Kiretaža 13+4

[kisica]

Drage moje evo mene tužnije nego ikad. U četvrtak sam zvala gin.kaže ona ako ne krvarite, nemorate nikuda. Dođite k meni kad budete planirali trudnoću opet.
I tako zovem ja za phd nalaz sad. Zvala sam u petak, kažu nema nalaza. Zovem danas, kaže nema, ide ona vidit na patologiju gdje je to zapelo. I zovem ja maloprije kaže ona meni, nalaza nema, na patologiju vaš uzorak nije stigao.
Ma kako je to moguće? Pa pitala sam sve moguće i nemoguće žene i sve mi kažu kako taj nalaz ne kaže baš nešto, ali svima je rađen. A ona meni kaže da sam ja bila zdrava trudnica, bez bolesti, bez upala, da je na uzv na plod bilo sve oke, i kad je tako sve u redu, oni to ne šalju na patologiju.
Pa sad bi golim rukama zadavila nekoga.
23 dana ja čekam taj nalaz, tješim se da ću barem znati nešto, a što sad znam..ništa.

[nina32]

A ona meni kaže da sam ja bila zdrava trudnica, bez bolesti, bez upala, da je na uzv na plod bilo sve oke, i kad je tako sve u redu, oni to ne šalju na patologiju.

Ovo prvi put čujem i ne mogu vjerovati što čujem...
Da je bilo sve u redu ne bi bilo kiretaže, a to što su oni izgubili nalaz-jer mi drugo objašnjenje ne pada na pamet ( a možda se i varam , zapravo nadam se da se varam)-jest njihov veliki propust. Ja ću te svejedno pokušati utješiti time da ti taj nalaz u cijeloj priči ne bi puno pomogao.Meni nije uopće- ali bar ga imam. Žao mi je što ti se dogodilo.. uf ovo me baš razljutilo..

[želja]

ajoj! nemam riječi.

[kisica]

Drage moje evo mene k vama, nisam vas zaboravila i kako bi kad ste jedine sa kojima djelim svoju bol.
Nakon tableta krvarenje je stalo, doktorica mi je rekla preko telefona da je ona sve oke, i da ne treba ponovna kiretaža.
Čak sam dobila i menstruaciju,10.9. bila je malo obilnija, ali boli niti malo. Jučer mi je bio zadnji dan i imala sam užasne grčeve.

Dogodilo se puno toga za mene. Kada sam napokon dočekala onaj 28i kada je trebao biti phd nalaz gotov, rekli su mi kako neznaju ko je meni rekao za taj nalaz, i tko mi je uopće rekao da zovem radi toga, jer oni u Sisku kod normalnih trudnoća (bez komplikacija i nekih problema), ne rade takav nalaz kod spontanog.
Srušilo se sve, čekala sam 20 dana ništa, nadala se ničemu. Mislila sam da ću prolupati taj trenutak.

Dva dana nakon toga u trgovini sam srela prijateljicu koja je trudna bila mjesec dana manje nego ja, samo sam je pozdravila, spustila glavu, ostavila sve stvari i pobjegla van iz trgovine. Taj pogled na njen trbuh, pa na moj, i njeno kako si, slomilo me. A onda još gori šok, djevojka koju ni neznam, pisale smo u grupi na fb za mame, odlučila je doći k meni to popodne sa sinom starim 16 dana. Kada ga je unijela i stavila u onoj košari na stol, moje je srce prepuklo na sto komada. Stajala sam kao ukopana, i zatvarala oči da suza ne krene. Muž ga je pogledao šuteći, i samo rekao da mora ići i otišao na posao sat vremena prije.
Ta dva sata bila su mi najgora u životu, ni sekunde nisam skidala pogled sa njega, a onda kad su napokon otišli satima sam plakala.

I dalje sam nikakva, i dalje mislim samo na to, zašto se dogodilo, zbog čega, ko je kriv..i kriva sam ja. I dalje mislim da sam nešto ja napravila što je izazvalo sve to. Možda nisam trebala malog nositi, možda sam trebala ležati, neznam... Izbjegavam druženja, goste, priče, pozive..uvijek se nađe netko ko nije znao.
Tako me žena u trgovini pitala zar nisam ja bila trudna, i onda ponovo cijela priča ponovo.

A prekjučer je došao vjenčani kum koji nije znao da sam imala spontani, i prvo me sat vremena gledao a onda me pitao "Jesi se ti šalila onda kad si rekla da si trudna? Pa gdje ti je trbuh?" uspjela sam samo izgovoriti "Nisam se šalila, imala sam sponatni", zaplakala sam i pokupila se u kuću.

Osjećam se kao luda neka, jedan tren sam dobro, drugi se sve u meni lomi, jedan tren se smijem, a drugi već neutješno jecam. Uhvatim samu sebe na trenutak kako se držim za trbuh, onda shvatim da ga nema, cimnem se i krenem dalje.

[želja]

kisice, samo tuguj, vjeruj, postat će lakše. kad čitam tvoje riječi, kao da govoriš o meni...
užasni su ti susreti s ''onima koji još ne znaju'' pa pitaju takva grozna pitanja. ma ja sam izbjegavala skoro svih u tom periodu. znala sam da ne mogu podnijeti poglede, čuđenje, pitanja... ma joj. taj prvi period je zaista nešto neopisivo, kao neka polujava, kao da svaki dan iznova proživljavaš gubitak. i nikako da prihvatiš da je zaista gotovo, da bebe više nema. i to milovanje praznog trbuha mi je poznato. pretužno.

kisice, nisi mogla skriviti pobačaj. žene se bave sportom, boluju od koječega, puše i piju alkohol cijelu trudnoću i svejedno rode zdravu djecu i sve prođe u redu. nema tu pravila, nema odgovora na pitanje zašto...

tuguj koliko god ti trebalo vremena, a onda ćeš pomalo prihvatiti da je tvoj anđeo otišao jer je morao i da ga moraš pustiti i zamišljati da je sada negdje sretno djetešce, u društvu s mojom curicom i svim drugim divnim anđelčićima. ili ćeš naći neko drugo, tebi prihvatljivo objašnjenje, kojim ćeš se tješiti svaki dan (mislim da i druge mame ovdje misle tako nekako). meni zasad funkcionira takav način, inače bih izgubila svaki smisao i više se nikad ne bih nasmijala. nadam se da ćeš brzo biti bolje.

[kisica]

Nadam se da će me popustiti barem malo taj ludi osjećaj krivnje, da će me sve to malo popustiti i da ću na neki način ipak prihvatiti da je tako moralo biti.

[želja]

hoćeš, samo pomalo.

[snelly85]

Draga,znam koliko boli i žao mi je što ti se sve tako dogodilo.Možda zvuči glupo,ali ti imaš jednu malu mrvicu iako je teško kreni dalje.Rekli su da vrijeme liječi sve rane,i ja se tome nadam.Ljubi svoju mirvicu i drži se.

[lexy]

Draga kisice,
na žalost moja je priča slična tvojoj. Jedno dijete dobiveno iz komplicirane trudnoće, druga trudnoća uredna sve do 13 tt kad mi je dr. rekao da mojoj bebici više ne kuca srčeko. 10 dana prije tog hitnog pregleda meni su najednom prestale mučnine koje su me mučile već od 7. tjedna, ali nisam ni slutila je baš tada moja bebica umrla. PHD nalaz nije pokazao ništa, doktor je govorio da je prirodna selekcija i da su šanse minimalne da se to ponovo desi. Ja i dan danas krivim sebe, a grižnja savjesti me izjeda već skoro 2 godine.
U to sam doba dobila dugo traženi posao, bojala sam se reći ravnatelju da sam trudna jer sam tek bila primljena i tako iz dana u dan neprestani stres i strah. Iako imam visoki tlak i stalnu terapiju, bila sam odlučila u toj trudnoći ponašati se kao normalna trudnica iako to, zbog svoje kronične bolesti,sigurno nisam bila. Radila sam sve kućanske poslove, brinula o djetetu, išla na posao, a cijelo sam to vrijeme osjećala fizički napor i umor. Zašto nisam odmah otišla na bolovanje kako mi je to moj ginekolog savjetovao?!
Oprostiti si ne mogu! 6.11. 2009. dio mene nije umro, nego živi i dalje, u paklu!

[latika]

lexy zao mi je zbog tvog gubitka kao i zbog toga sto osjecas krivnju. i ja sam u 13 tjednu prokrvarila jako i zavrsila u bolnici i od tada sam bila kuci na strogom mirovanju sve do 27 tjedna...do tog 13 tjedna sam i ja isla na posao i ponasala se kao normalna trudnica i da nisam prokrvarila tada sigurno bi se do kraja ponasala normalno i isla na posao...ono sta hocu da ti kazem je da netrebas sebe kriviti, sama si na pocetku posta rekla da je trudnoca bila uredna i ti si se tako i ponasala. oprosti sebi jer tvoj anđeo ti sigurno nezamjera i zna da bi sve uradila da si mogla da budete danas skupa

[deni123]

Nova sam ovdje. Imala sam kiretažu u četvrtak, bebica 12tj +3 dana. Fizički oporavak nekako teče, uglavnom ležanje i odmaranje. Psihički puno teže, stalno potreba za plakanjem i sve što ide uz to. Imam 30 godina i to mi je trebala biti prva bebica,mami prvo unuče, svi smo utučeni. Inače mi je trudnoća uredna bila, nikakvih problema,čak ni mučnina, sva sam bila sretna i smirena. Prije tjedan i pol dana bila na ultrazvuku, bebica zdrava, miče se, maše rukicama, i onda sad u srijedu dođem na posao (radila sam jer sam se odlično osjećala) odem na wc i primjetim krv, brzo kod doktorice, stavi me na UZV i isto tako lice joj se promijenilo i gleda jako dugo i ništa ne govori. Rekla je poslije dijete odumrlo, moram na kiretažu i rekla mi je da sam i ležala cijelu trudnoću opet bi se to dogodilo. Još uvijek ne mogu doći sebi, nisam imala nikakvih bolova ništa, samo odjednom krvarenje.

[želja]

lexy, već smo dosta o ovome pisale. nisi mogla skriviti pobačaj, normalno si se ponašala. ležanje u trudnoći je potrebno samo kod komplikacija koje ti nisi imala.
ja sam prvu trudnoću preležala jer sam već u 4.tj. imala krvarenje, veliki polip,a k tome imam dvorogu maternicu i endometriozu... pa je nažalost završila u 25.tj. u drugoj trudnoći (kojoj se nadam) planiram kretati se, raditi lagane poslove, izlaziti na sunce... mislim da ću baš time pomoći bebici, krvotoku... (naravno, ne bude li opet očitih komplikacija).
želim ti da si s vremenom oprostiš i prihvatiš da nisi mogla utjecati na nesretan kraj. i da što prije kreneš dalje, s uspomenom na svog anđela.

[kisica]

Deni123 baš tako, i meni je bilo isto..sve super, sve divno, uzv zadnji uredan, gledali smo rukice, nogice..i onda najednom sve je gotovo.
Prošao je mjesec i 18 dana...iz kreveta sam ustala davno, ali samo zato jer sam se morala trgnuti i početi brinuti o prvom sinu. Da nisam morala radi njega, nebi ustala ni dan danas.Jedan tren misliš dobro je, drugi plačeš neutješno, jecaš...sve mi je jasno, sve sam to prošla. Da će biti lakše, neće. Nemoj samo držati u sebi, ako imaš kome reći reci..ja nisam imala, ja nisam smogla snage još uvijek da sa mužem započnem tu temu. On još uvijek nezna ni što je te nedjelje bilo, ni kako sam ja završila na uzv, ni kako sam tu vijest primila, zna samo da je srce stalo. Možda je i bolje da zna što manje. Vidim da njemu da ga to ne pušta. Neki dan smo imali goste, ispod stola je pogledavao bebu u sjedalici na podu...lomila sam se.

Neznam što da ti kažem, jer nijedna moja riječ neće umanjiti tvoju bol, niti jedan moj savjet neće ti pomoći, jer nisam pomogla ni samoj sebi. ALi tu sam, kao i sve druge mame, kada ti je teško dođi, razgovaraj sa nama, nekad je stvari lakše reći ovdje nego drugima.

[deni123]

Jučer sam se slomila, pričam s kolegicom, njena sestra izgubila prvo dijete u šestom mjesecu trudnoće morala je roditi. Vjerujem da je to užasno, gore nego kod mene, sve mi jasno. Dragi, da bi me utješio kaže, vidiš tebi je super, dobro se oporavljaš, nisi tako nešto morala preživjeti. Ja se slomila, da meni je odlično, baš super. Evo plačem dok ovo pišem. Sama sam pa mogu plakati, ne mogu pred njim, jer on više ne može gledati moje suze, ne mogu pred mamom jer i ona plače onda.Znam da je sebično, al meni je ovo grozno jer se dogodilo meni. Ne mogu ni zamislit kako je morat rodit mrtvo dijete, al jel to znači da je moja bol manja, da bi se ja trebala prije oporavit, da je moje dijete manje vrijedno? Osjećam se neshvaćena. Vidjela sam svoju bebu kako mi maše rukicom, ona je za mene bila živa od prvoga dana.

[adal]

I ja sam svoju bebicu izgubila u 16 nedjelji i boli uzasno jer to je nase djete,uzasno je izgubiti bebu u bilo kojoj nedjelji zivota,sve nas uzasno boli i sve prodjemo kroz pakao jer je to nase djete koje smo tako jako zeljeli,ali nekako mislim da je izgubiti bebu kada su svi strahovi vec prosli i kada cekas dan da je zagrlis i onda dozivis taj uzas da je to pre pre strasno i ja ne znam kako bi podnijela da sam bebu izgubila u sedmicama kad je osjetis,kad osjetis njene pokrete,ali draga to ne umanjuje ni nas bol,svaki gubitak je bolan i tezak,i zato placi ne drzi to u sebi jer ce ti biti samo gore,i meni su moji branili da placem ne jer ih nervira vec jer ne zele da budem nesretna a samo mi znamo da moramo plakati,i plakati jer tako nekako dusi bude lakse,i znam da sam nocima plakala a pred njima glumila jaku osobu da ih nebi brinula jer je i njima tesko,al eto s vremenom nekako naucis da zivis s tim i bude bolje.....

[klarita2]

deniužasno je kad god iszgubiš svoje dijete jer ga volimo od samog onog plusića na testu. Moja je imala 38 tjedana, prava mala djevojčica-bebica.A onda kad vidim svou prijateljicu kojoj je kćerkica umrla 5mj nakon poroda pomislim da sam zapravo pošteđena još veće boli...samo polako...vrijeme nosi svoje, druga razmišlajnja, nadanja...dani će biti bolji, nekad još ima tmurnih ali drukčije s nosiš. Drži se...

[deni123]

hvala na podršci. Znam da je i vama teško, sigurno i teže nego meni. Ipak osjećam nešto zajedničko sa svima, taj osjećaj da te ljudi oko tebe ne razumiju i stalno ponavljaju jedno te isto, a ti bi najradije da zašute i ostave te na miru. Izjave tipa tako je bolje, budi sretna da je s tobom sve u redu, itd, od ljudi koji to nisu doživjeli ne pomažu i ne mogu ih baš podnijeti. Danas sam mami rekla da mi više ne spominje ništa, jer je stalno govorila da si barem ovo, da si barem ono, nisi trebala pustiti dokorici da ti radi vaginalni uzv, sigurno je nešto ozlijedila i takve stvari. A ja sam već milijun puta prešla u glavi, okrivljavala se za sve živo, ne treba mi da me i drugi okrivljuju. Pokušala sam joj objasniti da su vaginalni uzv normalna stvar danas i da većina trudnica ide na njih, ali ona ne razumije, u njeno vrijeme toga nije bilo. Čula sam jedino da nije dobro prečesto ići na uzv, ali ne i da je štetno za djecu. Ako što znate o tome, svaki savjet je dobrodošao. Trenutno mi je u glavi prevelika zbrka da bih razmišljala jasno

[bambus99]

deni123 zao mi je zbog tvog gubitka.....

[Boxica]

hvala na podršci. Znam da je i vama teško, sigurno i teže nego meni. Ipak osjećam nešto zajedničko sa svima, taj osjećaj da te ljudi oko tebe ne razumiju i stalno ponavljaju jedno te isto, a ti bi najradije da zašute i ostave te na miru. Izjave tipa tako je bolje, budi sretna da je s tobom sve u redu, itd, od ljudi koji to nisu doživjeli ne pomažu i ne mogu ih baš podnijeti. Danas sam mami rekla da mi više ne spominje ništa, jer je stalno govorila da si barem ovo, da si barem ono, nisi trebala pustiti dokorici da ti radi vaginalni uzv, sigurno je nešto ozlijedila i takve stvari. A ja sam već milijun puta prešla u glavi, okrivljavala se za sve živo, ne treba mi da me i drugi okrivljuju. Pokušala sam joj objasniti da su vaginalni uzv normalna stvar danas i da većina trudnica ide na njih, ali ona ne razumije, u njeno vrijeme toga nije bilo. Čula sam jedino da nije dobro prečesto ići na uzv, ali ne i da je štetno za djecu. Ako što znate o tome, svaki savjet je dobrodošao. Trenutno mi je u glavi prevelika zbrka da bih razmišljala jasno

još ćeš ti čuti većih kojekakvih gluposti...meni je moja baba rekla da sam izgubila dječicu sigurno zato jer mi mladi nosimo uske traperice... mislim što reć na ovo...

a što se tiče zbrke u glavu...pusti mozak na pašu...napravi sad nešto po svom guštu...odi na frizuru, umjetne nokte, neznam nešto takvo...
ja sam išla solo na plivanje i baš mi je bio gušt...sama sa svojim mislima, sama u vodi...

[adal]

Ajme draga,NISI kriva nizasta jer je to tako moralo biti i ne dozvoli da ti pune glavu takvim pricama,a njih ce uvijek biti ali pokusaj da te to ne dotice toliko,jer nisi mogla nista sprijeciti,meni su radili vaginalni uz 5 puta do 12 nedjelje a za ovaj drugi uz preko stomaka ne znam ni broja jer sam lezala u bolnici i pregledali su me dnevno po 3 puta kako je koji doktor dolazio tako je htjeo da i on vidi i da svoje "strucno"misljenje,tako da sto se tice uz nedaj da ti pilaju mozak.dovoljna ti je tvopja bol i tuga ne trebaju ti jos i takvi komentari,i ja sam sebe jako dugo krivila da nisam ja nesto krivo napravila ali sam onda prestala sa tim jer mi je bilo samo gore a nista nisam mogla promjeniti,drzi se draga i ako mozes procitaj par tema s podforuma roditelji andjela meni su puno pomogle price zena koje su prozivjele gubitke beba jako mi je pomogla njihova snaga i borba za dalje i to sto su docekale svoje sunce....

[deni123]

Hvala vam svima na riječima utjehe, trenutno mi to puno znači.

[kisica]

Eto drage moje, nakon duuugo vremema opet sam ovdje. Sve skupa bilo je prebolno, i tonula sam sve više i više..i jednostavno sam se maknula sa svega. Ugasila Internet, da ne tražim razloge, da ne čitam sudbine, da sve sjedne tamo gdje treba. Nakon 5 mjeseci ponovo sam na Internetu, i moja je bol i dalje ista. Svjesna sam puno toga, pomirila se nisam još. I dalje mislim, i dalje razmišljam, a što se više bliži moj termin, meni je sve gore i gore. U sebi mislim o tome, na vrh mi je jezika da na glas kažem svima da se bliži moj termin, ali onda ipak sve to stisnem u sebi i krenem dalje.

[mamasch]

Bok cure.
Moje prvo dijete napustilo me u 8 tjednu trudnoće, kiretažom, zbog velikog i opasnog hematoma.
Sjećam se cijelog postupka, sjećam se predragog doktora sa suzama u očima i sestre koja me držala za ruku, sjećam se "trenutka" kada sam u srcu osjetila da ostajem bez svog prvog djeteta, sjećam se groznog demonskog smijeha u mojoj glavi i stropa iznad mene koji se užasno brzo vrti, mrzila sam se u tom trenutku i proklinjala samu sebe, razgovarala sam sa djetetom i molila ga da mi oprosti što ga nisam bolje čuvala.
I dan danas, nakon 15 godina, često se sjetim svog prvog djeteta, zaboli me srce kad pomislim da bi sada bio/bila na pragu zrelosti, pomalo srednjoškolac...
I dan danas, kada sam sama, ponekad ponovo čujem taj prokleti smijeh, ponovo istim intenzitetom osjetim tu mržnju prema sebi, po milijunti put ispričam se djetetu što ga nisam sačuvala, što moji blizanci nemaju starijeg brata/seku.
Taj trenutak kada se moje prvo dijete odvojilo od mene neću nikada zaboraviti.

Nemojte se nikada predati.
Ljubim vas

[kisica]

Mamasch kao da čitam samu sebe.
8og je bilo 6 mjeseci od moje kiretaže, i dan danas kad sam sama mislim, razmišljam, prolazim svaki dan, pokušavam nači neki razlog, ali neide mi.
Još uvijek zaplačem kad me nitko ne vidi. Posebno ovih dana.
Jučer je bio moj termin.
Umjesto da u rukama držim malu bebicu, radujem se, mjenjam pelene, hranim bebicu, umjesto da sinu objašnjavam da je to njegov braco ili seka, ja nemam ništa...imam samo prazne ruke na koje mi kapaju suze. Imam dve slike sa uzv, i puno srce tuge i sjećanja, i oči pune suza.

Mnogo sam toga u životu prošla, nikada nisam mislila da ovako nešto može boljeti