Hej cure moje, ja sam ovdje nova i htjela bih s vama podijeliti svoju tužnu pretužnu priču...udana sam godinu dana, neki mi kažu da sam rano udana...24 godine su mi tek(ili već)...mnogi misle da smo se ženili jer sam ja "ostala trudna" što baš i nije najbliže istini...namjerno smo zatrudnili i bili smo jako sretni, jedva smo čekali da nam se bebolino rodi...
termin nam je bio 23.07.2007...jedva smo čekali...moja obitelj koja je u tom trenutku kada smo im rekli bila u velikom šoku nakon par dana to je dijete uzdiglo u nebesa...sve novo se kupovalo, ne samo novo nego i najskuplje...moja mala beba postala je centar svijeta za cijelu moju obitelj...
Tragedija koja nam se dogodila u meni će zauvijek ostaviti preveliku bol i tugu...31.07 dobila sam trudove...apsolutno bez ikakvog straha otišli smo u bolnicu. Nisam imala nikakav strah od poroda, bolilo me za poluditi ali sam bila jača od toga...moj sin htio je van i nije bilo vrijeme da ja plačem zato što me boli...u rađaoni počinje naša nočna mora...na ctg-u nije bilo otkucaja srca, moja beba je umrla...crtice na ctg-u koje nikada neću zaboraviti...u tom trenutku umrla sam zajedno s njim, sa svojim sinom...moj Ivano...toliko sam bila šokirana i u patnji da nisam ga htjela dati...nisam htjela roditi, molila sam da me ostave s njim, da ga nedam...moj muž me spasio...iako i dan danas kažem da nekad poželim umrijeti samo da budem s njim, moj muž mi je spasio život...uza svu tu bol i patnju morala sam roditi prirodno...nisam više osjetila nikakvu bol,glava i tijelo bili su mi toliko tupi da ih nijedna bol nije mogla nadmašiti...mome djetetu se omotala pupčana vrpca oko vratiča i ramena...bio je 52cm velik, i 3950kg težak...jako se patio, što se naknadno vidjelo na ctg-u koji doktori nisu gledali...ti doktori ubili su moje dijete, a sada me ne pozdravljaju na cesti...kakva je to morala biti nemar i kolika doza neprofesionalnosti da oni to nisu vidjeli...dan danas čujem priče kako me smatraju krivim za to, lažiraju moje potpise da ispadne da sam otišla kući na vlastitu odgovrnost, a istina je da su me otjerali uz riječi :"aj ti kući još malo, tu češ nam samo smetati.." i da sam ja trčala za njima po bolnici moleći da me pregledaju a oni nisu htjeli...žena kojoj je prošeo termin moli doktore da ju pregledaju a oni nemaju vremena...
ne znam uopće kako takvi ljudi legnu u krevet navečer i mirno spavaju...
ta tragedija koja mi je upropastila život, na svu sreću nije me uništila do kraja..sada, nakon deset mjeseci, ja i moj voljeni muž pokušavamo opet zatrudniti, iako se svakog dana budim misleći možda je to sve bio samo jedan užasan san...
eto, dao Bog da se nikome to ne dogodi što se meni dogodilo, još uvijek mi je jako teško, gledam njegove slike sa ultrazvuka, njegovo lice, prstiće, malu pišu, mislim si kako bi sve bilo savršeno da je on tu sada sa mnom...svašta mi svaki dan prolazi kroz glavu, mučim se, patim se, ali nekako moram dalje, zbog sebe, muža, i najbitnije zbog Ivana i mog drugog djeteta...
nadam se da Vas nisam udavila, ali htjela sam s Vama podijeliti svoju tugu...