Evo da i ja ispričam svoju priču....
Nakon dužeg rada na bebaću, slijedi prvi šok.... umjetna oplodnja... zašto baš mi??? ali skupili snagu, pomirili se s tim i krenuli u borbu. Dvije neuspješne insinimacije i nakon toga dogovor za stimulirani postupak. Krenli s inekcijama.... novi šok! hiperstimulacija, prekinuti postupak ili nastaviti?
Odluka je bila nastaviti, slijedi punkcija, js kao u priči, naravno sve to bez anestezije, ustala sam se sa stola mokra kao da sam ispod tuša izašla, ali sve za bebaća! Nakon par mjeseci odmora transfer... beta savršena , trudni smo!!! sve super, po školski.... 18. tj navečer bolovi.... brzo u bolnicu, šok i nevjerica, porodit ćemo vas, nema tu spasa.... i tako je na svijet stigao naš prvi anđeo , maleni dječak, nisu mi ga niti pokazali, živčana sestra ga je zamotala u zlenu krpu i odnijela kao da je životinja.... skupili smo komadiće sebe koji su ostali i krenuli u novu borbu.... rekli su to se događa, slijedeći put malo bolja kontrola i to je to.
novi trasfer.... beta ogromna, skoro sam se srušila kad sam vidjela nalaz... uzv kaže dvije točkice... ajme sreće i straha!!! i tako mi u bolnicu na kontrole, napravili serklažu, zbog prvog puta i kući na mirovanje... 19. tj navečer kasno (muž na trenu), krvarenje, ajmo opet bolnica.... ista priča, vodenjak vani.... izguram još 3 tj na infuziji i krenu trudovi....u 22. tj na svijet dolaze još dva anđela , curica i dečkić, na moje inzistiranje doktorica mi ih pokaže, bar sam ih na tren vidjela....
poslije toga slijedi kontrola,nikakve specijalne pretrage, na kojoj mi je rečeno da je samnom sve u redu i da u sljedećoj trudnoći treba bolje paziti..... (da ubiješ nekoga).
nakon dužeg vremena, odluka je pala, idemo opet.... dolazim kod MPO doktora, ispričam mu svoju priču i on posumnja.... na uzv i kaže, vi imate nešto u maternici, obavite histeroskopiju.... i na histeroskopiji se vidi septum.... nitko sretniji od mene.... našli smo uzrok svih problema! slijedi operacija septuma i nakon 6 mj novi transfer..... ovaj put neuspješan.... ma prošli smo i gore stvari od neuspješnog transfera, pa sad ni ne očajavam previše, idemo sljedeći ciklus ponovo... i eto ga sljedeći transfer uspješan... moja princeza se ugnjezdila.... nakon 3 mj pakiram svoje stvari i odlazim u bolnicu.... sve teče u redu, jedino mi crp stalno raste... dobivam atibiotike, spuste ga, pa opet počne rasti i tako u krug.... ali preživjet ću sve te igle, ubode i mućenja... jer stiže moja srećica.... 24. tj, opet pljuska, lagano me steže, kontrakcije, dobijem tablete i smiri se... u sred noći se ustanem na wc imam šta i vidjet, cervikalni čep ispao.... odmah na infuziju pojačana doza antibiotika i guramo dalje.... ujutro uzv, 3 cm otvorena, ali mirno je.... kroz nekoliko dana opet stezanje.... vodenjak je malo nastradao i lagano curi plodna voda, ali nije zabrinjavajuče.... i dalje se nadam čudu... 26 + 5.... ustanem na wc i krenu trudovi kao ludi... jedva sam stigla do rađaone.... u par minuta rodim moju prekrasnu crnokosu djevojčicu.... intubirali su je, čula sam je kako je malo ispustila glasić i odnjeli je u inkubator... dolazi muž u bolnicu i dozvole mu da je odmah vidi, slika našu curku i donosi mi da je vidim..... popodne ustajem iz kreveta i idem ju vidjeti jer ne mogu više čekati.... leži u inkubatoru spojena na cjevčice moja lutkica... setra joj mjenja pelenu, malo se pokakala, ja presretna zbog toga... kaže dr vidjet ćemo kako će proći noć.... sutradan čekam podne da ju mogu opet ići gledat... ulazi setra u sobu i kaže, zvali su vas sa pedijatrije da hitno dođete... o Bože nije valjda ono najgore???
moja lutkica leži i dalje na respiratoru, ali sada prikopčana na još više toga... kaže dr nije dobro, budite malo s njom.... nakon kratkog vremena me isprate van jer će joj dati krv i svašta još nešto... vraćam se u sobu, pričam sa svojim curama i opet sestra, zvali su da opet hitno dođete... trčim gore, sva se tresem, Bože molim te ne uziaj mi i nju!!! ulazim unutra, a oko moje lutkice gužva, dr ju reanimira, sestra mi podmeće stolac jer su noge otkazale... kaže dr neka me izvedu van da to negledam... sjedim u hodniku i slušam kako prokleti aparat pišti svako malo.... i odjednom ga više ne čujem... to je kraj, gotovo je... cimerica me tješi i kaže ma nije, ali ja znam... izlazi dr i priča, a ja niti vidim niti čujem... moja curica je otišla među anđele, mom crnokosom anđelu srčeko više ne kuca... provela sam malo vremena uz nju i opet su me poslali van, pustit će me ponovo kad muž dođe da se oprostimo.... još jednom smo stajali uz inkubator, mazili svoju anđelicu...
srce se ponovo slomilo (zag ga još uopće ima???)
sada dolaze nalazi sa tom prokletom beštijom... da nije vodenjak dobio, moja curka bi preživjela, a ovako je ušla u vodenjak i njoj dospjela u krv i umrla je od sepse...
Bože zar sam toliko jaka da sve to mogu preživjeti??? zato toliki križ??? ja mislim da ne mogu više!!!
sve me boli, sve!!!
ali uz tu bol, nešto u meni mi neda mira i gura me naprijed i neki glas u glavi... bit će, budi uporna... jer nada umire posljednja....
Znam da sam popravo odužila, a trudila sam se biti kratka... ali kad se puno toga nakupilo...