Evo drage moje već duže vrijeme mi neki ljudi savjetuju da se pridružim ovom pdf-u, ali evo nekako do danas nisam dolazila ovdje, zapravo sam zalutala sa drugog pdf-a u potrazi za rozinom pričom i tako počela čitati sve što se dogodilo drugima i zaključila kako i ja ovdje imam svoje mjesto i kako ovdje pripadam kako su ovdje ljudi koji me zapravo razumiju, a ne samo sažaljevaju.
Moja priča je sljedeća,
nakon potpmognute oplodnje zanijela sam trojkice i nitko nije bio sretniji od mene, trudnoča je tekla u najboljem redu, bebice su bile iznenađujuče velike i napredne, doktori rekli da ne moram dolaziti u Zgb. dok je sve ok. Jedan ponedjeljak na kontroli cerviks malko skračen i otovrena za vršak prsta ostajem na ležanju do kraja trudnoče. Sutra ujutro pukne mi jedan vodenjak i rađaju se Ela, Tia i Emi moja tri anđela. Buduči je trudnoča trajala 23+5 doktori su bili uvjereni da se bebice neče roditi žive međutim prve dvije su plakale kad su se rodile, a trećoj je trebalo malo pročistiti dišne kanale kako bi i ona zaplakala. Prebačene su na pedijatriju. Drugi dan ujutro me doktorica došla obavjestiti da je Ela umrla, 4. dan nas je napustila i Tia, a naša največa nada Emi nas je napustila 8. dan.
Sve vi koje ste prošle ovako nešto znate kakav je to osječaj, kakava tuga. Prvu bebicu nisam nikada niti vidjela, druge dvije jesam, treću sam i dirala i njene slike jedino iamam ( moj avatar ). Sve što imam su robice koje sam pripremila, slike, narukvice iz bolnice itd...
Ne odustajem i ne stajem ovdje. Nastavljam sa MPO dok ne dođem do svoga cilja i dok ne postanem jedanput ponovno mama samo na duže vrijeme, po mogučnosti do kraja moga života. Jednostavno nije prirodno da roditelj živi dulje od svoga djeteta!
Ali moramo biti hrabri, uporni i jedni drugima podrška!