Prije 4 dana sam se oprostila od svoje mrvice. Pretužno i prebolno. Bili smo zajedno 11 tjedana, ali malo srce je prestalo kucati. Još uvijek ne znam zašto. Ne znam hoću li ikada saznati, a možda je tako i bolje. Znam samo da sam napravila sve da mrvici pružim najviše što mogu. Teško je pomiriti se s činjenicom da na neke stvari jednostavno ne možemo utjecati.
Problemi su počeli već prije mjesec dana. Bilo mi je rečeno da povremeno slabo krvarenje nije nešto zbog čega bi trebalo paničariti. I doista, ja sam se dobro osjećala. Međutim zadnje krvarenje je potrajalo nekoliko dana i, unatoč mirovanju i terapiji dabrostonom, meni je bilo sve gore. Slutila sam što slijedi, i prije nego su mi to liječnici potvrdili. Htjela sam samo da sve što prije završi.
Tijelo me konačno više ne boli, ali dušu ću liječiti još dugo. Sada, kad je sve gotovo, uopće ne želim analizirati postupke svoje dosadašnje doktorice, niti tražiti krivca. To bi me još više ispunilo gorčinom. Okrenula sam novu stranicu i odmah isti dan prešla kod drugog doktora, divnog čovjeka i stručnjaka, koji mi je svojim humanim pristupom pomogao da sve hrabro prebrodim. I vjerujem da će od sad sve biti u redu i da neću morati dugo čekati svoju drugu mrvicu. A do tada…..isplakat ću još more suza. A preboljeti – neću nikada.