 |
|||
Bzara tako i meni nekad, čude se kako sam ja tako prešivjela, nisam se slomila...bzara prvotno napisa
Ali baš to što kažeš, čovijek ni ne zna koliko može dok ne iskusi, i meni je u jednu ruku drago što sam u svoj toj tragediji uspjela izvući i nešto pozitivno, upoznati sebe, ojačati...
Baš si to lijepo sve rekla
Koksy baš mi je žao za gubitak tvoje prijateljice, mogu misliti kako si i ti sve ponovno proživjela. Tužno je to, pogotovo u ove dane.Uf, nije lako. Drži se
svima
to se zove anđeoska snaga,i ja sam mislila da nikada više neču zapjevati ili pak se nasmijati,niti sama nisam bila svjesna šta sve mogu podnjeti ali mi smo snažne mame,mene kad netko sretne i kaže mi joj kako se ti ljepo držiš uopče se nevidi na tebe da si sve to prošla,ma ja sam mama i to imam tri anđela i ponosna sam na njih jer su mi došli makar na kratko reči mi kako da se borim i da ostanem jaka i nasmijana
jo1974, potpuno si u pravu! i trebamo sve biti ponosne! mene nekada užasno smeta, kad se prema mojim trudnoćama ljudi odnose kao da bi ih ja trebala zaboraviti! u smislu, to je bio ružan san i idemo dalje!
ja se vrlo rado sjećam svoje obje trudnoće, sve sam sačuvala iz trudnoća,a sa Zarom sam taman prije nego sam završila u bolnici dobila knjigu "prva godina naše djevojčice"
ispunila sam ju svim što sam imala iz trudnoće, da mi ostane za uspomenu! ona je moje prvorođeno dijete, i to mi nitko ne može oduzeti!
i ja MM stalno govorim kako ju osjećam, i znam da je ona s nama! jednako tako i mog drugog malog anđela!
sada ću malo OT ( nemojte mi zamjeriti ), dok vam ovo pišem u krilu mi sjedi moj novi član obitelji - 2 i pol mjesečni pinč, crne kratke dlake
noćas sam zbog njega probdjela noć ali kad me pogleda onim svojim velikim okama, ništa mi nije teško!
pesek je bio poklon od mojih za Božić, budući na svu kalvariju koju smo prošli ovo malo stvorenje je stvarno melem za ranu!
malo sam odužila, ali morala sam to podijeliti sa vama!
sve vas ljubim!
Bzara ja sam od muža dobila kokera, bio je beba pas i mogu ti reći da je ispunio moje srce i ja i on smo bili i još smo nerazdvojni. A tek kada budeš vidjela kako će zavoljeti dijete koje ćeš imati. Psi su zakon.
hvala nenaa!
toliko je slatki i mali, kad ga vidim srce mi se ispuni srećom! moji imaju zlatnog retrivera isto je još beba, kako se njih dvoje igraju predivno ih je za gledati!
toliko su me moji iznenadili, ne mogu vjerovati još uvijek!
znam da je ovo totalno OT, ali ovako sretna sam zadnji puta bila kad sam ugledala + na testu!
Ajme Bzara :D :D ! Pa moram skakati do neba!! Isuse, prepredivan je! Ajme, mogu misliti koja sreća! Uvijek sam si željela malo štene pod bor! Ispričaj nam kako su te iznenadili, plizzzz
sada ću malo OT ( nemojte mi zamjeriti ), dok vam ovo pišem u krilu mi sjedi moj novi član obitelji - 2 i pol mjesečni pinč, crne kratke dlake
noćas sam zbog njega probdjela noć ali kad me pogleda onim svojim velikim okama, ništa mi nije teško!
pesek je bio poklon od mojih za Božić, budući na svu kalvariju koju smo prošli ovo malo stvorenje je stvarno melem za ranu!
Ajme, mogu misliti kakva sreća... Meni je glupo naglas reći, ali ja sam stvarno iz svoje Eni crpila snagu kad mi je bilo najteže, uz nju sam sve lakše i brže podnijela i sve mi je bilo neopisivo lakše proći nego da nije bila pored mene
Ona nam je srećica u životima i toliko nam radosti donosi da je neopisivo!
Jako mi je drago što ste i vi dobili priliku da vam netko :D život!
A i još si mi pričala kako su moji peseki slatki...
Super, super, baš si me rezveselila!
Avatar je
Kako se zove?
A baš je slatkić. Drago mi je da si sretna. Kako se zove? Koliko je star? Jako malo po slici.
joj curke moje, MM i ja smo totalno poludjeli za njim!
kaže mi MM sinoć : on je meni toliko prirastao srcu i zavukao se pod kože da uopće ne mogu zamisliti da ga nemamo!
naš mali Koko je 2 i pol mjesečna beba! jako je dobar, i stvarno brzo uči! jako sam se iznenadila kako se brzo priviknuo na nas! predobar je! po noći mora spavati kod mojih nogu jer glavicu gurne pod noge samo da osjeti toplinu! kad počne lajati presmiješan, to je neki visoki "c" u lajanju!
joj ja vam kukam već godinama kako bi ja psa! u stvari od kad smo se MM i ja oženili! a od ovog ljeta stalno pričam kak bi ja nekog peseka! i ispričala sam mojima tvoju priču Isabel ,
poslije vam stavim slikice da ga vidite kak je mali!
veliku pusu vam svima šaljem!
evo cure, da vidite kako je naš Koko mali!
Isabel, kako tvoja mala mrvica? kad idete na pregled? javi nam obavezno novosti!
jel ti muka? meni je bilo grozno muka u obje trudnoće. a nisam ni jednom povratila! ali zato mi je 3 mjeseca bio želudac u grlu non-stop!
nenaa
Bože moj, slike tj. Koko jeIsabel, kako tvoja mala mrvica? kad idete na pregled? javi nam obavezno novosti!
jel ti muka? meni je bilo grozno muka u obje trudnoće. a nisam ni jednom povratila! ali zato mi je 3 mjeseca bio želudac u grlu non-stop!
Baš mi je drago da sam ja u nekom smislu sudjelovala u cijeloj tok divnoj božićnoj Koko pričici!
Beba je super :D! Bili smo prije tjedan dana na pregledu, srčeko je kuckalo na veliko, zvjezdica je tada cila oko 1,5cm.
Meni je ponekad muka, ponekad ok, imam glavobolja, i malo sam više umorna. Sve ostalo je kao i prije.
Radim, pazim se, i sve "po jajima".
Bojim se uopće veseliti, sada nemam nikakve želje ulaziti u dučane, kupovati za bebu... (ionako sve imam od malog princa
Strah me ikome govoriti, ali kako mi se buša već jaaako vidi, uskoro ću morati. Vidim da me ljudi na hodniku u zgradi gdje radim gledaju u trbuh, što znači - vidi se.
Već sam tjedan dana u trudničkim hlačama, i preporodila sam se... Fakat je rano ali buša mi je stvarno velika da u ništa svoje ne stanem, a i doc mi je rekao da nek se ne stiskam u to.
Strahujem svaki dan, bojim se totalno ali to je valjda normalno. Taj isti strah pokušavam staviti sa strane i ne predati mu se, jer to ni moja beba, ni MM ni ja ne zaslužujemo.
Pred pregled sam toliko u strahu i grču da ne mogu govoriti, u čekaoni jedva dišem i onda kad ju vidim na monitoru :D , padne mi kamenčuga sa srca...
Ali valjda je sve to normalno s obzirom na okolnosti, valjda će to proći i valjda će nam sad sve dobro biti!
U to čvrsto vjerujemo i tome se nadamo
I čekam tebe da možemo zajedno u nove trudničke vode
draga moja, ma sve je to normalno...
samo se probaj opustiti koliko možeš, znam da je to teško, i sama sam prolazila drugu trudnoću, i svaki pregled - grč u želudcu...
ma ja sam sigurna da će kod tebe ovaj puta sve biti savršeno u redu!!!
sad sam ostala šokirana da si ti već 9 tjedana trudna, pa kad prije :shock:
a što vrijeme leti...
joj hvala ti na komplimentima za moju malu ljubav! totalno smo postali MM i ja ovisni o njemu...
vjerujem da je moje, tvoja priča potaknula, makar mi danas mama kaže da je već dulje vrijeme razmišljala o tome da nama kupe peseka! zašto baš sada ne znam, ali da mi je to trebalo, je i to jako!
a MM se tako predivno ponaša prema njemu, danas sam vidjela kakav će divan tata biti...
curke moje veeeeeelika
mame anđela, kako se osjećate u ovo blagdansko vrijeme?
ja moram priznati da kada se sjetim sebe prošle godine, imam osjećaj da ne poznam tu osobu! u totalnoj sam komi bila, radila sam cijelo vrijeme samo da ne mislim, jedva sam uspjela okititi bor od suza i jedva sam čekala da ga skinemo...
ove godine, osjećam nekakav mir... imam gore na nebu dva anđelka, koje jako volim, i koji su veliki dio moga života, i znam da su svaki tren sa mnom...
... i osjećam ih, kao jedan mir i kao da mi je cijelo srce umjesto prazninom ispunjeno čistom i iskrenom ljubavi...
bzara, a ja se osjećam kao ti prošle godine. Padam s nogu od umora, ali ne stajem da ne počnem misliti o svom anđelu. Bor najradije ni nebi imala - sve mi je jednostavnio pretužno. Imam osjećaj da bi mi bilo lakše da nije ovo doba godine, ovako mi svaka pjesma, svaki pogled na ukrase, obiteljski i dječji filmovi na tv-u, sve, sve me boli i rastužuje.
I zato, da niš ne vidim i ne čujem ribam stan od poda do plafona, napekla sam kolača za cijelu zgradu...... Ma, prejadno....
Nadam se da je vama ljepše i bolje...
tonili
znam da ti se trenutno to ne čini tako, ali bit će bolje! nećeš nikada preboljeti, ali ćeš se naučiti živjeti s tim...
šaljem ti ooooogroman virtualan
jer mislim da je to jedino što čovjeku treba u tom trenutku!
bzara pesek je medeni!
A na tvoje pitanje kako se osjećamo u blagdansko vrijeme zapravo ne znam što bih odgovorila. Mislim da se zasad dosta dobro držim s obzirom da je ovo za našu malu obitelj trebao biti prvi Božić u troje. Ali isto se bojim da će me bor rastužiti
luna82, tako je nama bilo prošle godine... trebalo nas je biti troje... mislila sam da će mi ove godine biti gore, jer sad imam 2 anđela... stvarno ne znam što se prelomilo u meni, ali sam skroz drugačija!
ne znam hoće li ti se svidjeti ideja, ali ja sam prošle godine kupila malog anđela i stavila ga pored bora, i on mi je predstavljao moju Zaru
meni je bilo lakše...
cure, saljem vam veeeliki
a kako se osjecam? imam svoje uspone i padove, kako sam tocno na zimski solsticij prije 4 god. vidjela svoj prvi plus u zivotu (nakon kojeg su usljedila 3 missed ab. i sada nakon vec 1,5 god. pokusavanja jos uvijek nista), ovaj period je za mene vrijeme sjecanja, rezimiranja godine koja istice i preispitivanja za dalje.
Sva sreca da je zasjalo sunce, uz njega je lakse!
Ovako sam slično i ja. ALi pokušavam se ne predati se tuzi i naravno da mi je lakše kad imam treperujuću zvijezdicu ispod srcaMislim da se zasad dosta dobro držim s obzirom da je ovo za našu malu obitelj trebao biti prvi Božić u troje. Ali isto se bojim da će me bor rastužiti
Ali, nekako se nedam, nadam i mislim da je vrijeme za nove radosti, veselimo se što nas JE zapravo troje
Mislim da nitko od nas nije zaslužio tugu pogotovo u ovo doba godine, a pogotovo ne želim da moja zvijezdica osjeti da sam žalosna i tužna...
Bzara i ja sam već pripremila svog anđelića koji ide ispod bora
Valjda sve mame anđela isto misle i osjećaju - i naša figurica anđela ima posebno mjesto u našem domu. I zaista mi je nekako lakše kad ga gledam...
Puse vam svima šaljem
ja pak imam jedan veliki anđeo i kad ga protresem on zvoni i onda se sjeti jednog filma gdje kaže kad čuješ na badnju noč zvonce jedan anđeo je upravo dobio krila
re
baš tako.Mislim da svatko nađe nešto što mu daje osjećaj da mu je njegov anđeo bliže iako ga ne vidimoValjda sve mame anđela isto misle i osjećaju - i naša figurica anđela ima posebno mjesto u našem domu. I zaista mi je nekako lakše kad ga gledam...
svim mojim dragim mamama malih anđela želim
Sretan i blagoslovljen Božić
Drage moje blagoslovljen i sretan vam Božić!
Iako mi je težak i tužan, ne zaboravljem da On donosi nadu i milost, veselje i spas.... S Neba nas čuvaju posebni anđeli, a vjerujem da nam uskoro stižu i oni koji će nas čuvati i pružati nam beskrajnu ljubav ovdje na Zemlji....
KAD NAŠI ANĐELI UPALE BOŽIĆNU SVIJEĆU,TO NAM ŽELE LJUBAV I SREĆU,A KAD TISUĆE ZVIJEZDA ZAPOČNU PIR, ZNAMO DA NAM ŽELE LJUBAV I MIR
Zelim vam Sretan Bozic i novu godinu, drage moje!
Zelim nam dobro zdravlje, te da u sebi i svojoj okolini svakodnevno nalazimo mir, ljubav i razloge za osmjehe.
Sretan vam Božić drage mame!
S Neba nas čuvaju posebni anđeli, a vjerujem da nam uskoro stižu i oni koji će nas čuvati i pružati nam beskrajnu ljubav ovdje na Zemlji....
Sretan Vam Božić od
Malo kasnim jer smo taman za Božić navečer imali nočnu moru (na papiru poslije mokrenja bio je rozi trag), ali hvala bogu dobro je završilo, srećom lažna uzbuna i jučer u bolnici na pregledu napokon su nas smirili kad su nam pokazali našu veselu zvjezdicu na ekranu i kad smo čuli marljivo
Nama je sretna vijest sa uzv bila najlijepši poklon za Božić!
Isabel
hvala Bogu da je sve u redu! mogu si misliti kako si se uplašila! ali čuva dragi Bog i tvoj mali anđeo tvoju zvjezdicu i neće se njoj ništa dogoditi
ja sam pak završila dugi dan Božića navečer na bolnici s MM! on naime ima već dugo godina aterom na leđima (nakupina masnog tkiva) veličine oraha! dan prije Badnjaka njegov friend ga je na tenisu opalio iz zezancije po leđima. ovojnica ateroma je pukla i gnoj se počeo razlijevati! to vam je za par dana bilo veličine jabuke! i tako je on hitno pod nož... sada je kod kuće miruje naravno da ga boli ali puno manje nego što ga je bolilo ovih dana! naravno da se takve stvari događaju uvijek za nekakve blagdane ili praznike
osim toga provela sam jedan miran i lijep Božić u krugu svojih najdražih
svima vam šaljem jednu veliku
Isabel
neka nam se svima u 2009. ostvare najljepši snovi
sretan božić od
sretna, presretna da se ostvare sve naše želje i da uskoro obznanimo cijelome svijetu SVOJU VIJEST POZZ
Cure, da u 2009 objavimo svoje plusiće na testovima i da ovaj put bude onako kako mi želimo da budeSRETNA VAM NOVA GODINA!!
sve što je bilo ružno neka ostane iz nas...
a u Novoj 2009. godini od srca želim svim mamama, trudnicama i onima koje će to tek postati, lijepu, mirnu, uspješnu i veselu godinu!!!
što manje suza, a što više smijeha...
puno zdravlja, i naravno da se svim mojim mamama anđela ostvari njihova najveća želja!
od srca želim SRETNU NOVU GODINU!!!
Curke svima puse za Novu šaljem!
Staru želim što prije zaboraviti, a Nova nek nam svima donese
Malo podižem temu...
Govore na radiju, danas najdepresivniji dan u godini, a meni se sve čini da se to odnosi na cijelu godinu.
Ne znam kako da se odhrvam depresiji, tupilu i užasnoj tjeskobi. Na izgled je sve OK i iako ljudi primjete da nisam skroz svoja, svi me hvale da: Ajme što si hrabra, ajme što ovo ajme što ono...a da malo provire iznutra razbježali bi se od kaosa, ali kao kaosa praznine, jer sam apsolutno prazna i rjetko da uopče osječam išta. Uvjeravam sebe da će sve bit super, da ću naći nekakav smisao i snagu da grabim naprijed, al što vrijeme ide dalje, ja se sve teže opraštam od Ivana i Olivera i dođe mi da vrištim, čupam kosu, i razbijem nešto onda kad me stegne oko srca kad i fizički osjetim da njih nema, a trebali bi bit ovdje.
Ukratko, pere me užasna depra i tuga, i hoču svoju djecu nazad! Nekako se ne mogu pomiriti s tim da je to nemoguće, i to me izluđuje....uf...tako se osječam ljuta i tupa, strah me života i strah me ikad više bit trudna, jer ovakvo nešto nikad više ne bih uspjela preživiti...i sad se jedva držim.
Znam da mi nemate baš ništa preutješno za reći, samo se moram lagano ispuhat, i bar s nekim tko me razumije podjelit kako se osjećam. Svjesna sam da mi samo vrijeme koje tako POLAKO prolazi, može pomoći...
Nadam se da ovo jest tema gdje možemo napisati kako se osjećamo, al bez nekon konkretnog pitanja il odgovora...moderatorice sorry ako sam skroz offtopic...
samo ti pisi
nadam se da pomaze istresti se na papir ili ovako na net, makar trenutno, minutu po minutu - i malena olaksanja dobro dođu ne bi li se prikupilo snage za dalje
draga Roza, ispuši se! i trebaš biti ljuta i osjećati taj cijeli "kaos" od osjećaja! život je nekada stvarno nepravedan...
malo pred blagdane čitala sam jedan od časopisa, i tamo na svakoj stranici - ova rodila, ona rodila, ovi očekuju prinovu oni očekuju prinovu! i mislim si, pa dobro jesam li samo ja toliko nesposobna da ne mogu imati djecu! i onda me na sam Božić jedan svećenik dotukao - kaže mi : Djeca su dar Božji!
Roza znam točno kako se sada osjećaš
mislim, pa nisam dobila osip, pa nadam se da više neće biti, Bože dragi rodila sam dvoje djece koja su umrla - umorna sam više za "nadajmo se"...
morala sam si izgleda i ja malo olakšati dušu, jer su rečenice same krenule iz mene...
trenutno svu svoju ljubav poklanjam MM i mom Koku
oni mi život čine ljepšim
A malo se ispušem na netu, malo na mužu, sad sam ga jako ugrizla jadan čovjek...i iako inaće pišem, nemam riječi za popunit papir, blokiram, inspiracija i kreativnost su mi na nuli...
Bzara od riječi do riječi te potpisujem. I nama je naša Roza največe veselje, samo što nije tako malecka ko tvoj Koko, mješanka Labradora i Doge...a i taj segment Božje uloge u svemu ovom me mući kao tebe. Zašto? Znam da nikad nećemo to doznat, ali nemogu si pomoći da se ne pitam to svaki dan...strah ne moram ni komentirat, potpuno isto kao i tebi, noge mi klecaju od pomisli na novu trudnoću, ćini mi se lakše uspeti na Mount Everest.
Al evo, još jedan dan je gotov...sutra će nadajmo se biti malo bolje
Evo i mene malo. Prvo sam sve iščitala i sad ću samo kratko..
I mene pucaju te praznine i situacije kad se stvarno osjećam prazno, pa to prodje, pa se osjećam ravnodušno, pa mislim što bi nas dvoje sad radili.. da je sve bilo drugačije, pa me neki sretni / tužni osjećaj preplavi..?? Ne znam jel to normalno??? Pa onda me pukne da sam ružna (ne smijite se).. to me sad drži... pa si vidim sve mane, pa odlucim frizeru, pedikeru, u shopping, pa me to financijski dotuče.. i uvijek "nešto"..
U biti htjela sam reći, napravila PAPA - sve ok, briseve i hormone -cekam nalaze, u četvrtak idem na VV upisati se na listu. Jel znate jel se trebam najaviti / naručiti telefonom prije ili dođem / sjednem / čekam...
Ponovo u borbi, malo me je strah.. ko i Vas.. ali želim, mislim da mogu i veselim se i to me tjera naprijed. Ljubim Vas sve redom
(ovo je bilo kratko kako sam i rekla u drugoj rečenici
Kaća
znam sve te osjećaje! nekad imam osjećaj da ih sve promjenim u jednom danu! ali ne daj se draga naša... mora zasjati sunce...
Roza bit će sutra bolje...
danas su mi svi pacijenti u ordinaciji govorili da su totalno depresivni, i sad vidim da danas i je depresivan dan! :/
Kaća normalno je da imaš poriv da nešto radiš,mijenjaš.Ponekad nakon svega se ne osjećamo dobro u svojoj koži ali i to prođe.Znam puno cura koje su nakon svega ili totalno promijenile imidž,frizuru,boju,stesale liniju,otputovale i sl.
Ja sam znala šopingirati,veselit se nekim stvarima više nego inače,ali na kraju opet se vratiš u normalu,rutinu i počinješ malo pomalo disati punim plućima,prihvačajući ono što nam ovaj život daje i nosi.
Roza teško je ne pitati se ZAŠTo,ali još je teže prihvatiti da nikada vjerojatno nećemo dobiti taj odgovor.Mene je to dugo kopalo ali nekako sam s vremenom ipak prihvatila da neću nikada saznati i samo to prihvaćanje mi je olakšalo prihvaćanje gubitka i cjelokupnog procesa tugovanja.
I dalje ponekad proleti mi kroz glavu što bi bilo kad bi bilo ali rjeđe jer kažu da još više boli kada znaš da se neće ostvariti vlastiti snovi i onda kada nađeš način da se s tim svime nosiš,počinješ sve to polako puštati i bol postaje podnošljivija kao i uspomena na naše anđele i izgubljene snove.
Držite se cure.Vjerujem da ćete se s vremenom opet moći veseliti i nadati novom pokušaju
Andjelak
Danas još jedan težak dan, išli smo na matični ured vaditi rodne listove za Ivana i Olivera, kako bi mogli krajem tjedna otići u Split po smrtovnice...pa onda u Jezera na Murter upisat ih u crkvi da su sahranjeni tamo na mjesnom groblju. Stvarno kao da me netko stavio u nekakav film, sjedim u matičnom uredu, odgovaram na pitanja o svojim sinovima, a njih nema, matičarka to ne zna a ja ne želim govorit. Mm nekako jadan sjedi do mene, sav probljedio sa crvenim flekama od plača...ma prava drama za gledat onako negdje oko 3-4 popodne uz peglanje...znate one socijala filmove neke žnj produkcije...
A Kaća, ja sam več 12 dana nakon poroda išla na frizuru i u šoping, skroz sam si stil promjenila. A jedva hodala, mišići atrofirali, ali bar je frizura tu. Kad god mi treba neka promjena u životu odem il na dijetu il na frizuru. Iako nema prevelike radosti oko toga sad...
Kiss cure
Ja sam, nakon sto sam si uzela vremena za tugovanje, upisala auto skolu, to me zaokupilo na par mjeseci a i poslje sam se osjecala bolje sama sa sobom.
Par dana prije polaganja saznala sam da sam trudna!
Mozda zvuci glupo ali meni je ta auto skola bila odskocna daska jer sam bila primorana razmisljat o necem drugom a ne stalno razbijat glavu s pitanjima sto bi bilo kad bi bilo.
RozaGroza, Kaća, drage moje, znam da je tesko, ali mi zene smo jake!
drage moje suborke
ja se na žalost ne pitam više što bi bilo kad bi bilo! mene muči drugi problem! oba djeteta umrla su od iste stvari, a nitko ne zna zbog čega se to dogodilo, i nitko mi više ne može garantirati da se neće ponoviti! to me ubija...
kad je prva beba umrla, rekli su mi ma to se događa 1:1000000 slučajeva! e pa ja sam uspjela istu stvar koja je toliko rijetka imati dva puta! a nitko nakon xyz pretraga ne zna zašto! ja se stvarno trudim ne razmišljati o tome koliko mogu, pomirila sam se da moju dječicu ništa ne može vratiti. ali ponovno ući u trudnoću sa dvije iste patohistološke slike prve dvije trudnoće, joj to me užasava!!!
izvana izgledam skroz normalno, i svi mi govore: joj kak se ti dobro držiš, a ja na svoju malu tjelesnu masu još 7 kg u minusu. to ne znanje me toliko ždere, da sam već par puta rekla da neću više nikada ni ostajati trudna, jer ne bi više mogla to podnijeti...
ali onda svane novi dan pa sama sebi kažem ma moći ćeš ti to!
primjetila sam da više uopće nemam živaca slušati ljude kak ih pate gluposti! bude mi krivo jer prije 2 godine i mene su mučile te iste stvari ali sada mi je to smješno i tužno oko čega žene rade frku! :/
Roza,znam da možda nije još vrijeme ali upalo mi u oko zar ste ih mogli prijaviti u matični i sl???
Malo me to zbunilo jer ja sam izgubila bebu u porodu 24 tjedna i nitko mi čak nije ni ponudio ni da ga vidim ni da ga sahranim,jer kao to se u tim tjednima ne radi.
Poslije kada sam se sabrala bilo je kasno i to me izjedalo.
Jer to uobičajeno ili....
Ja sam bila 25 tj. trudna iako na otpusnom pismu pise 24. I kad sam htjela dijete upisat u knjigu rodenih i poslje u knjigu umrlih rekli su i da je trudnoca trebala biti 26 tj.
Niti sam ga mogla vidjet niti sahranit.
Bzara, točno kako kažeš, kad čujem oko čega se ljudi brinu samo se u sebi nasmijem. Nas uopče više ne muće ni dugovi ni neki svakodnevni problemi, to mi je sve skupa tako nevažno...imamo ih kao i svaki drugi par, al se nosimo s njima veoma lako nakon svega ovog...sa nama još živi i moja jako bolesna mama, a njena bolest mi sad uopće ne predstavlja nikakav problem...
Andjelak, Koksy, ne znam točno kako to ide, naše bebe su se rodile u 27 tjednu, odmah su prebačene iz Dubrovnika u Split u inkubatore, i isti dan je iz bolnice poslan u matični ured broj rođenih beba i imena za taj dan. Mislim da ima veze s tim dal je beba rođena živa i koliko dugo je živjela, možda treba bit živa duže od 24 sata, ali ne znam za sigurno. Naši su dečki bili pravi mali heroji, Ivan je živio čak 3 dana
Uf kako ovo sve skupa grozno i tužno zvući!!!
Rodilište šalje podatke o svoj rođenoj djeci u matični ured.
Andjelak, Koksy, ne znam točno kako to ide, naše bebe su se rodile u 27 tjednu, odmah su prebačene iz Dubrovnika u Split u inkubatore, i isti dan je iz bolnice poslan u matični ured broj rođenih beba i imena za taj dan. Mislim da ima veze s tim dal je beba rođena živa i koliko dugo je živjela, možda treba bit živa duže od 24 sata, ali ne znam za sigurno. Naši su dečki bili pravi mali heroji, Ivan je živio čak 3 dana
Uf kako ovo sve skupa grozno i tužno zvući!!!
RozaGroza, sad sam se sjetila našeg odlaska u matični ured.
Trebali smo prijaviti Doru i njegog brata blizanca koji je umro nakon samo 12 sati života.
Matični ured je već bio dobio podatke o njihovom rođenju ali ne i o Tinovoj smrti
MM ih je ranije bio nazvao i rekao im o čemu se radi pa me nisu gnjavili pitanjima, samo su me sažaljivo gledali.
A meni je srce pucalo
Našu prvu curicu koja je živjela 2 dana nismo ni prijavili.
Nismo imali snage.
I to me dugo mučilo, kao da nije ni postojala.
Jako mi je žao što prolazite kroz sve to, držite se
Da, kod nas tek nakon 26. tj upisuju bebu u knjigu rodenih.
Meni se vodi kao pobacaj sto mi je uzasno jer kad sam bila ponovno trudna uvijek su me na pregledima ispitivali kolko sam puta rodila tj, pobacila. I bilo mi je grozno kad su upisivale pobacaj i jos me pitaju "namjerni?" Pa ko bi namjerno pobacio u 25. tj??? Mada, po njima ispada da sam ja namjerno pobacila jer je bio inducirani pobacaj! Al stvarno nisam imala izbora, bebac je patio i nije bilo druge.
Al me boli sto sam na papiru svrstana u istu grupu kao i one koje su pobacile zato jer im nije bilo zgodno vrijeme za imat dijete.
Ma meni su te neke sitnice najteze, ili kad sam znala sresti nekog ko ne zna situaciju pa me pita kak je bebac... To bi me uvijek dotuklo!
Al eto, ponavljam se, moram vam reci da bude bolje! Pa pogledajte ga u mom avataru!
re
Koksy kužim te skroz
i mene smetalo kada su me na zadnjem porodu pitali koliko sam imal a prije ovog poroda i pobačaja i ja velim 2 poroda, ali jedan u 24 tj. oni to upisali pod pobačaj.Došlo mi da nekog zveknem kao i poslije kada svi to svrstavaju u pobačaj iako govore da se od 24 tj. govori o porodu.
I ja sam imala inducirani porod koksy ali kod mene je infekcija uzela maha-sepsa prijetila,otišla plodna, radilo se o meni i malcu no nažalost odmah su mi rekli da on vjerojatno neće preživjeti porod jer je premaleni .Umro je u porodu,a najgore mi je bilo kada su izazvali trudove i pitali da li ih osjetim,ja sam osjećala svoga sina kako se javlja,bori
Vani je to sve puno bolje organizirano.Od oznaka na rodilištu kada umre beba,od psihološke podrške,od mogućnosti izbora (vidjeti ili ne)koje ti ponude,tzv.memory boxes sa otiscima i sl.
Meni su uzeli i slike sa uzv.kada su mi dali drip,a ja slikice držala na prsima i plakal i nisu mi ih više vratili
Poslije me to sve tako razljutilo da sam morala negdje nešto o tome reći,napisati......i kada je bio prilog o tome povodom dana sjećanja 15.10 naravno da su bolnice na pitanje novinara rekle da manje više ponude izbor i sl.,a ne kako je u realnosti da majke živih beba leže sa mamama anđela i sl.da sada ne nabrajam.
Možda jednog dana i tu se podigne standard,budu dostupni timovi za psihološku pomoć ako zatreba, a do tad amoramo se tješiti međusobno prepričavajući vl.iskustva
Joj, kako se nalazim u vašim riječima
U ovoj me trudnoći prati ogroman strah, iako mu se nedam i stvarno sam poztovna, ne želim da strah i brigu bebica osjeti, no dani i tjedni mi toliko sporo prolaze, tako bi rado htjela zaspati i probuditi se tamo negdje u 38.tjednu ili na samom porodu...
Mene u bolnici nakon poroda nisu ni pitali bi li ga sahranili, ja u tom trenutku nisam bila za ništa niti sam se toga sjetila, jedino što mi je bilo važno i na što sam davala svu snagu je to da ga obavezno vidim i dobijem u naručje
Mislim da je krucijalno za upis, sahranu i to da li je beba rođena živa ili ne...
Roza i ja sam slično osjećala, slomljena iznutra, a svi mi govore kako sam jaka i kako se super držim... A meni srce u tisuću komada, tupa, vegetirala kao biljka, tužna i ljuta kao nikada, očajna, razočarana...
Drago mi je da nam se javljaš, pišeš i govoriš kako se osjećaš, to je odlično. Bar ti je mrvu lakše
I ja sam svoju snagu tražila i našla u mom dragom M bez kojeg ne bi mogla, i u svojoj maloj voljenoj pesici Eni koja me je stvarno dizala iz dna, i za njih sam živjela i radi njih disala. (imate slikice..)
Bzara i meni je strašno jer se stalno bojim kako će se isto ponoviti, ne mogu si ni zamisliti u kojem ću stanju biti oko tjedna kad sam izgubila malog
Stalno imam fobiju da je srčeko stalo ili da bude, moram se s tim boriti i to me stalno proganja.
Nabavila sam si onaj baby monitor preko kojeg mogu čuti otkucaji srčeka, i kad sam napeta ili zabrinuta, imam to i smiri me odmah - čim čujem marljivo kuckanje
I meni svi govore kako je to što se dogodilo malom srčeku jaaako rijetko, kako je čudo da mi se i prvi puta dogodilo, kako se to događa na 1:100000 trudnoća i kako je sad statistički nemoguće da mi se ponovi, ali to me nimalo ne tješi niti se manje bojim...
Ni ne znaju točno što je bilo, osim da je srčeko prestalo kucati, a zašto - svi sliježu ramenima :/ ...
Nekako se čupam iz svega toga, mislila sam da će mi s vremenom biti lakše i manje strah, ali obrnuto je
No, ne mislim na to, imam monitor da kad me misli odnesu ja prislonim i u sekundi crne misli nestanu :D .
Stvarno idemo dan po dan, polako križamo tjedne, nadam se ali ta nada mi je više dosadna, nekad me izvlači vjera da se dobro dobrim vraća, da nakon kiše dolazi sunce...
Mrvicu mi je lakše s tim monitorom, jer sam dotada živjela za dan pregleda, a onda neposredno prije onjemila sam od straha i nervoze.
Grlim vas sve do neba, tu se stvarno osjećam kao doma, i znam da se razumijemo do maksimuma
Pravila pisanja postova
