru koja kaže kako sam skroz otvorena i da ću ubrzo roditi..zovem muža da dođe iako su mu svi rekli kako bi bilo najbolje da ne dolazi,on je brzo tu i grli me,dolazi babica i doktorica..trudovi sve jači..stišćem mužu ruku i ne ispuštam ni glasa,nakon par stiskanja moja beba je izašla brzo van..osjetila sam ga dok je izlazio,samo sam glasno izdahnula i sklopila oči da ga ne vidim,odnose ga van iz sobe,nema plača...tjeram muža da ode doma da se odmori,mene su uspavali da me mogu zašiti,probudila sam se dok me doktor šivao,u polusnu čujem di kaže koja je ovo tragedija ovako roditi mrtvu bebu..zaklopila sam oči i opet zaspala..Ujutro nakon vizite konačno me nose u drugu sobu da me maknu što dalje od rađaone,kako su mogli biti tako nemarni tek to jutro me odvojiti od tih mama i njihovih tek rođenih bebica..ostala sam u bolnici još tri dana,trpali u mene one grozne inekcije za smirenje..ma ništa nije moglo zaustaviti moj plač..kad sam došla napokon doma,našla sam praznu sobu bez krevetića i spremljene robice..ali svakim danom bilo mi je bolje,Bogu sam zahvalna što je oko mene stavio tako dobre ljude koji mi ne dopuštaju da padnem u depresiju zbog gubitka,muž je moje prekrasno stvorenje koje pazi na mene brine se da mi išta ne nedostaje..sad je već prošlo 6 tjedana i mogu reći da sam dobro,da smo dobro ja i muž,pričamo i veselimo se novoj bebici koja će nadam se doći brzo,i da će nam naš mali anđel poslati brata ili seku..imali smo pogreb,pokopali našeg dobrog anđela,znam da mu je dobro,često ga sanjam nasmijanog i sretnog,volim ga do neba..a fali mi do boli..ali boli me i tošto su doktori iz bolnice bili tako nemarni,što su nakon mog gubitka maknuli ultrazvuk gdje sam bila na predzadnjem pregledu,i di je taj doktor Lj. J. rekao kako je moja beba malo manja,i kako on ništa ne vidi na ultrazvuku koji je star već 30 godina,i kako on ima dovoljno iskustva da mi kaže kako je beba dobro,a nije bilo dobro jer nije vidio da je falilo plodne vode i kako sam taj isti dan trebala na porod,a on me pošalje doma..beba nije bila manja jer se rodio u 37 tjednu sa 3400 i 50 cm,nalazi s patologije govore kako je došlo do tromboze posteljice ,manjka plodne vode zbog čega je beba ostala bez kisika,pokušavam ne misliti više na to ali me užasno boli jer znam da bi moja beba danas bila živa da je tom doktoru bilo stalo..nisam ljuta,samo me boli...čak su mislili da ću podignuti tužbu jer znaju da su krivi,al barem su maknuli taj dan uzv da ne bi još nekoj trudnici napravili istu stvar..znam da je moja beba jedan veliki anđeo koji je spasio druge bebe,koji je spasio i moju seku i njenu bebu jer bi joj se dogodila ista stvar kao i meni s mojom posteljicom,a doktori su to vidili na vrijeme jer ih je moja seka upozorila na to tako što su znali što se dogodilo meni..seka je donijela na svijet prekrasnu curicu prije dva dana,gledajući tu bebu ja vidim svog anđela..našeg prekrasnog velikog anđela..još uvik znam noću zaplakati,čini mi se koda ne mogu dalje..ali ja sam se već brzo fizički opravila,sve je u redu,mislim na novu bebu jer znam da se neću moći smiriti dok ne ostanem ponovo trudna,imam 26 godina,mlada sam..i vjerujem da će ponovo doći taj dan kad saznam da sam trudna..budite i vi hrabre mame koje čuvaju naši mali anđeli!
visnja08 sinoć sam pročitala tvoju priču i nisam ti od tuge mogla napisati ništa pametno, ni utješno; tako mi je žao što si sve to morala proći i toliko se napatiti, još će proći vremena dok se potpuno ne oporaviš, dok ti duša ne ozdravi, a svog malog anđela sigurno nećeš nikad zaboraviti; ja sam bila trudna sa trećim djetetom, toliko dugo planirala i nastojala zatrudniti, da bi na kraju morala pobaciti jer je beba imala tešku kromosomsku grešku, nespojivu sa životom; prošlo je od toga 7 tjedana i činilo mi se da sam na početku bolje nego sada, tek mi sad postaje jasno da koliko god djece imali, uvijek ćemo misliti kako je još jedno moglo biti s nama; ja nalazim utjehu u svojim curama, a ti probaj u svojoj maloj nećakinji dok ne dođeš do svoje bebice; na žalost na većinu stvari u životu ne možemo bitno utjecati, tako ni na postupke i procedure u bolnicama, kao ni na zastarjelu aparaturu; neljudski je način na koji si morala biti u rađaoni sa majkama koje su rađale živu i zdravu djecu, ali to je na žalost naša stvarnost, po svim bolnicama u RH; ne znam da li će ti nalazi sa patologije pomoći u budućnosti, znaju li zašto je došlo do tromboze posteljice, može li se utjecati na to nekom terapijom, da se više ne ponovi ? drago mi je što si hrabra i optimistična i što imaš potporu u svojoj obitelji, a ako ti je lakše podijeli s nama svoju tugu i svoje brige, ovdje ćeš (na žalost) naći puno nas koje smo mame anđela i svakodnevno se skupa bodrimo i pomažemo , šaljem ti jednu veliku pusu
p.s. ona gornja tema "kako se nositi..." je malo aktivnija, pa nas možeš i tamo pronaći
draga Visnja08,
žao mi je što imaš razlog javiti se ovdje i jako mi je žao zbog vašeg gubitka.
piši nam kako se osjećaš, razumijemo te i bit ćemo ti podrška
visnja ne znam što da ti napišem plačem
samo ti želim da nađeš snage i volje za dalje
Višnja
draga višnjica, predivno rečeno!
tvoj anđeo je uz tebe, možda ga ne vidiš ali ga osjećaš, i uvijek ću ti biti kao mali anđeo čuvar, paziti na sve vas!
draga naša, ovdje ćeš uvijek naći utjehu, razumijevanje, i podršku! nažalost ovdje nas ima puno, i to me najviše žalosti, voljela bi da nitko od nas to nikada nije doživio! ali život je nekada jako nepravedan! no, samo hrabre i jake žene mogu prihvatiti što im se dogodilo i ponovno nastaviti živjeti život i biti vesele i nasmijane.
šaljem ti veeeeeliki virtualan zagrljaj!
hvala vam svima na lipim i toplim porukama...danas sam baš bila na sistematskom,rekli da imam dijabetes,ne znaju jeli to privremeno,još moram na neke pretrage,preporučili mi djetu..u 37 tjednu trudnoće na zadnjem pregledu izmjeren mi je jako visok šećer u urinu..ko zna od kad mi je taj šećer počeo jer sam samo jedanput u 6 tjednu trudnoće vadila krv i bilo je sve u redu,rekli su mi danas da je najvjerojatnije da je zbog šećera došlo do tromboze posteljice,al nisu 100%sigurni,još moram napraviti test tolerancije glukoze,inzulin u 120 minuti ogtt-a,hemoglobin mi je 10 a triba biti do 6..zanima me jel još nekome nađen visok šećer,jel to može sad utjecat na drugu trudnoću?kako on uopće nastaje i zašto?niko mi u obitelji nema šećer pa bar znam da nije genetski
visnja moja kolegica je dobila dijabetes u trudnoći, ali su joj otkrili odmah na početku, do kraja trudnoće je ležala u Petrovoj (čini mi se ) i dobila je kronični dijabetes; koliko znam dijabetes i visoki tlak su relativno česte bolesti koje dobiješ u trudnoći, a mogu nestati nakon trudnoće ili prijeći u kronični oblik; za neliječeni dijabetes znam da je jako opasan u trudnoći, jer je prije 10-ak godina sa mojom bebom u bolnici ležala jedna 5-mjes. beba koja je imala konvulzije i epi napade i neuropedijatar je nakon eeg-a i svih pretraga zaključio da je to zbog majčinog neliječenog dijabetesa (prosurfaj malo , mislim da ćeš naći dosta toga o inzulinu i njegovu utjecaju na sve tjelesne funkcije), toj bebi su na kraju i u Zg dijagnosticirali epilepsiju
drži se
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom