u medjuvremenu sam napravila još i pretragu za sklonost trombofiliji...nije ni to...ne znam... vrijeme je da konačno prihvatim da neću saznati uzrok...vjerojatno je to jedino rješenje
 |
|||
|
|
|||
u medjuvremenu sam napravila još i pretragu za sklonost trombofiliji...nije ni to...ne znam... vrijeme je da konačno prihvatim da neću saznati uzrok...vjerojatno je to jedino rješenje
samo poljubci i zagrljaji...
želja
hvala vam, drage moje...
Draga Želja jako mi je žao zbog gubitka malenog anđelića(tek sam od nedavno na forumu zato tek sad pišem)...ali vjerujem i znam da zasigurno pazi na svoju mamu i tatu i da je sretna što je vaše dijete...kako je meni moja rodica rekla da Bog sebi uzme malene anđele i da je i to Božji dar bez obzira što mi to u tim trenutcima ne razumimo..i da tribamo biti sretni što je taj maleni anđelić baš izabrao nas za roditelje..jer on/ona će uvik biti naše dite a mi njegovi roditelji bez obzira na sve....to je zasigurno nešto najlipše što sam čula kad sam izgubila bebu...
Želim ti od srca da pronađeš snagu u svome suprugu i da tvojei njegovo lice jednog dana bude obasuto poljupcima vaše dječice...
ne mogu bez njih, ne znam zašto kažu da vrijeme liječi sve kad nije ništa
Norah ja uvik kažem da vrime ne liči rane ali te nauči (kroz vrime)kako lakše živiti s njima..neke rane nikad neće biti zacijeljene..
šaljem ti veliki zagrljaj...
norah razumijem te skroz i meni moji sinovi nedostaju! nismo svi isti netko se prije oporavi a nekome treba dosta vremena, pa mozda cak i neka terapija, razgovor sa psihologom ili tako nesto. evo mog muza je depra spucala tek 10 mjeseci poslije gubitka. bit ces bolje sigurno , vrijeme ne lijeci sve samo tuga poprimi drugaciji oblik, procitaj Kolibu od Vilijam p. young , meni je ta knjiga stvarno pomogla da krenem dalje...pusa
hvala vam, ali ovaj užas ne prestaje, sve je gore.... vratila sam se tek i na posao i opet bih doma da me nitko ne gleda, ne možete vjerovat kako svi pričaju sa mnom, samo me u stomak gledaju...užas.....
najrađe bih se živa s njima zakopala!!!!!!
ljudi znaju biti cudni, jer neznaju kako se ponasati u takvim situacijama, a mi smo preosjetljive pa nas svaka pogresna rijec boli...koliko sam samo suza prolila zbog necije glupe izjave ... polako norah dan po dan, tek si se vratila na posao pa je to svakako dodati stres, bit ce bolje dok se malo priviknes a i ljudi ce prestati zapitkivati i buljiti, to je vjerovatno samo na prvom susretu, kasnije ti nitko sam nece napominjati ( bar mene nisu kasnije zapitkivali).
kad god ti je tesko sjeti se da imas tri mala anđela na nebu koja cuvaju svoju mamu i tatu,sada nisu sa vama ali bit ce jednoga dana sigurno a za sada imaju posebo mjesto u vasim srcima i zivotima a doci ce sigurno i nova beba, dat ce Bog samo treba moliti....
cuvaj se i misli pozitivno...
xangels mom prvotno napisa
norahuvijek je povratak na posao težak.meni je bio užasan, bilo je i ljudi koji ništa nisu znali pa bi me pitali "a kolika je beba", a ja zbunjena, suze na oči...užas! međutim malo , pomalo sam naučila odgovoriti,ako mi nešto ne bi odgovaralo ne bi ni prešutila.samo polako draga...
norah, prvi period će biti strašan i skoro svaki dan ćeš čuti neprimjerene komentare, poglede... i meni je bilo tako. u biti sam htjela ostati doma, baš kao i ti, da me nitko ne gleda. i bilo mi je prerano vratiti se na posao, bila sam previše ranjiva. nemam drugi savjet, osim da pronađeš tebi dobar način da izdržiš te komentare. mene kad bi pitali kako sam, bih rekla: ''bit ću dobro''. nisam baš išla na kave s kolegama i slično. (sad tek pomalo to mogu). i na kraju svakog radnog dana sam kod kuće puno plakala. sama ili s mm. možeš im samo kratko odgovoriti da ne voliš pričati o tome jer ti je još preteško, ali hvala im što pitaju.
kad čuješ neumjesne komentare (meni je jedan kolega rekao ''nisi baš bila disciplinirana, ha?''), nećeš se odmah snaći i reći im što ih ide, ali ako ti dođe, samo im stresi u lice. nemoj previše brinuti oko njihovih osjećaja (oni se ionako samo petljaju gdje im nije mjesto). ne zato jer te nije briga za druge, nego jer će tek iz tvoje reakcije shvatiti kako ti je jako teško. i možda će više paziti što pričaju drugi put.
draga hvala ti, ja sam se u ovih nekoliko mjeseci otuđila od svih, sve ljude i prijatelje izbjegavam, a puno njih se nije ni pretrglo pomoći...sve je to grozno.....neke ljude želiš poštediti brige, pa glumiš da je sve u redu i to nekako sve prelije čašu i ne možeš dalje.
ljudi su tako grozni, zamisli da se tom tvom kolegi bar mala ružna sitnica desi, poludio bi!!!!
znam da smo mi sve jake, jer ovu bol svi ni ne mogu doživjeti, osim nas kojima je dodijeljena, a ja sam ponosna na svoje malene sa bijelim velikim krilima i bijelim haljinicama....
stalnno mislim na to da li plaču, ima li ih itko smiriti, i iako sam još posvađana u sebi sa Dragim Bogom, molim ih da mi čuvaju moje malene, i seke da čuvaju svoj bracu kojeg su u stomaku toliko gazale da se nije mogao pomaknuti!!!!
Uh,
Norah
Ja vjerujem da su oni sada sretni i nasmijani jer maleni andjeli idu na najljepse mjesto,i kad god mislim na mog andjela vidim sliku gdje su svi mali andjeli,igraju se na jednoj livadi punoj cvijeca,i jedino sto se cuje je djeciji smijeh,i meni obuzme neizmjerna sreca u tom trenutku jer znam da je moja bebica sad sretna i da ga nista vise ne boli,i sigurna sam da svoje roditelje sada cuva...
Možda ti ove izreke pomognu :hug
http://www.testovi.covermagazin.com/?p=377
Ljudi nažalost ne misle kako je onome koga gledaju, i ne misle o tome kako je taj netko. Možda ne misle zlonamjerno, ali eto pogledaju.
Koliko boli, znam dobro. I meni je takvih pun kufer, i još uvijek izbjegavam odlazak bilo kuda, još uvijek ne želim gledati nikoga, ne želim pričati sa nikime o tome, kao da uvjeravam samu sebe da se ništa od toga nije dogodilo.
Neznam na koji bi te način utješila, osim da ti kažem da ti imaš 3 predivna anđela koja će uvijek biti u tvom srcu.
A ljudi ko ljudi, gledat će, pričati i jednom prestati.
Pusa
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom