Pismo najvoljenijem andjelu

[renchy]

Jucer je bilo mjesec dana kako nas je visa sila razdvojila i ne disemo zajedno i nitko se nije sjetio toga,a ja nisam htjela podsjecati ljude da je to bas taj dan,jer smatram da kad se nit ne sjecaju,nisu ni zasluzili da ih podsjetim.Samo ti zelim reci ono sto nitko ne zna,a to je da tvoje srce jos kuca u mom i tako ce biti sve dok ne umrem,dok moje srce sasvim ne utihne.Ljudi bez lica pricaju s menom,prolaze kroz moj zivot ko sjene,ponasaju se s menom ko da nisi ni postojala,okrenuli su novu stranicu u zivotu i idu dalje,al zelim da znas da ja to nikada necu moci jer meni ni sunce vise ne sja isto,nit mi cvijece mirisi,nit ce ikad moje srce zacijeliti i iskreno se veseliti jer tugu za tobom ne mogu zalijeciti.Ostala sam ovdje na ovom svijetu da cuvam tvoju bracu i izvedem ih na pravi put,al jednog cu dana doci tebi da nastavimo gdje smo stale i primim te u narucje i nadknadit cu ti sve andjele moj ne boj se.Voli te tvoja mama,zelim da znas!

[Cocolina]

[tanja]

Suosjećam se s tobom...samo hrabro...sada znaš da imaš svog anđelčića koji će te uvijek čuvati i pratiti...

[nina70]

[renchy]

Hvala vam cure na zagrljajima,hvala na svemu ovdje i hvala sto postojite,moji su dani tuzni i noci isto tako i koliko se god borila da krenem dalje,ne mogu...Moj muz je sada rekao da ne zeli unistiti svoj zivot zbog neceg sto nije ni postojalo,a meni se srce raspuklo i opet sam ovdje s vama i rekao je da to nije mislio,al ja mu ne vjerujem.Andjele postojis za mene i ja te volim svim svojim srcem i vikala bi to samo da cujes i znas.Spavaj princezo moja i pricekaj me da dodjem jer i tako na ovom svijetu malo sta vrijedi.

[Smajlich]

Renchy draga, vrijede ti tvoji sinovi, a nije to "malo šta"-to je puno, jaaaako puno i vrijedno. Živiš za njih i s njima, ko što bi i za malenu da se rodila. Nađi snage u njima i živi pomalo dan po dan... tuga neće nestati, postat će dio tebe, ali naučit ćeš s njom živjeti. Šaljem ti veeeliki zagrljaj i poljubi svoje dečke

[Teica]

renchy, molim te, molim te ko Boga: idi potraži stručnu pomoć

Zaista se ne moraš sama nositi sa svojom boli - trenutno je to kao val koji te potapa.

A tvoja anđelica će biti zauvijek s tobom, naravno

[laumi]

renchy, naravno da je tvoja curica postojala i ti je voliš najviše na svijetu. i uvijek će biti tako, samo će tuga biti manja.

molim te, porazgovaraj sa stručnom osobom, preteška je ovo bol da se sama nosiš s njom
tvojim dječacima jako treba zdrava mama i ako potražiš pomoć da naučiš živjeti sa svojom tugom, to neće značiti da je manje voliš i da si je zaboravila

čuvaj se

[Blekonja]

s tobom i šaljem bezbroj i da što prije isplivaš iz ove tuge i molim te poslušaj Teicu i Laumi

[renchy]

Izgleda cu morati jer ocito u pocetku nisam ni bila svjesna gubitka,uslijedio je sok,zatim osjecaj krivnje pa bijes i ljutnja na cijeli svijet,a sad sto dani odmicu kao da se nad mene nadvio oblak tuge koji ocito ne znam sama rastjerati.Vidim da i moji ukucani pate zbog mene,ali bol je prevelika da bi se pretvarala da nije u meni.Nemam snage ni otici po uputnicu,ali sutra je taj dan koji necu moci izbjeci,bolnicki pregled,podizanje nalaza zaostale posteljice i obdukcijski nalaz moje djevojcice.A ja se jos borim gdje su je stavili i gdje je ona sad.Zlato moje maleno hocu li ikad dobiti odgovor zasto se to desilo i zasto je bas meni Bog dodijelio da se ucim nositi s ovolikom tugom.Gledajuci sebe i analizirajuci svoje postupke ne znam i ne nalazim zlo koje sam ucinila,nikad nikom zlo nisam namjerno ucinila,nikad se nikom nisam svetila,nikad namjerno nikog uvrijedila,ako nisam ljudima pomogla nisam im ni odmogla i onda se pitam zato sam tako kaznjena?Odrastala sam bez majcine ljubavi,nije ni pitala kad sam bila trudna sa svojim sincicima trebam li ju,nije ih ni dosla vidjeti kad sam ih rodila,a onda sam razmisljala da ne smijem biti ko ona i da joj ne mogu uskratiti da vidi svoje unucice i nasla nacina da ih netko odnese bez obzira sto nije to zasluzila,al ja sam zena koja ne zna zivjeti s mrznjom i osvetom i taj teret sa sebe sam bacila.Vjecito sam nekom oprastala i samo se borila za svoju djecu i ko mala sam samoj sebi obecala da necu biti majka poput nje i svoj zivot zivim kroz zivote svoje djece,ne budu li oni sretni,ni ja nemam pravo na srecu i onda,ni sama ne znam iz kog razloga dozivim ovaj gubitak koji me lomi.Mene moja majka nije voljela i nisam joj trbala,ali ja trebam svoju princezu i ne znam kako prebroditi i zivjeti bez nje.Andjele voli te tvoja mama!

[Anemona]

renchy, nema razloga, ne trebaš ga tražiti.
Potraži pomoč, tvoja dječica te trebaju.
Ako ne možeš dovoljno brzo doči na red u bolnici, idi privatno dok ne dobiješ termin.

[apricot]

draga renchy... ne postoji tolika krivnja koja bi majci ikada mogla oduzeti dijete... nemoj je tražiti.
neke stvari, neki događaji, neke sudbine se... jednostavno dogode. i nitko ne zna zašto.

ti si imala svoju djevojčicu, imat ćeš je uvijek gdje god ona bila.
vjerujem da i tvoj suprug to osjeća, ali je najlakše obraniti sebe i svoju bol negiranjem nesreće.
nemoj mu to zamjeriti; svatko od nas ima neke svoje vrste tuge, neke svoje načine obrane.

imaš svoje dečke, i oni trebaju svoju divnu mamu.

teško je sa ovakvim tugama nositi se sam, potraži pomoć. ljudi lutaju i zbog benignih stvari, zbog ovakvih - mogu se potpuno izgubiti.
dužna si to svojoj djevojčici, sebi, svojim dečkima i obitelji.

neću ti napisati da ti to možeš, jer ne znam kako ti je.
ali ću ti napisati da to moraš.
jer ne možeš i ne smiješ drugačije.

možda je, za početak, najlakše nazvati TESU, tamo stvarno rade krasni ljudi.
http://www.tesa.hr/cms_view.asp?articleID=20 , 01 48 28 888

čuvaj se

[renchy]

Ali ja imam DVD od svoje djevojcice i ne smijem ni pogledati u njega,a pitam samu sebe kada cu imati hrabrosti da ga pustim,da vidim svoje cedo sto zudi za mojim rukama,sto treba moju dojku da ga nadojim...a nje nema i ko zna gdje je sad jer da je zivjela jos 20 dana dozvolili bi da ju sahranim,a sad ni svijecu nemam gdje zapaliti.Moje djete je rodjeno u 20tj i baceno u neku kutiju,hladnu i tamnu da se studenti uce na njoj.Pa sta vi zelite da se pomirim s tm jer takasv je zakon?

[apricot]

nećeš se pomiriti, ali pokušaj se ne trovati tim ružnim mislima.
nazovi TESU sad, kada ti dečki zaspe.
oni rade do 22.

molim te

[Teica]

I ja te molim, hajde nazovi Tessu

[lidać2]

zao mi je draga moja sto to prolazis...

OPROSTI sto cu te sada ovo pitati ali sama si to spomenula pa mislim da ti nece biti toliko tesko odg.ako hoce MOLIM TE OPROSTI i zanemari moje pitanje...

spomenula si kako tvog andela nitko ne zeli spomenuti...
ja vjerujem da se ljudi boje i jednostavno ne zeli spominjati nesto sto misle da ce tebe jako boljeti a onda radije jednostavno "zaborave/preskoce" i pricaju o necem drugom...

mozda bi to trebala postavi javno no isto tako neznam kako bi mame andela regirale...

kako bi se osjecala da te netko sretne na cesti i pita o tvome andelu ?

moja sogorica je rodila mrtvorodence i ja jednostavno nikada nisam tu bebicu spomenula,iz straha kao ce reagirati...

[sirius]

lidać2, bojim se da renchy ima puno većih problema kao se nositi sa bolom , od pitanja prolaznika na cesti.
Što se tebe i tvoje šogorice tiće , bojim se da si jako pogriješila što je nikada nisi pitala o toj bebi koja se rodila mrtva, posebno ako ste inaće bliske ili imate barem normalna odnos (naravno i to je moguće popraviti).

[laumi]

Ali ja imam DVD od svoje djevojcice i ne smijem ni pogledati u njega,a pitam samu sebe kada cu imati hrabrosti da ga pustim,da vidim svoje cedo sto zudi za mojim rukama,sto treba moju dojku da ga nadojim...a nje nema i ko zna gdje je sad jer da je zivjela jos 20 dana dozvolili bi da ju sahranim,a sad ni svijecu nemam gdje zapaliti.Moje djete je rodjeno u 20tj i baceno u neku kutiju,hladnu i tamnu da se studenti uce na njoj.Pa sta vi zelite da se pomirim s tm jer takasv je zakon?

mogu naslutiti tvoju bol iako je nisam doživjela
i meni bi bilo strašno da nisam mogla svoje dijete sahraniti

nitko od nas ne misli da se trebaš pomiriti s time da je ispalo tako kako je ispalo
ali možemo, čak i ovako virtualno, osjetiti tvoju veliku bol, koja je tako velika da nadilazi naše mogućnosti za pružanje utjehe

još te jednom molim, nemoj ovo prolaziti sama, pretežak je to teret
postoje divni terapeuti, znam jednu krasnu liječnicu pa, ako želiš, mogu ti na pp poslati njezine podatke
obrati se nekom, bilo kome. evo apricot ti je spomenula TESSU, možda da se javiš njima za početak

[renchy]

Zauzeto je stalno...

[danas]

Draga Renchy zelim ti samo reci da suosjecam s tobom. Znam da osjecas prejaku bol i sto god da kazem nece te utjesiti. Saljem ti jedan veliki zagrljaj i molim te potrazi pomoc.


Sto se tice gledanja DVD-a, ja imam slike za koje sam mislila da ih nikad necu moci pogledati, a onda sam osjetila potrebu da ih vidim otprilike 3 mjeseca nakon poroda. Od tada sam se pocela osjecati bolje i zahvalna sam sto ih imam. Sigurna sam da ces i ti osjetiti kad bude pravo vrijeme.

[olivera]

renchy draga,
natjerala si mi suze na oči, previše patiš, znam kako ti je jer sam bila na tvom mjestu prije 6 mjeseci.Moraš se otrgnuti tuzi i nastaviti živjeti, tvoj anđeo će ti ostati u srcu i čeka te da se opet nađete jednom, sad ali sad dok patiš i tuguješ tvoja obitelj koja je tu s tobom pati, moraš se sabrati i misliti na njih, radi njih nastaviti život. Tvoje dvije male srećice tebaju isto svoju mamu ali sada draga. I njima je teško dok ti plačeš. Tvoj muž je pogriješio kad je rekao to što je rekao,ja vjerujem da se samo nespretno izrazio, i moj je šlampav bio.Svatko pati i izražava se na svoj način, nemoj mu zamjeriti jer nije ni njemu lako, to je i njegov anđelić.Rana je još svježa znam, ali moraš pomalo skupiti snagu u sebi koju imaš, jača si nego što misliš i otrgni se od svih loših osjećaja, čuvaj u srcu svoju anđelicu i s osmjehom na licu je se sjeti jer si bila sretnica što si ju bar malo imala.Sad se posveti svojim najmilijima i nađi utočište u njima.Bit će lakše s vremenom, samo polako idi iz dana u dan.Daj si vremena, i ja sam tako i sad mi je puno bolje.Imam knedlu u grlu dok ti ovo pišem ali draga život zbilja ide dalje i nemoj dozvoliti da toliko patiš.Evo ja sam krenula u borbu za drugu bebu a svog anđela neću nikad zaboraviti.Moguće je živjeti i nakon gubitka i ti to isto možeš.Samo misli na muža i svoje dvoje srećice koje imaš i bit će ti lakše.

[želja]

renchy, slazem se sa curama. reći ću ti i ja par misli u najboljoj namjeri da ti pružim podršku u boli.
ni u jednom trenutku nijedna od nas nije pomislila da je moguće zaboraviti naše anđelčiće. naprotiv, meni je moja curica najdraža i najjača uspomena.
svatko se sa boli nosi na svoj način. koji god način bio, cilj je prihvatiti gubitak i nekako naći način za nastavak života kao (uvijek velikim dijelom tužnog) roditelja anđela. pridružujem se curama i također ti savjetujem da potražiš stručnu pomoć, psihologa ili psihijatra. imala sam priliku upoznati psihologinje u tesi zbog posla koji radim i zbilja su stručne. i ugodne osobe. nisam iz zagreba pa ti ne znam koga drugog preporučiti.
također, savjetujem ti i da nekako samu sebe prisiliš vjerovati da ti muž i drugi bliski ljudi žele dobro i brinu se za tebe i tuguju za tvojim anđelom, ali da ne znaju kako to pokazati na pravi način. ne kažem da ti sad moraš imati snage za druge, nikako. nisam ju ni ja imala. i ja sam dugo bila ljuta na sve one koji mi nisu dali do znanja da im je žao. ali nikada nisam bila ljuta na mm, čak i kad je govorio stvari koje su se činile hladnima, zapravo je govorio vrlo logično. i trudila sam se u svakoj njegovoj riječi naći ono pravilno. i našla sam. i sad sam prilično normalna zahvaljujući upravo njemu. jer sam vjerovala da govori dobro i da govori kako bi me ''održao na površini'' kad sam tonula. želim reći, ulovi se za njegove riječi i probaj vjerovati da imaju smisla. on je na tvojoj strani i s njim dijeliš vašu bol. nećeš time izdati svog anđela. možda ćete ti i tm nadalje zajedno tugovati. a taj je put još dug, nažalost
od srca tugujem za tvojim anđelčićem i žalim što ti ne mogu olakšati najteže dane.

[klarita2]

renchyne traži razlog i ne nalazi krivnju...i ni slučajno ne krivi sebe. Imaš sina zbog kojeg moraš dignuti glavu gore i on te mora vijdeti nasmijanu i vedru. Djeca osjete svaku našu tugu, znam iz iskustva.
Vjeruj mi da tvoja djevojčica je sada sretna i stoji odmah do Boga. Ništa joj ne nedostaje i čeka te da budete zajedno jednog dana i bit će te.
idi kod psihologa, svečenika...čitaj knige, ima jako dobrih knjiga koje pomažu...pričaj s mm, najgore se zatvaranje u sebe.

Nemoj da te muči to što te nitko ne pita, nekada ako nas ljudi nešto pitaju to nam smeta, ako nas ne pitaju opet nam smeta. Mislim da njima nije lako, ne znaju kako reagirati, Prva moja mama me jedno vrijeme nije ništa pitala ni spominjala jer je mislsila da je meni teže ali kad je vidila da ja volim pričati o M onda je prihvatila razg. Moraš naći neku dragu osobu s kojom znaš da možeš razg i pokušaj se otovriti.

[mačkulina]

Ali ja imam DVD od svoje djevojcice i ne smijem ni pogledati u njega,a pitam samu sebe kada cu imati hrabrosti da ga pustim,da vidim svoje cedo sto zudi za mojim rukama,sto treba moju dojku da ga nadojim...a nje nema i ko zna gdje je sad jer da je zivjela jos 20 dana dozvolili bi da ju sahranim,a sad ni svijecu nemam gdje zapaliti.Moje djete je rodjeno u 20tj i baceno u neku kutiju,hladnu i tamnu da se studenti uce na njoj.Pa sta vi zelite da se pomirim s tm jer takasv je zakon?

kada sam došla doma iz bolnice... u ruci sam držala DVD, kariogram i slikicu sa zadnjeg UZV... pogledala sam izbezumljeno svog muža i rekla...
'ovo je sve što je od mog djeteta ostalo?' i ponovno se slomila...


ja te potpuno razumijem kako se osjećaš.. izgubila sam ga u trećem tromjesječju... i sve ovo što prolaziš je normalno..Tuga i tugovanje ima svoje faze, to su ti svi rekli.... I to tao razumno zvuči kada ti se kaže.. jelda? Ali ajde živi ti to.. L

vis a vis stručne pomoći, ne znam što da ti kažem ali ću napisati svoje iskustvo.. sad će te sa svih strana salijetati oni koji odista žele tebi dobro, oni reda radi, oni kojima je to posao... ma svašta ćeš doživljavati...

Ja sam osobno promjenila 6 psihoterapeuta dok nisam pronašla nekog tko je napokon progovorio jezikom kojeg sam ja razumjela, i netko sa kim sam mogla o tome razgovarati...


Prvi psihoterapeut je pusto i suhoparno pričao ono što sam i sama u knjizi znala pročitati I nabrajao faze tugovanja - oprosti pismena sam i meni to nije nikakva utjeha..


Drugi psihoterapeut je bio vjernik I taj mi je pristupio s vjerske strane - e taj me je dobrano uzrujao sa svojim odgovorima to je volja Božija I da ja to tako prihvatim!!!... ma što bog ima sa time? Što? zar je On takvo neko čudovište koje uzima majkama djecu? Na taj način… dabogda imao pa nemao…. zar je On tako bez osjećaja da m uzme ono što je najsvetije i to kad... pred porod? nisam se željela miriti sa činjenicom da je to volja božija i na živce su mi išli oni koji su mi tako pristupali - u mojoj svijesti tako nešto dobra osoba na radi.. U mom srcu I mozgu Bog je dobar stari striček sa bradom I ne želim vjerovati da bi on to meni napravio – NE I NE!

Treći psihoterapeut mi je uletio sa spikom američkih self help psihologa I onih šitova kao što je Luise Hay 'pišite pismo nerođenom djetetu djetetu’- odbila sam ga u roku od odmah jer u mojoj psihi je pismo medij kada ga nekom pišeš onda taj netko ga i mora pročitati... taj netko i odgovori na njega.. čim je to jednostrana komunikacija - nema tu dopisivanja.. nema tu te taktike i trećeg sam odbila jer sam njegovu sugestiju smatrala čak uvredom moje emocionalne intelegencije i uvredom.

Onda sam otišla četvrtom - koji mi je predložio knjigu nebo iznad oblaka od Vesne Krmpotić, uzela sam ju čitati i shvatila da ta knjiga nema veze sa poveznicom koja se je meni dogodila… u toj knjizia se radi o 7 godišnjem djetetu.. a ovdje se radi o bebici u mojoj utrobi, shvatila sam da je njezino 7 godišnje dijete nažalost bilo bolesno 8 a liječeno) a ja sam nosila zdravo dijete i da nema uopće poveznice između te knjige i mene...

Onda sam otišla petom psihoterapeutu koji mi je predložio psihofarmatike i da budem baš na tabletama da ja to lakše podnesem.. podnošenje dana, od kada bi svanula zora za mene je bilo mučenje, natukla bih se normabelima i lutala gradom besiljno, boje su mi bile sive a sve besmisleno... a bilo je proljeće (rodila sam ga 14.03.2007).


Onda sam otišla šestom, koja mi je jedina rekla.... moje iskreno saučešće zbog smrti vašeg sina... prvi put netko je taj fetus (kako su ga zvali) nazvao čovjekom... došla je , digla se i zagrlila me tako jako.... da sam se ja slomila i pukla po ne znam koji put... pred nepoznatom ženom sam jecala a ona me je samo čvrsto držala u zagrljaju dok mi je tijelo padalo i zajedno smo sjele na pod i samo sam plakala... plakala je ona samnom... (na kraju sam shvatila da je i ona imala gubitak ali u užoj familiji.. ona me je razumjela, ona je shvaćala... sa njom sam mogla razgovarati… ona me je slušala a I čula )

zato, ono što ti želim reči je traži pomoć, odi od jednog do drugog, traži ono što tebi odgovara... pusti ljude, oni ionako samo suosjećaju.... oni ne razumiju.. a i suosjećanje je ipak puno kada si sam

[renchy]

Jao Mackulina ne mogu vjerovati,ali ti si uistinu najblize doprla u moju dusu,prosla sam svasta i negiranje i osudu zbog ljutnje na boga(na drugoj mojoj otvorenoj temi) pa sve do utjehe "vrijeme ce uciniti da zaboravis"(nikada necu) pa do onih "rodit ces drugo,zamjenit ce ju" (nece ju nitko zamjeniti) pa do onih "trgni se potrebna si djeci" (pa nisam luda da to zaboravim) i kako odmice vrijeme svijesna postajem da trebam bas nekog poput tebe tko ce prihvatiti da je to djete postojalo,tko ce mi pomoci da ne svaljujem krivicu na sebe.Ja sam jako svjesna svoje boli,isto sam svjesna da smo mi sve zene razlicite i da ju svaka prozivljava na svoj nacin,takodjer sam svjesna da sam potonula duboko jer ovo sto ja prozivljavam su vec traume i pali mi se lampica da stvarno trebam nekog strucnog jer stanje u kom se nalazim nije normalno.Pocela sam patiti od nesanice i to kronicne(vratila sam se danas iz bolnice,dve kiretaze,sad laparoskopija zbog laznih nalaza zarazenih bolnickom krivnjom)i ovih pet dana provedenih u bolnici oka nisam sklopila,odspavam sat,dva i to je uspijeh.Sestre su me kljukale Normabelima od 5mg,inekcijama za smirenje,al kao da sam imuna na sve te kemije i pod njihovim utjecajem sam plakala i lomila se,bjezala od zena,sjedila sama u nekom kutu odjela i tad sam se najbolje osjecala.Snovi su mi postali nocna mora,kad sam ih ispricala zenama zgrozile su se i osjecale sazaljenje,a mene ne treba zaliti meni treba pomoci.Ispricat cu ti svoj zadnji san,rodila sam zdravog djecaka(mada sam djevojcicu izgubila) i na bolnickom krevetu sam se uspanicila sto odbija dojku,a on je progovorio:mama ne boj se sit sam,dovoljno si me nahranila,jest cu poslije.Zena do mog kreveta je jela djecu(a ta djeca sto ih je jela su bila sastavljena od ikri raznih boja)pa je nekima jela samo glave.Zgrabila sam ovog svog sincica obema rukama i stitila ga dlanovima,nije nas dirala,ali sam je upitala zasto to radi i odgovorila mi je da joj je fino i da mora i da sta me briga.Eto i tog sam svjesna,ovo nije san,ovo je nocna mora i definitivno sam sigurna da moram nekog potraziti samo da se fizicki oporavim.Razdoblje ovog mog trenutacnog stanja je ocito strahovito traumaticno,ali mislim da cim imam hrabrosti da pricam o tom da imam hrabrosti i da se izvucem jer covijek nit nije svjestan koliko je JAK,dok mu jedini izbor ne ostane nego biti JAK.To je moj izbor i ucinit cu sve da se izvucem.Hvala svima!

[renchy]

Volim te andjele moj mali,dolazi nam Uskrs i u meni raste tuga sto ga i ti nisi docekala pod mojim srcem,ali eto koristim priliku da ti posaljem bezgranicnu ljubav s ovog svijeta,da te zagrije i zagrli cvrsto,da znas da ovdje postoji netko tko svaki dan misli na tebe i kom jako nedostajes.

[renchy]

Boli i dalje i bol ne jenjava,vrijeme prolazi i cini mi se svi osim mene su zaboravili da si postojala.Kako je nepravedan ovaj zivot,praznina u mom srcu se ne popunjava,sanjam te nocima i sve mislim doci ce dan kad cu te primiti u narucje,tvoje haljinice ne dam nikom i nitko ih ne smije dodirnuti.Zivim za dan kad cu te uzeti u narucje,sad sam vec sigurna da ce se to dogoditi jer ovaj zivot koji zivimo samo je predigra za ono u cemu cemo zazivjeti.

[zmaj]

[Bab]

renchy draga...
Užasno mi je i čitati tvoje postove...ne mogu ni zamisliti Vašu bol.
Budi hrabra...

[renchy]

Hvala Zmaj i hvala Bab,eto dodju dani kad je bol nepodnosljiva i borim se ostati pribrana zbog ova dva sina kojima trebam.Trudim se provoditi dan s njima i zadatcima koji odvlace misli,a onda covijek jednostavno ostane sam i preplave osjecaji tuge i krenu suze i milijon pitanja kako bi bilo da se sve to nije dogodilo i boli sama pomisao koju ne smijem ni izreci na glas,a to je da je imala 20tj i da mi nisu dali ni dostojno da je zakopam i pomolim se na mjestu njenog vjecnog pocinka,vec je zavrsila ne smijem ni pomisliti gdje...Ostao mi je od nje samo DVD snimka djevojcice sto se mice,otvara ustasca i doktor je rekao "da je bas stucala" kad smo je snimili.Sve mi je to u magli jer nemam snage da ju pogledam,rane na srcu mi jos krvare,mozda cu jednom biti dovoljno hrabra da i to podnesem i pogledam svog malog andjela.A sad samo mogu reci da zivi u mom srcu i da je volim beskrajno!Vrijeme to nikad nece promijeniti...

[ann-zgb]

drage mame svaka od vas prozivljava svoju bol na svoj nacin,mislim da se zaista samo medusobno mozete razumjeti/jer ste nazalost prozivjele meni nezamisliv gubitak.ne osjecam da imam pravo neku od vas tjesiti,zelim vas samo obavijestiti ako trebate psiholosku pomoc pokusajte nazvati br 3667-546/centar za mentalno zdravlje,bastijanova 52,zg.
besplatno je,ne trebate uputnicu i kvalitetno rade.mozete ici same ili sa suprugom.
jedino kod narudzbe za termin treba reci o cemu se radi da biste dobili primjerenu pomoc.povratne info od ljudi koji su isli su uglavnom jako dobre.ponekad i snaznim osobama treba strucna pomoc da izguraju najteze trenutke.u svakom slucaju,jedan odlazak vas ne obvezuje i besplatan je.i diskretan/postivat ce vase zelje.eto.i divim vam se svima koliko ste snazne i hrabre-mozda bar jedna os vas tamo pronade mrvicu topline,razumijevanja i strucne pomoci/
tamo odslusaju sve sto vas boli-rade volonterski i besplatno

[latika]

drage mame svaka od vas prozivljava svoju bol na svoj nacin,mislim da se zaista samo medusobno mozete razumjeti/jer ste nazalost prozivjele meni nezamisliv gubitak.ne osjecam da imam pravo neku od vas tjesiti,zelim vas samo obavijestiti ako trebate psiholosku pomoc pokusajte nazvati br 3667-546/centar za mentalno zdravlje,bastijanova 52,zg.
besplatno je,ne trebate uputnicu i kvalitetno rade.mozete ici same ili sa suprugom.
jedino kod narudzbe za termin treba reci o cemu se radi da biste dobili primjerenu pomoc.povratne info od ljudi koji su isli su uglavnom jako dobre.ponekad i snaznim osobama treba strucna pomoc da izguraju najteze trenutke.u svakom slucaju,jedan odlazak vas ne obvezuje i besplatan je.i diskretan/postivat ce vase zelje.eto.i divim vam se svima koliko ste snazne i hrabre-mozda bar jedna os vas tamo pronade mrvicu topline,razumijevanja i strucne pomoci/
tamo odslusaju sve sto vas boli-rade volonterski i besplatno

ann zgb jako lijepo od tebe , hvala ti sto si se sjetila podjeliti tako korisnu informaciju koja ce mozda pomoći nekoj mami u blizini zgb!

[renchy]

Hvala Vam cure na svemu.Ja sam krenula u Mirogojsku(isto mentalni centar bez uputnice) i vise ne znam da li mi je ta zena sto me slusala i gledala svojim umirujucim pogledom pomogla ili i ja sama sto sam si zacrtala u glavu da ovo moram prebroditi,ali bez obzira na razlog,uspjela sam(vecinom)jer jos mom andjelu stoje haljinice na istom mjestu.Valjda tako mora biti,mozda skupim jednog dana snage da i te stvari dodirnem........................................Vo lim te mazo moja nemazena!