Drage mame,
žao mi je.
Čitajući ovaj topic odlučila sam da neću više pitati moju kumu kad će roditi. Tko zna možda ima velikih problema... Hvala vam što ste mi otvorile oči.
 |
|||
|
|
|||
Drage mame,
žao mi je.
Čitajući ovaj topic odlučila sam da neću više pitati moju kumu kad će roditi. Tko zna možda ima velikih problema... Hvala vam što ste mi otvorile oči.
Ana i mamino zlato
Evo, ja sam danas odlučila takve bezosjećajne i besramne ljude sažalijevati. Ne znam kako ću to uspjeti, ali ako mi opet netko kaže da plod od skoro 11 tjedana nije beba, lijepo ću mu reći da mi je žao što mu je vjera tako slaba jer naš dragi Bog ne želi da djeca umiru rođena ili nerođena. Život je vrijedan od trena kad se začne. Ako nije tako, onda ni moj život nije vrijedan...
Što je u Svemiru velika razlika od 2-3 mjeseca, 2 godine ili mojih 33 godine? Da pitate leptira koliko mu jedna sekunda u životu znači što bi odgovorio? Stvarno mi je žao takvih ljudi jer im život prolazi u praznini, ako imaju i sve - nemaju ništa! Ponavljat ću si to dok god ne uspijem izgovoriti na glas!
Potpisujem sve vaše postove na ovom topicu, puno ih je da pojedinačno komentiram. I ja sam iz nekih drugih razloga koji su OT dugo u braku, 10 godina prije prve trudnoće pa sam se naslušala pitanja kaj još čekam, kaj ima novo, kad će? Kad se udebljam - odmah sam 'trudna' - a ja nisam bila ni blizu tome... Sada još ove dvije moje majušne mrvice....
Kad bih govorio jezike ljudske i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili činela što zveči. Kad bih imao dar proricanja i kad bih znao sve svete tajne i imao sve znanje i kad bih imao svu vjeru, tako da bih mogao i gore premještati, a ljubavi ne bih imao, bio bih ništa. I kad bih razdao sav svoj imetak kako bih nahranio druge i kad bih na smrt predao tijelo svoje, da bih se hvalio, a ljubavi ne bih imao, ništa mi ne bi koristilo.
Ljubav je dugotrpljiva i dobrostiva. Ljubav nije zavidna, ne hvali se, ne uzvisuje se, ne ponaša se nedolično, ne gleda svoju korist, nije razdražljiva, ne pamti zlo. Ne raduje se nepravdi, a raduje se istini. Sve podnosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi
Stvarno žalim takve ljude koji izvana imaju sve a u srcu ni ljubavi ni mrvu suosjećanja. Zapravo su siromašni u duhu. Danas sam to napisala, od sutra to i govorim!
Držite se sve koje ste to prošle, prolazite i čitate jer imate osjećaj za druge ljude! S vama sam
Nije me ovdje bilo ne pamtim. Ali evo bliži se taj da. 21.07 imala bi 3 godine.
I odnijet će joj mama lijepe ružice na grobić. Bijele i sviježe, baš kakve zaslužuje.
Eto danas sjedimo ja, mama i njena frendica i prođe jedna cura pored nas koja je nedavno rodila bebicu koja je u bušici otišla. Sad je ta cura glavni predmet gradskog sažaljevanja. Prolazi a ljudi sebi u bradu "...a jadna..." Poludim kad pomislim da su i za mene tako...
Nego ta se frendica od mame okrene prema meni i ničim izazvana "...eto vidiš da to nije ništa strašno...znala sam ja da ćeš ti to zaboraviti čim opet rodiš...jesi vidjela, a šta sam ti ja govorila...eto sad se toga više ni ne sjetiš..." Uuuuuuuuu bila sam jako neugodna i suznih očiju otišla ća.
Mama me je zvala pred pola sata i tješila me da se ne sekiram.
Mislim ako se nema šta pametno za reći, a onda se šuti...
Zaboraviti? Pa to se ne može uopće. Sve od trenutka kad su mi rekli da njeno srčeko više ne kuca, pa od kad sam izašla iz rodilišta, sve ću to pamtiti kao da je bilo sada. Poroda se ne sjećam dobro, od šoka i to mi je drago. Ali zaboraviti? Bože sveti, do kud ide ljudska glupost.
Inače o tome ne pričam ni sa kime i duuuuugo nisam uopće načinjala tu temu, i je lakše mi je od kad imam moje drugo dijete (prvo je bila i ostat će moja Hana), ali ona je bila u meni. Nije udahnula zrak, nije papala moju cicu, nije mi bila u rukama, ali rasla je u meni i bila je moja prva beba. Sve manje pričam o njoj jer život ide dalje i ja moram ići dalje i svi oko mene me trebaju i zaslužuju da budem vesela i da im se dajem, pogotovo moja Larisa... ali ja je se sjetim. Možda ne više svaki dan i ima dana da ne pomislim više na nju, ali ima i dana da se oči zasuze u parku, u trgovini, na poslu...da se isplačem doma sama.
Kad sretnemo neko dijete koje bi bilo vršnjak mojoj Hani uvijek pogledam i pomislim kako bi i ona sada bila tako velika...
Fali...često i još uvijek mi fali...
Iako ne pričam više i ne spominjem ni nju niti trudnoću...drugima ne pričam. Nekako je ona ostala samo u mojoj glavi i to me boli i teško mi je...
Ne znam...idem sada, nekako se trudim ne dolaziti ovamo jer do kraja posta obično više od suza niti ne vidim ekran...ali takva sam svake godine u 7 mj.
Jednom prilikom mi je muž pročitao postove na anđelima i iskreno me je zamolio da smanjim i pokušam ne dolaziti. Od kad sam ga poslušala bilo mi je lakše, ali kad sa vama mi je super...tu se isplačem i onda sam nova
Idem...cure držite, sve vas volim...
večer, drage moje! ja isto ne razumim sve te ljude koji govore da trudnoca od npr, mojih 8.,11 i 6.tjedana nije uopce bila trudnoča i sta toliko žalim za tim. ali kako nebi, ja se sjetim svaki dan da sam mogla imati svoje bebice. i to me toliko razalosti da ne totalno izbacim iz takta, jer kako netko ko nije nista proša šta smo mi tu ima pravo nama govoriti sta je a sta nije.
nenaa, draga, i ostale cure..... grlim vas sve....
nenaa draga, razumijem te potpuno
Moj andjeo bi 24. imao 1 godinu, trebala je uciti puhati svjecice a ne....
Cure drage, mislim na vas i na vaše bebe koje nisu među nama
cure
nenaa
Evo mene je nekidan zvala poznanica, koju zaista jako volim, radi u bolnici u kojoj sam ja rodila svo svoje troje dijece. I govori mi da me puno pozdravio moj doktor ginekolog (onaj koji mi je napravio čuvenu cerklažu sa Ivanom i Oliverom) i da mu je jako drago da sam nastavila sa životom, i poručio mi je, biće biće mlada sam nije kraj svijeta.
Ja sam knedlu progutala, nisam ništa govorila...ali u sebi sam ispsovala sve što sam imala, i ne shvačam kako si netko uopče može dozvolit nakon što mi doslovce život uništi, da me pozdravlja i postavlja se prema meni kao prema djetetu koje se malo udarilo ali sad je bolje...da mi poručuje Biće Biće mlada sam?!?! Uopče niti ne shvaća koliko mi je boli nanjeo, i trudim se non stop to zaboraviti i oprostit mu, zaista. Ne želim uopče razmišljat o tome da su moji Ivan i Oliver otišli zbog doktorske pogreške...ali bar nek mi ne kopaju rane. Ali ne, ljudi su nevjerovatni...on mene pozdravlja i poručuje mi da sam mlada...
Ma cijeli mi je post zbrčkan, malo sam se ispuhala.
Ali ostaje činjenica da su moje bebe otišle zbog nepotrebne doktorske intervencije. I kako to zaboravit, i kako oprostit njima a onda naposljetku, kako oprostit sebi?
re
Nenaa :hug neki ljudi jednostavno ne razumiju niti ikada budu razumjeli:/
Svima
ja pokušavam objasnit ljudima da oni koji nisu iskusili ono ča i mi da mogu samo pokušat razumijet, ali se ne mogu suživit s našom patnjom i da to nije ni približno bolno i teško ko ča oni misle. Ako doktori to ne kape, kako da onda ostatak svijeta shvati.
Ja sam veliki šok :shock: doživila kada sam bila na prvom pregledu i kad me doktor najprije okrpao zašto sam pila bromergon a nisam HTJELA dojit na ča sam se rasplakala pa kad sam mu pokazala zašto, samo me hladno pogledao i rekao,: pa što plačete, mlada ste, imat ćete vi još djece, a ionako već imate jedno doma. Došlo mi je da ga bacim kroz prozor i pitam : a mogu ja vama izbit jedno oko, pa šta, ionako imate dva.
Mislim da bi svi pametniji bili i bolje za nas da jednostavno kažu : Žao mi je. Šutnja i stisak ruke mogu izreć puno, samo oni valjda misle da nas tješi ako kažu, e znaš, i ona je izgubila bebicu. Ma di je tu utjeha??!!
vise se necudim ljudima koji nas pokusavaju utjesiti a neznaju kako,neznam dali bih im covjek i mogao zamjeriti jer neznaju,a tako bi htjeli,ali LJECNICI,i njihovo ponasanje e na to uistinu nemam komentara.Zar bas oni koji su prva ruka izmedu srece i nesrece tu su joj odmah uz bok mogu biti toliko neljudski,bezosjecajni,nedodirljivi.Draga RozaGroza pitam se samo kako da doticni ljecnik jos uvjek ima isto radno mjesto,e to je ono jos zalosnije od njegove bezosjecajnosti.vidi casti i jos te se sjeca.
Hrabrice moje,svima veliki
RozaGroza mislim da je nažalost ovo ono najvažnije i najteže u cijeloj priči. Bar je kod mene tako bilo, trebale su mi godine da si štošta oprostim, a vjerojatno ništa nisam kriva što sam izgubila svoje dva anđela, blizance curicu i dečka, u 20.tjednu trudnoće.a onda naposljetku, kako oprostit sebi?
Ja sam svoje bebice izgubila(i dobila svoje anđele) prije 8 godina, dva dana nakon svojih svatova. Prije dva dana sretnem sestru moje bake, i gledajući mog Karla mi kaže: "Još te se sjećam u svatovima, trudna i ja ti kažem "nemoj toliko plesati" a ti kažeš ma mogu ja." I to mi naravno sve kaže s onim tonom "jesam li ti rekla".
Isabel je napisala:
Ovo potpisujem u potpunosti, s tim da ja uvijek pričam tako hladno i distancirano, a onda se poslije u samoći raspadnem. I nikad mi nije jasno kako mogu tako pričati i tko to progovara iz mene jer to nisam ja. Dovoljno je da kažem da nikad nikome nisam rekla da sam mama anđela i da su oni moja djeca, samo vama ovdje.Tako ja često, tj. kad me tako netko stručan pita i u te medicinske svrhe, sama sebe zaprepastim, tako mehanički, bez miješanja emocija...
Jer znam da je ili ovo ili ono... Ili se slomim od suza i boli pričajući i podsjećajući se da je to strašno, ili mogu ovako, kao da pričam o nekom drugom, bez emocija...
I jedno i drugo mi teško padne, a kad sam tako distancirana i "službena" oko toga, uvijek sam poslije tužna i plačljiva
A moja crtice to ti ja zovem "provincijski mentalitet"...Mirne duše mogu reći da u našoj bolnici ni jedan od tih ginekologa nema pojma u 50% slučajeva što rade, a doktori iz drugih malo boljih bolnica u Hrvatskoj a i vanka, govore da skoro sva dijeca koja se rode u dubrovačkoj bolnici, mogu se jednako tako roditi i u šumi...Sve to skupa nagnalo je mm i mene da se zauvijek preselimo iz Dubrovnika, jednostavno mi je dosta više, i ovu bebu ne želim dati njima u ruke. Ma prestrašno, samo kad mislim o tome i sad dok tipkam mm je došao i malo smo se spomenuli svega, nemogu vam opisati koja me ljutnja, gnjev, ma ludilo čisto me prožme...ali ćemu, njih više nema, ne mogu ih vratiti nikada, i mogu jednostavno za svoje dobro i dobro svoje obitelji, pustit nek stvari idu kako idu, vjerovat da će ipak jedan dan tom čovjeku doć "iz prkna u glavu" što je napravio...
sb1977 UF što da ti rečem, zaista ljudi znaju i ćini mi se i žele biti okrutni. Ja dobijam od svoje sestre skoro svakodnevno ovim riječima: "trebala si mene poslušat kad sam ti govorila, i trebala si odmah ići za Zagreb i gore pratiti trudnoću, trebala si ovo, trebala si ono, sve bi bilo u redu da si pošla u Zagreb..." i što na to reći?!? Svjesna sam i sama nekih stvari, ali nismo mi super žene, ne vidimo budučnost, i uvijek ipak se nadamo da će bit sve dobro. Ko u tvom slučaju, molim te poznam preko 20 žena koje su s trbuhom do zuba plesale na svojim ili tuđim svadbama, jedna od mojih naj frendica je u prvoj trudnoći svaki dan pušila marihuanu, druga je živila na selu, s trudovima je kravu muzla...sve neke Sačuvaj me Bože situacije i evo dijeca živa, zdrava, vesela, sve 5...stvarno mi se nekad ćini da što se manje čuvaš to trudnoća prođe bolje...iako je i to glupo razmišljanje, jer bez čuvanja nekih beba uopče nebi ni bilo...
Ma raspisala sam se...al eto...neka me inspiracija čapilaiako je sve lagano porazmještano, hormoni me pucaju!
kod nas ima jedna izreka : lako s tuđim kur... po graji mlatit...
najlakše je bit pametan za druge, a kada se njima nešto desi, e to je druga stvar. A i mi smo smotane i imamo potrebu opravdavat se kako i zašto, tako da njima bude lakše, a njih zato zaboli... zato sam se naučila kada vidim da osoba pita tek toliko da prcka i vidi moju reakciju, kažem nešto što ne očekuju, što ih pogodi pa mi se počnu izvinjavat, a ja mrtva hladna puštam neka se koprcka u isprikama i neugodnjaku.
evo sada nakon 4 mjeseca mogu reci da nisam imala puno loših iskustava sa glupim komentarima al moram napisati ova dva koja nikada necu zaboraviti...prvo mi je covjek koji je obiteljski poznanik i prijatelj nakon par dana nakon sto su blizanci preminuli rekao ma da su to mala dijeca i da za njima ne treba zaliti jer nema uspomena,,, a ja sva onako jadna samo klimnula glavom,,sad mi je krivo sto mu nisam ocitala bukvicu. a drugo je da mi je doktorica u ambolanti na doznaci za bolovanje napisala smrt oba ploda i dala mi porodjajni samo 6 dana dok drugi sin nije preminuo a ostalih 35 koliko sam morala lezati je napisala pod depresiju jer ona kaze da se to tako pise...uzas ja sam tek kasnije vidjela sta je napisala i da moju dijecu koja su krstena i koja su zivjela koliko toliko naziva plodovima a jos mi i nije dala puno porodjajno
evo čitam ove vaše postove i razmišljam kako neke ljude koje dugo nisam vidjela izbjegavam baš da ne dođem u takvu situaciju.
Općenito mi je jako neozbiljno bilo koga pitati ako nema djece što čeka ili kad će drugo. To je stvar intime.I prije nego sam izgubila Mariju to su mi bila užasna pitanja.Moja kuma ima jednog dečka i kaže da je puno puta doživljavala da joj govore: "Jedno ko nijedno!"
Pa ja bi te ljude zadavila!
Ni meni se više ne da nekim ljudima objašnjavati, jer sam prošla fazu kad sam htjela objašnjavati sada imam fazu da razgovaram o drugim stvarima.
evo jučer pišem kako mi se još nije dogodilo da naiđem na nekog tko ne zna , kad ono danas u šk pričam sa kolegicom koju viđam često i ona primjeti jedan moj privjesak iz Tabora sa duhovne obnove ovo ljeto i pita me:" odakle mi?" , ja govorim:" kao iz tabora, bila sma ovo ljeto nakon svega." A ona će: "Čega?"
ajme , ja jedva izgovorim što mi se dogodilo, odmah mi se zasuze oči i kao da progutam knedlu. Ali izustila sam...
Žena je (vjeroučiteljica, imala jedan spontani)hvala Bogu jako lijepo reagirala i lijepo smo popričale ali taj osijećaj što ja moram nekom reći što je bilo mi je užasan, ja to jedva izustim, jedva...
Kao da ne prihvaćam...a moram je pustiti, ona mi je baš rekla da moram pustiti to dijete jer je anđeo a anđeo ne smije patiti, a ako majka pati pati i dijete.Sve ja to znam,ali boli....i teško je...
Vi to razumijete...
hehe gramatičkih pogrešaka u mene, ko u priči...od brzine i navale misli!
Klarita sve mi to nalalost razumijemo
Ali kako ne patiti kako se ponasati da se nista nije dogodilo kad svaki dan po sto puta razmisljam sta sam izgubila i da je bilo malo drugacije da smo izdrzali jos dva tjedna , bilo bi vjerovatno sve ok....
meni je tesko vidjeti bilo kakvu bebu a blizance kad vidim sva se ukipim, i mislim da mi nikada ali nikada nece biti svejedno kad ugledam necije blizance...
klarita, latika
mozes li nam, molim te, kratko prepricati sto ti je jos rekla? kad se to meni dogodilo, jako sam trebala razgovore s takvim ljudima ... i sad bi mi dobro doslo cuti, ulovi me nekad sumnja i treba mi 'potvrda', malo me digne tudja vjera i snagaklarita2 prvotno napisa
kejtrekla mi je da trebam na sv.misi kad je prikazanje predati dijete Bogu(jer Marija nije krštena)i reći :Bože, predajem ti moju Mariju sada u tvoje ruke , uzmi je i čuvaj mi je desna k sebi."
to mi je inače već jedna žena rekla i to sam napravila.
zatim da se za anđelom ne smije puno patiti jer onda i oni pate a kad je anđeo sretan i pušten, predan <bogu može puno učiniti za nas. <naše molitve idu šreko njega. zamoliš anđela svoga da ti da snage.
ispričala mi je svoje opsobno iskustvo(ona vjeruje čudo Božje), vjerujem da ima nečeg u tome .
Pokušat ću, trudit ću se ...
Klarita,hvala ti na ovom postu i meni je sad malo lakše,mučilo me što Viktorija nije krštena,pa sam razmišljala kako onda može biti anđeo,svećenik na sahrani je rekao da su tako malena djeca bez obzira anđeli,ali sad kad sam ovo pročitala odmah mi je malo lakše.Sve ovo vrijeme mi je bilo krivo sto nismo zvali svećenika u bolnicu da je tamo krsti,ali smo mislili kad joj bude bolje ćemo to napravit,ali izdržala je samo deset dana, i sad sam sigurna da je Anđeo.
hvala ti, klarita
cure, bez azhvale sve za vas!
klarita ovo je baš prekrasno!
ni moji anđelčići nisu kršteni i baš mi je nekako mirnije u srcu kad sam pročitala što si napisala!
jučer sam gledala na foxlife-u Uvod u anatomiju, malena bebica je rođena prerano u 30.-om tjednu, i bila je jako bolesna. bili su svi uvjereni da će umrijeti i doktor ju primi k sebi na ruke i kaže: dođi malena, nitko ne bi smio umirati sam.
koliko god vremena prošlo postoje dani kada se čini kao da je bilo jučer...
bzararazumjem te draga, žao mi je.neke rane nikad ne zarastu.
ali slikica avatara i malena je predivna!kako raste!
ovo je meni isto reka svecenik koji je vjencao mene i mm. on zna da smo izgubili nas bebe. je da sam ih izgubila u pocetku trudnoce, ali mi je rekao d aim ne moram dat ime (kako nisamo znali spol).
bambuscrkva vjeruje i Bog kaže da dijete živi od samog začeća.odmah mu Bog udahne dušu.dakle nije važno s koliko si mjeseci izgubila bebe, one su djeca Božja i treba ih dati Njemu!
(riječi jednog svećenika)
ajoj,znam kak je...kao i neki dan usred trgovackog centra sam se rasplakala ko kisna godina.pitanje kao i inace a gdje ti je trbuh,ili nisi se nista udebljala a koji si sad mjesec i slično.onda kad ljudima na rubu suza kazem sta se desilo totalni neugodnjak.samo iskreno ni sama ne znam kak cu prezivjeti 5 mjesec jer mi je tad trebao biti termin.i da svaka trudnica mi izmami neki tuzan osmjeh na lice ak znate na kaj mislim...
Znam da je ovo već stariji topic, ali ipak moram napisati jedan od komentara koji sam ja dobila, od jedne kolegice koja mi je više poznanica, nakon trećeg anđela : "A joj, jadna ti, ja na tvom mjestu ne bi više ni pokušavala!!!" A ja sva bijesna, tko je ona da meni daje takve glupe komentare, okrenem se i kažem : "Ne bi ni ja da imam troje dječice kao ti !!!" A tih komentara tipa, "kako to da nemate djece pa šta čekate, da ostarite!?",sam se naslušala na stotine. Užas što si sve ljudi uzimaju za pravo
pitanje: ''sto cekate?'' je klasika, mi smo radili bebu 2,5 godine i naslusali se takvih pitanja. kao i neke od vas, ispricala sam jednoj od tracerica na poslu kako imam ginekoloskih problema i da cu tesko zatrudniti. pa su pitanja stala. i meni je lakse kada svi znaju pa ne ispituju.
sad kad sam izgubila bebu, najgore mi je kad kazu: ''bit ce to sve u redu na kraju, vidjet ces''. i onda ne mogu a da im ne kazem da nece biti u redu, da mi je dijete umrlo. ne shvacaju da trebamo odzalovati izgubljeno dijete, da je to odvojena tema od nove (naravno, jako zeljene) trudnoce. grijese kad nas idu na taj nacin tjesiti. jednoj sam prijateljici (koja jos ne razmislja o trudnoci) objasnila da mi to zvuci kao da ja njoj kazem: ''umro ti je prijatelj? nema veze, imas drugog.'' onda shvate.
s druge strane, drago mi je da mnogi ne razumiju jer to znaci da sami nisu prosli tu bol i nadam se da niti nece.
cure znam kako vam je naslušala sam se svega.Prvo je bilo ajde šta čekate kad će beba ,imate sve još vam djete treba nemoj te čekati itd.ali svi oni nisu znali da diraju u najveću ranu u mome srcu.Toliko sam patila i napatula da ostanem trudna i onda šok TRUDNA SAM sreći mojoj nema kraja ,bar sam tako mislila.onda još veći šok bebino srce ne kuca.Eonda sam se naslušala još glupljih komentara .bolje da se nije rodilo ko zna kako bi bilo ili ono naj gluplje što sam čula uživotu kad si jednom zatrudnila opet ćeš moju bol niko nezma kolika je
draga kaja, zbog takvih komentara ja tek sad, nakon 6 mjeseci počinjem izlaziti u grad i još uviejk strepim koga ću sresti. inače itekako biram na koja ću druženja ići, a na koja ne. preteško mi je slušati takve izjave. bila sam mislila da mogu, ali onda sam ipak shvatila da ne mogu i da uopće niti ne moram. preteško mi je.
još jedan problem su mi moji preslatki nećaci. 2, 5, 5 i 8 godina. tako su bili sretni kad su čuli da i ja čekam bebu, a premali su da shvate zašto ju neću roditi. grozno mi je to reći, ali iskreno, i njih sam izbjegavala. preteško mi je kad pitaju: ''teta, kad ćeš roditi bebu?'', a ja moram reći ''ne znam, zlato.'' najradije bih im rekla da je moja beba umrla, jer mislim da bi tako najjasnije shvatili i odtugovali, ali ne želim se miješati u objašnjenja koja su im dale njihove mame. i što, onda mi je najlakše izbjegavati ih. užas. al počela sam i s njima sad već provoditi vrijeme. jako su mi falili i jako ih volim.
kaja, ne kažem da je u potpunosti, ali mi ovdje te najbolje razumijemo. samo nam piši.
i ja draga želja imam preslatke njećake koje obožavam . Mali od brata kada je vidio kako patim a ima 6 god (bio je kod mene kad mi se to desilo)rekao mi je ,,teta ne nemoj se plakati daće ti bog opet bebu a do tada ćemo se igrati sa bebom koju će moja mama roditi,,.Ja rječima nemogu opisati kako sam se u tom trenu osjećala ,ali jeno djete zna bolje i ljepše utješiti nego odrasli
na poslu sam rekla kolegici da kaže curama da me o tome ne ispituju kada se vratim i stvarno su sve bile ok nijedna me nije ništa pitala ,
dobro je sta su ti "izasle u susret" pa su pristale da ne pitaju nista. a ljudi, ka ljudi, znatizeljni i radoznali, volili bi sve znati....
ovo moram komentirati....ne mogu vjerovati na koji način neki ljudi razmišljaju. zar doista misle da jedno dijete može nadomjestiti drugo
??? pa nismo roboti, majke smo...s našim anđelima otišao je i dio nas i ništa ga neće moći nadomjestiti. ja uvijek kažem...i da u životu imam petero djece ni jedno neće moći zamjeniti moju Mariju. svako dijete ću voliti beskrajno i kad opet budem trudna i budem imala živo i zdravo dijete to će me ispuniti dati mom životu smisao, ublažiti moju bol....al ništa ne može nadomjestiti gubitak i pomoći da potpuno zaboravim...
ancipotpuno se slažems tobom....
neki dan na plaži sam se rasplakala. slomilo me. neka bebica u blizini ''priča'' ba-ba-ba-ba. roditelji ju gledaju kako mlatara nožicama i smiju se i vesele svakom njenom pokretu. i odjednom me preuzme osjećaj kako je meni ovo ljeto trebalo baš tako izgledati. i ne vidim i ne čujem više nikoga, samo ja i taj osjećaj nedostajanja i nemoći jer moje curice nema i to se nikako ne može promijeniti.
ma ne moram vam objašnjavati...sve znate.
želja to je skroz normalno...meni se to desilo u Maksimiru, pa nasred Interspara...i to preko nekoliko puta...sve dok nisam ostala trudna s Ivanom...nažalost vjerujem da će i tebi biti tako pogotovo jer ti je maleni bio prva bebica...
ali znaš i sama da poslije kiše dođe sunce, bogme je i meni zasjalo! možda već slijedeće ljeto!!!
želja
[QUOTE=bambus99;1235888]najviše mrzim to čuti!kako si ljudi daju za pravo govoriti to i na bahati način kao da se radi o nekoj stvari a ne o živom ditetu!i ko si oni da odlučujukoliko će kome biti teško?!što ne?od začeća do poroda ono pulsira,kuca(tako nam je gin.rekao na tečaju)..znači živi..u tebi,ispod tvoga srca misec ,2, 5 ,8 ili 9 nije bitno jer je tvoje..jer ga želiš i voliš od prvog dana..jer žudiš za tom bebicom da ju poljubiš,pomaziš da joj kažeš koliko ju voliš...da čuješ kako te zove mamom....ufff..plačem...i još kad mi se kaže, pa to su bile male trudnoće pa još nista nisi osjetila da se nesto u tebi mice,kao zbog toga bi mi trebalo biti lakše. al njih zeljela i nadala sam im se svim svojim srcem i svom svojom dušom.
bok cure juče bila na svadbi i vidjela sam jednu žensku koja je trudna isto oniliko koliko bi ja sada bila da nisam pobacila.
srce mi se steglo ,zaplakala sam ,mm je to vidio i odmah je znao što mije ja sam htjela doma ali zbog njega nisam otišla .ma ja sam koma cure moje neznam više što da radim već razmišljam da bi možda krenuli na trudnoću neznam
meni je moj nečak od 4 godine maštao kako će bebice voziti u prikolici a kad su umrli zabranili su mu da išta pita i objasnili da su bebe umrle....
jednom smo išli na grob jer živim blizu i kad smo ostali sami on me pita " teta, a tko je njima sada mama na nebu, kad ti nisi gore"
Draga nenaa,mojoj curici anđelu će bit 2 godine 25.11, umrla je u meni 10 dana pred termin. Svog dječaka trebam roditi 25.10 ,jako se bojim.
Imala sam sličnih komentara kao i ti ali mi je još gore kad kažu da sam imala spontani....zamisli...ali...sve prođe,rane ostaju,ne bole već vrište svom svojom žestinom,pa se smire pa ponovno krenu u naletima poput tsunamija...ima nas sa svakim danom sve više...nas,mama anđela...nažalost
Norah
mene strašno ljuti kad ljudi na bilo koji način pokušavaju umanjiti vrijednost moje dječice sa rečenicama tipa: ma bolje da je bilo tako kad je već moralo biti, nemoj misliti o tome bit će ti teško, to je sada iza tebe... kao da će išta od toga pomoći!
to su moja djeca, koju sam ja rodila, koja su mjesecima i mjesecima vesela plivala u mom trbuhu, i koja su poslije meni i mm umrla...
ma ne znam što reći nekad osim da hvala Bogu pa imamo ovdje jedna drugu!
anteaa, od sveg srca ti želim da još malo izguraš do predivnog kraja! u mislima smo s tobom!
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
